KOLUMNA, DRAGO PILSEL: Plenković evropeizuje proustaški HDZ

Plenković je uvereni evropejac koji još veruje u održivost evropskih rešenja i neodrživost "jednostavnih rešenja za komplikovane probleme", kojima sa sve većim uspehom trguju brojni radikal-populisti diljem Evrope. Prava revolucija će se dogoditi ako Plenković doista želi HDZ pretvoriti u umerenu stranku desnog centra

Hrvatska je u srijedu, 19. oktobra, navečer dobila novu, 14. vladu nakon što je Sabor, poslije cjelodnevne rasprave, glasovima većine zastupnika iskazao povjerenje premijeru Andreju Plenkoviću (HDZ), dosadašnjem zastupniku u Europskom parlamentu, i njegovim ministrima. Ključnim ciljevima svoje Vlade, Plenković je označio stabilan i trajan ekonomski rast, stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu te društvenu pravednost i solidarnost.
Iako je Plenković mogao sastaviti vladu bez ruku treće snage u parlamentu, Mosta (koja je bila i u prethodnoj, neuspješnoj koalicijskoj vladi HDZ-a, dapače, koja je tu vladu i srušila), novi šef HDZ-a odlučio se za novi savez s Mostom smatrajući da će mu to dati potrebnu političku stabilnost za ostvarenje obećanja o ekonomskom rastu zemlje. Vladu je sastavio od dobro poznatih lica (ostaju prethodni ministri Mosta), ali i nekih novih, pa čini se da Plenković uspostavlja dobru ravnotežu između različitih interesnih skupina u HDZ-u.
Premijer se s najvećim otporom susreo unutar vlastite stranke nakon što nije u vladi ostavio dosadašnjeg ministra kulture kontroverznog Zlatka Hasanbegovića (sklon veličanju ustaša i kritiziranju antifašističkog pokreta, što je bio izbor Tomislava Karamarka), zbog čega mu prijeti sukob s desnim krilom u stranci, koja mu najavljuje otpor i propast, premda se Plenković nije dao ucjenjivati i za sada pokazao kao jaka osobnost. Izbor stručnjakinje Nine Obuljen za novu ministricu kulture, koja je kolegijalno vezana uz Plenkovića već dva desetljeća, trenutno je zadovoljilo lijevicu, ali i ona će nastavljati rovariti ukoliko u novom budžetu ne budu povećana sredstva za kulturu, a zna se da novaca nema.
Za razliku od prethodne vlade, Plenković je dobio potporu etničkih manjina zahvaljujući svojim umjerenim stajalištima osobe koja izvorno pripada centru. Plenković je obećao posebnu potporu projektima manjina, što je izazvalo ogorčenje u redovima ekstremne, proustaške desnice. Manjine, posebno Srbi, dobit će mjesta u raznim resorima Vlade i u nekim državnim poduzećima jer situacija je neodrživa: postoji puno mjesta gdje Srbi povratnici, na primjer, nemaju struje ili pitke vode.
Plenković je na čelo HDZ-a došao vadeći vruće krumpire koje je u vatri posijao njegov prethodnik Karamarko. Nakon pada HDZ-ove koalicijske vlade došlo je do rasula u HDZ-u samo tri mjeseca prije izbora, te je protivnički SDP likovao uvjeren u preokret na izborima. HDZ je izabrao umjerenog i malo poznatog političara blagih manira za svog novog šefa koji se odrekao Karamarkova desničarskog populizma i poručio kako želi da HDZ vrati vjerodostojnost i postane ono što birači očekuju - središnja točka oko koje će se okupljati hrvatsko društvo. Potez je rezultirao preokretanjem silazne putanje HDZ-a koji je tijesno pobijedio SDP na izborima i uvjerio Most (koji ne znamo je li drži fige u džepu) da još jednom formira novu zajedničku vladu, vlada koja će pasti ukoliko ne bude dobrih ekonomskih vijesti.
Ipak, najveći izazovi pred novom vladom biti će spor s mađarskim MOL-om oko nacionalne kompanije Ine (MOL radi što ga je volja i izgurava Inu iz ključnih odluka, pa tako pokušava zatvoriti rafineriju Sisak), zahtjevi sindikata za ispunjenjem obećanja o povećanju plaća u javnom sektoru i spor s bankama oko konverzije kredita u švicarcima.
Glavno je pitanje: hoće li Plenković izdržati? Kad je 2005. uhvaćen general Ante Gotovina, na Trgu bana Jelačića skupilo se bitno više građana nego na skupu potpore otpalom ministru Zlatku Hasanbegoviću. Desnica je bila bijesna na Ivu Sanadera. U anketi nakon Gotovininog uhićenja (neoustaška) Hrvatska stranka prava je prešla 20 posto. Internet tada u Hrvatskoj nije bio tako moćno sredstvo kao danas, ali paljba pojedinih domoljubnih tjednika po Sanaderu nije bila zanemariva. Proglašavali su ga nacionalnim izdajnikom.

