Vesti
01.07.2022. 20:15
Marko R. Petrović

Srbija na merama

Afera "prisluškivanje": Ko je zakazao?

Prisluškivanje
Izvor: Shutterstock

Suština je u tome da će, ukoliko je neko zaista namerio da vas prisluškuje, on to sasvim sigurno i da uradi. Tehnološke mogućnosti za to su danas gotovo bezgranične. I tu ne govorimo samo o državnim službama, bezbednosnim agencijama i sličnim organizacijama.

Mogućnosti da vas nadziru imaju i kompanije, pa i pojedinci kojima je iz nekog razloga stalo da čuju šta i sa kime pričate. Uz pomoć tzv. kečera, uređaja koji se relativno jeftino mogu nabaviti (od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dolara po komadu), moguće je presresti i "skinuti“ praktično svačiju komunikaciju koju on ima mobilnim telefonom.

Upravo zbog toga je gotovo nemoguće reći koliko je ljudi danas u Srbiji tačno na "merama tajnog nadzora“ jer realno je pretpostaviti da su mnogi i žrtve neovlašćenog prisluškivanja.

Na kraju krajeva, šta i očekivati ukoliko čak i sam predsednik republike izjavi kako su nadležni organi potvrdili više od 1600 slučajeva nezakonitog prisluškivanja njegovog telefona.

"To je nesporno utvrđeno i to su nadležni organi utvrdili, kao što će utvrditi i sve ostalo. To je njihova dužnost i njihova obaveza i tu nema filozofije“, rekao je Vučić odgovarajući na novinarsko pitanje kako je moguće da nadležne institucije nisu utvrdile je li predsednik države neovlašteno prisluškivan i ko će biti odgovoran ako se utvrdi da toga jeste bilo.

Prethodno je bivša državna sekretarka Dijana Hrkalović za neovlašćeno prisluškivanje predsednika optužila aktuelnog ministra odbrane Nebojšu Stefanovića, a koji je u vreme prisluškivanja bio ministar unutrašnjih poslova. Na konkretne optužbe Stefanović nije odgovorio, ali je još početkom 2021. godine, kada je već bilo reči o tome da je neko prisluškivao Vučića, izjavio da je "očigledno postojao jedan deo ljudi koji su zloupotrebili svoja ovlašćenja i svoje funkcije“, te da je "važno da oni budu otkriveni, da se sve te činjenice otkriju i da država stavi tačku na ovaj slučaj i pokaže da je jača od bilo koga“.

Cela ta priča svakako je vrlo zanimljiva. Pre svega, postavlja se nekoliko pitanja. Prvo, ko je mogao da prisluškuje šefa države? Drugo, kako je moguće da niko od osoba zaduženih za kontraobaveštajnu zaštitu predsednika republike o tome ne zna ništa ili ako zna o tome nikoga ne obavesti?

Krenimo redom od toga kako je došlo do toga da neko prisluškuje predsednika države. Za početak, nije sam predsednik bio "na merama“, već osobe sa kojima se on manje ili više redovno čuo telefonom. Slušajući njih, zapravo, slušali su i predsednika.

Simptomatično je, međutim, da niko od prisluškivanih, nakon što im je mera ukinuta, nije "zaradio“ čak ni krivičnu prijavu. Pitanje je, dakle, zbog čega su uopšte prisluškivani, ako taj posao nije rezultirao prijavom i potom podizanjem optužnice? Da je u pitanju samo jedna osoba, pa i da se pomisli da je slučajnost, ali je problem što je prisluškivanih bilo mnogo više. Ishod prisluškivanja bio je identičan.

Drugo, po zakonu, posle ukidanja mere nadzora, ukoliko nema optužnice, sud je dužan da obavesti osobu koja je bila "na merama“ da je bila prisluškivana, a da sakupljeni materijal uništi. Nijedan od prisluškivanih preko kojih je slušan i predsednik nije o tome obavešten.

Za celu priču bitno je i to da MUP nema mogućnosti da nekoga stavi na "kontrolnu meru“. To znači da MUP ne može nekoga da prisluškuje samo na osnovu indicija da je upleten u neke kriminalne radnje. To može BIA, s tim što tako prikupljeni dokazi nemaju "procesnu snagu“, dakle ne mogu da budu korišćeni na sudu, ali mogu da posluže za izdavanje sudskog naloga za stavljanje na mere nadzora – prisluškivanje.

Svi koje su iz MUP-a prisluškivali, međutim, bili su na "punim merama“, koje je odobrio Viši sud na osnovu nekakvih izveštaja i dokaza koje su im dostavili ljudi iz policije i tužilaštva. Izostanak čak i krivičnih prijava, a kamoli optužnica, međutim, ukazuje na dve stvari. Prvo, da su ti dokazi bili nikakvi, da ne kažemo fingirani. Drugo, još važnije, ukazuju na to da je postojao razrađen sistem za prisluškivanje predsednika, a u koji su bili uključeni ljudi iz MUP-a, tužilaštva, Višeg suda, pa očigledno i iz BIA-e koja je zadužena za kontraobaveštajnu zaštitu predsednika.

Ukratko, dakle, suviše je tu slučajnosti da bi se moglo pomisliti kako je reč o nečijem velikom propustu, a ne o vrlo opasnoj nameri.

Oblast tajnog nadzora komunikacija, koju u svakodnevnom govoru najčešće zovemo prisluškivanje, zakonski jeste uređena. Tačno se zna ko i na osnovu čega može da traži da se nečiji telefon prisluškuje, ko to treba da odobri i koliko ta mera može da traje.

Problem je, međutim, u tome što kada prisluškivanje jednom počne, čak i kada je sve rađeno po zakonu, postoje brojne mogućnosti za zloupotrebe koje je nekada prilično teško, gotovo nemoguće, kontrolisati.

Prvo, kako za "Ekspres“ objašnjava osoba koja je dobro upućena u poslove "tajnog nadzora“, službeno lice koje regularno, odnosno po zakonu prisluškuje nekoga istovremeno može da "sluša“ i bilo koga drugog, bez sudskog odobrenja, a da o tome ne ostavi nikakav trag. Nebitno je da li je reč o tuđoj ženi, komšiji iz zgrade ili predsedniku republike.

"Sistem je takav da osoba koja radi na prisluškivanju sistemu pristupa uz pomoć službene kartice. Kada se ’prijavi’, on počinje da sluša one koji su na merama, ali istovremeno može da se ’nakači’ i na bilo koji drugi telefon. Tome je nemoguće ući u trag. U sistemu se vidi kada neko neovlašćeno prisluškuje ljude koji su ’na merama’, ali ne ostaje trag ako neko neovlašćeno prisluškuje one koji nisu ’na merama’“, objašnjava sagovornik "Ekspresa“.

Imajući to u vidu, jasno je koliko je bitno da oni koji fizički prisluškuju budu provereni ljudi. U suprotnom, mogli bi da iskoriste mogućnosti koje imaju da trguju neovlašćeno prikupljenim informacijama. Nezvanično se može čuti da je ranije bilo i takvih slučajeva da su pojedini uticajni i bogati ljudi to svoje bogatstvo i uticaj iskoristili upravo kako bi na ovaj način došli do, za njih bitnih, informacija o nekim drugim ljudima i, pre svega, o tome šta oni znaju o njima.

Druga "problematična“ oblast odnosi se na beleženje onoga što se sluša. Naime, iako je dužnost policije da javnom tužiocu, na čiji se obrazloženi predlog određuje tajno praćenje, dostavi kompletan transkript razgovora, postoji mogućnost da se pojedini delovi komunikacije prisluškivane osobe "izbrišu“. Jedna od mogućnosti je, naime, da se određeni delovi razgovora ocene kao bezvredni i nezanimljivi za istragu.

Jedna od "opcija“ je i da se pojave "tehničke smetnje“, zbog kojih se pojedini delovi razgovora ne čuju. O tome je u aprilu prošle godine u jednom intervjuu govorio i Goran Ilić, zamenik republičkog tužioca, navodeći da, koliko je njemu poznato, ključnu ulogu u tajnom nadzoru ima Bezbednosno-informativna agencija "budući da je glavni server kod njih i da svi prisluškivani razgovori moraju ići preko njih“.

"Da objasnim: pošto sudija donese naredbu za prisluškivanje po Zakonu o krivičnom postupku, odgovarajuća policijska služba dostavlja propratni akt BIA-i, koja priključuje telefon. Pripadnici BIA-e, ako su zainteresovani, u zavisnosti od lica koja su na merama, mogu da preslušaju razgovore i da ih koriste za svoje potrebe ili da određene delove razgovora učine nedostupnim policiji i samim tim javnom tužilaštvu“, rekao je Ilić.