Plenković nije Sanader, unatoč tome što ga s njim često uspoređuju. Plenković nije dovoljno ''jak Hrvat'' desničarima. Njegov je otac bio savjetnik direktora Radio-televizije Zagreb, a majka liječnica u Vojnoj bolnici JNA. Dolazi iz obitelji partizana

Dakle, u situaciji u kakvoj se sada našao Andrej Plenković već je bio jedan HDZ-ov lider. Osim što je njegova Vlada činila sve da Gotovinu transferira u Hag, Sanader je u prvom premijerskom mandatu vukao i druge poteze kojima je iritirao hrvatsku desnicu i istovremeno izazivao oduševljenje u lijevo-liberalnim medijima (počevši od onog glasovitog ''Hristos se rodi'' pa nadalje). Baš kao Plenković smjenom Hasanbegovića. Znamo kako je to okončalo u Sanaderovom slučaju, HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima 2007, na kojima je, usput rečeno, HSP doživio debakl.
Sanaderu su dovoljne bile dvije godine da umiri desničare i motivira ih da opet glasuju za HDZ. Plenković za to, u idealnim okolnostima, na raspolaganju ima četiri godine. S obzirom na to da svi ti desno orijentirani Hrvati zapravo silno vole HDZ, Plenković vjerojatno procjenjuje da će moći napraviti što i Sanader. Da nije tako siguran, ne bi iz Vlade odstranio Hasanbegovića i doveo stručnjakinju kojoj desnica pripisuje demonska svojstva.
I možda će Plenković doista ponoviti Sanaderov uspjeh. Ali bit će mu puno teže nego nekadašnjem predsjedniku HDZ-a. Plenković, naime, nije Sanader, unatoč tome što ga s njim često uspoređuju. Plenković nije dovoljo ''jak Hrvat'' desničarima. Njegov je otac bio savjetnik direktora Radio-televizije Zagreb, a majka liječnica u Vojnoj bolnici JNA. Dolazi iz obitelji partizana. U HDZ se Plenković učlanio tek 2011. nakon što mu je rečeno da na njihovu listu ne može kao nestranački kandidat. Ništa nije bio u HDZ-u do izbora za predsjednika, ovo mu je prva dužnost u stranci. Važan je podatak i da je u Plenkovićevoj vladi malo članova vodstva HDZ-a. Iz svega navedenog lako je zaključiti da je, premda dijele slične vrijednosti, Sanader bio itekako ukorijenjen u HDZ, dok je Plenković gotovo uljez u toj stranci.
Možda dolazi nova revolucija, ali prava revolucija će se dogoditi ako Plenković tu stranku doista želi pretvoriti u umjerenu stranku desnog centra, to HDZ tek očekuje. U ovom slučaju tu revoluciju možemo prikladno nazvati europeizacijom HDZ-a. Za razliku od svog prethodnika Tomislava Karamarka - pa i bivšeg premijera Zorana Milanovića - Plenković je uvjereni europejac, koji još vjeruje u održivost europskih rješenja i neodrživost "jednostavnih rješenja za komplicirane probleme", kojima sa sve većim uspjehom trguju brojni radikal-populisti diljem Europe.
Andrej Plenković očito je shvatio da politika stalne proizvodnje neprijatelja nije pobjednička politika, niti je održiva na dulji rok, o čemu svjedoče i njegovi početni uspjesi. U samo nekoliko tjedana Plenković je poniženi i devastirani HDZ uspio osoviti na noge, a potom i pridobiti povjerenje većine hrvatskih birača. Plenkovićeva simbolična revolucija istodobno se suočava i s kontrarevolucijom unutar HDZ-a koja želi povratak na staro. No, kao što je i Plenkovićeva revolucija zasad prije prevrat nego prava revolucija, tako je kontrarevolucija HDZ-ovih nezadovoljnika predvođenih bivšim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem čini mi se samo bura u čaši vode. Europeizirani HDZ, ako ga uopće bude, zahtijeva novi sadržaj. Plenkovićeva zadaća zato Hasanbegovićevom marginalizacijom nije okončana, iako ona može biti njezin dobar početak.} else {