Moguće je da neko i "slučajno“ upadne na mere, odnosno da se njegovi razgovori prisluškuju, ali zbog toga što ta osoba komunicira sa nekim koga policija ili BIA već po zakonu nadzire. Ukoliko se iz tih razgovora može naslutiti da je i ta osoba umešana u neko krivično delo, tužilac i sudija za prethodni postupak mogu da donesu "kontrolnu meru“. To znači da će i ta osoba da bude prisluškivana, ali samo kako bi se procenilo da li je neophodno da i ona bude na, da tako kažemo, "punim merama“. Ta mera je, naravno, vremenski ograničena. Ukoliko se to potvrdi kao opravdano, sud naknadno donosi odluku o prisluškivanju. U suprotnom, prisluškivanje se prekida.

Bitno je, međutim, reći da sve što je prikupljeno prisluškivanjem pre odluke suda ne može da bude korišćeno kao dokaz u postupku.

Državnim organima je za mere prisluškivanja i praćenja potreban nalog suda i u ovoj oblasti zakoni su prilično jasni. Zakonikom o krivičnom postupku propisana je mogućnost suda da na predlog javnog tužioca odredi nadzor i snimanje telefonske komunikacije ili drugih tehničkih sredstava, nadzor elektronske ili druge adrese osumnjičenog i zaplenu pisama i drugih pošiljki.

Sve navedeno može se sprovoditi u slučaju da postoje osnovi sumnje da je lice učinilo krivično delo, a na drugi način se ne mogu prikupiti dokazi za krivično gonjenje ili bi to prikupljanje bilo znatno otežano.

Takođe, nadzor uz odluku suda dopušten je ukoliko postoje osnovi sumnje da lice priprema krivično delo, a okolnosti ukazuju da se na drugi način krivično delo ne bi moglo otkriti, sprečiti ili dokazati ili bi to izazvalo nesrazmerne teškoće ili veliku opasnost.

Na predlog javnog tužioca, sud takođe može odrediti tajno praćenje i snimanje osumnjičenog radi otkrivanja kontakata ili komunikacije osumnjičenog na javnim mestima i mestima na kojima je pristup ograničen ili u prostorijama, osim u stanu, kao i radi utvrđivanja identiteta lica ili lociranja lica ili stvari. Tajni nadzor komunikacije može trajati tri meseca, ali se može produžiti najviše za tri meseca, a samo u izuzetnim situacijama još najviše dva puta u trajanju od po tri meseca. Naredbu suda izvršava policija, Bezbednosno-informativna agencija ili Vojnobezbednosna agencija. O sprovođenju tajnog nadzora sačinjavaju se dnevni izveštaji koji se zajedno sa snimcima dostavljaju sudiji za prethodni postupak i tužiocu.

Posebne dokazne radnje mogu se odrediti za gotovo sva najteža krivična dela: teško ubistvo, otmica, prikazivanje, pribavljanje i posedovanje pornografskog materijala i iskorišćavanje maloletnog lica za pornografiju, razbojništvo, iznuda, zloupotrebe položaja, primanje ili davanje mita, falsifikovanje ili pranje novca, promet narkotika, krivična dela protiv ustavnog uređenja, diverzija, sabotaža, špijunaža, odavanje državne tajne, krijumčarenje ljudi, računarske sabotaže, prevare ili neovlašćen pristup zaštićenom računaru, računarskoj mreži i elektronskoj obradi podataka.

Zakon još nalaže i da će se prilikom određivanja posebnih dokaznih radnji posebno ceniti da li bi se isti rezultat mogao postići na način kojim se manje ograničavaju prava građana, dakle bez prisluškivanja.

Naredba kojom sudija za prethodni postupak određuje meru prisluškivanja mora da sadrži podatke o prisluškivanoj osobi, krivično delo, označenje poznatog telefonskog broja ili adrese osumnjičenog, odnosno telefonskog broja ili adrese za koju postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni koristi, razloge na kojima se zasniva sumnja, način sprovođenja, obim i trajanje "posebne dokazne radnje“.

Ako javni tužilac ne pokrene krivični postupak u roku od šest meseci od dana kada se upoznao s materijalom prikupljenim na ovaj način, sudija za prethodni postupak će doneti rešenje o uništenju tog materijala. A ako je pri preduzimanju posebnih dokaznih radnji postupljeno suprotno odredbama ovog zakonika, na prikupljenim podacima se ne može zasnivati sudska odluka, tačnije, oni neće biti tretirani kao validni.

Zakon ne predviđa rok za uništavanje podataka, ali to su radnje koje ne trpe odlaganje. Prema zakonu, sudija ima diskreciono pravo da lice koje je bilo na merama obavesti o uništenju prikupljenog materijala.

U praksi se, međutim, kako je to juna prošle godine na panelu "Prisluškivanje i druge posebne dokazne radnje“ u organizaciji Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, izjavio Dragoslav Milanović, sudija Višeg suda u Smederevu, gotovo nikad ne dešava da sudija obavesti lice da je bilo na merama, odnosno da su podaci uništeni.

"Gotovo je nemoguće da lice koje sumnja da je bilo na merama to i proveri jer se o tome informacije ne daju. Jedna mogućnost je da se pokuša preko Poverenika (za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti), koji bi se obratio nadležnom organu, ali i tu ishod nije izvestan“, objasnio je tada sudija Milanović.

 

Pet prijava za tri godine
 
Od 2019. godine Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti upućeno je pet prijava koje se tiču prisluškivanja, odnosno koje su se odnosile na potencijalno prisluškivanje od strane Ministarstva unutrašnjih poslova i jednu kompaniju koja stavlja u promet softver za telefonsko prisluškivanje i praćenje.
 
U jednom od navedenih pet slučajeva utvrđeno je da je služba za obezbeđenje jednog okružnog zatvora nezakonito obrađivala podatke o ličnosti. Po utvrđenoj nepravilnosti izrečena je korektivna mera, odnosno opomena, nakon čega je prekinuta navedena obrada podataka o ličnosti.
 
Prema Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti ("Sl. glasnik RS“ br. 87/2018), u slučajevima obrade podataka o ličnosti suprotno tom zakonu moguće je izreći korektivnu meru – opomenu, kao i podneti prekršajnu prijavu u određenim situacijama, a neovlašćeno prisluškivanje predstavlja i krivično delo.
 
Lice na koje se podaci odnose ima pravo na sudsku zaštitu ako smatra da mu je, suprotno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti, od strane rukovaoca ili obrađivača radnjom obrade njegovih podataka o ličnosti povređeno pravo propisano tim zakonom. Podnošenje tužbe sudu ne utiče na pravo ovog lica da pokrene druge postupke upravne ili sudske zaštite.
 
Naposletku, Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti propisano je da lice koje je pretrpelo materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog povrede odredaba tog zakona ima pravo na novčanu naknadu štete od rukovaoca, odnosno obrađivača koji je štetu prouzrokovao.
 

 

Kako se zaštititi
 
Danas je prilično lako nabaviti opremu kojom neko može da sluša razgovore, ali i da "skida“ podatke sa mobilnih telefona, laptopa i drugih elektronskih uređaja. Da li se i kako to može kontrolisati?
 
Iz kancelarije Poverenika objašnjavaju da prijave koje se tiču presretanja komunikacije, odnosno vršenja krivičnog dela prisluškivanja elektronskim uređajima, zahtevaju poseban vid istražnih radnji koje su u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kao i Posebnog tužilaštva za visokotehnološki kriminal, kojem Poverenik prosleđuje prijave iste ili slične sadržine.
 
"Postoje različiti vidovi mogućih zloupotreba instaliranjem aplikacija na mobilnim uređajima, ali je prvenstveni vid zaštite u rukama lica koje poseduju takve uređaje. Građani se mogu zaštititi višestepenom autentifikacijom i tako što svoje uređaje neće držati otključane i dostupne trećim licima. Poverenik se i na ovaj način obraća građanima i skreće pažnju da je svako prvenstveno odgovoran za svoje podatke o ličnosti, da je potrebno da preduzima mere njihove zaštite i da u slučaju potrebe može da se obrati rukovaocu njegovim podacima o ličnosti sa zahtevom za ostvarivanje prava predviđenim Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti i bez intervencije Poverenika. Ako rukovalac ne odgovori na njegov zahtev ili mu na drugi način onemogućava ostvarivanje prava, lice na koje se podaci odnose može da uputi pritužbu Povereniku“, kažu u kancelariji Poverenika.
 

 

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Tužilaštvo: Javni nastupi Dijane Hrkalović nemaju dokaznu snagu
sud

Povodom optužbi

21.06.2022. 15:57

Tužilaštvo: Javni nastupi Dijane Hrkalović nemaju dokaznu snagu

Tužilaštvo za organizovani kriminal (TOK) saopštilo je da javni istupi bivše državne sekretarke MUP-a Srbije Dijane Hrkalović nemaju nikakvu dokaznu snagu te da se ne mogu smatrati relevantnim i verodostojnim.
Close
Vremenska prognoza
broken clouds
10°C
23.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve