KOLUMNA, PILSEL: Prelomna tačka komisije o Stepincu

Izgleda da je u toku tihi bojkot kojim se srpskim istražiteljima onemogućava dobijanje vrlo važnih dokumenata iz arhiva Vatikana o ulozi Stepinca u događajima tokom Drugog svetskog rata
U Slavonskoj Požegi se u četvrtak i petak, 20. i 21. aprila, održala četvrta po redu sjednica mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja ima zadatak donijeti pred papom zaključke o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za trajanje i nakon Drugog svjetskog rata. Tema ove sjednice, koju je kao ekumenski i inače dijaloški raspoloženi biskup, domaćin mons. Antun Škvorčević trebao učiniti što manje napetom, jest Stepinčev odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima za vrijeme trajanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Velika je pažnja bila usmjerena prema izlaganju dr Radmile Radić sa Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu (doktorirala 1992. dizertacijom „Država i vjerske zajednice u NR Srbiji 1945-1953), koja je već govorila pred katoličkim biskupima, teolozima i povjesničarima na temu Stepinca.
Do idućega broja ćemo možda saznati što je novo dr Radić rekla u Požegi, ali sada, na temelju njena referata sa znanstvenog skupa „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća", koji je održan u Zagrebu 23. i 24. novembra 2015, treba uzeti u obzir njene zaključke da je „Alojzije Stepinac bio antikomunist, protivnik Jugoslavije, te bilo kog oblika zajedničkog života sa Srbima i pravoslavlja". Da je „branio u prvom redu interese Rimokatoličke crkve i hrvatske nacije, ali i da je bio vrhovni crkveni velikodostojnik u državi u kojoj su se dogodila ubistva i progoni stotina hiljada ljudi i koji je propustio da to javno osudi i da se jasno i principijelno odredi kao protivnik ustaškog režima, onako kako će to kasnije učiniti u odnosu na komunistički režim".
Ključno se čini da je na raspravi u Požegi bilo pitanje da li je antikomunizmom i brigom za interese Crkve i nacije tijekom Drugog svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost „za ćutanje o zločinima koji su se dogodili u NDH". Da li njegovi ideološki i politički stavovi „mogu biti osnov za svetost, ili to treba da bude njegovo hrišćansko delovanje". Pak i ovo: da li se uzdizanjem njegovog antikomunizma i položaja komunističke žrtve „pokušava prikriti, odnosno skrenuti pažnja sa stvarne priče iz Drugog svjetskog rata".
Kako bi se na ova pitanja moglo odgovoriti, sasvim sigurno ne baš ovoga tjedna u Požegi, nego tijekom cijelog rada komisije, od izuzetne je važnosti da predstavnik Svete stolice i moderator komisije, francuski redovnik o. Bernard Ardura, ispuni zadanu riječ i omogući srpskim istražiteljima uvid u sve zatražene dokumente i arhive Svete stolice od srpskih članova komisije.
A riječ je o fundamentalnim stvarima, jer se tiču temeljnih primjedbi koje su na račun Stepinca, najprije papi Benediktu XVI (koji je to pismo ignorirao), a zatim papi Franji, iznijeli članovi Svetog sinoda SPC-a (nakon čega je papa Franjo stopirao Stepinčevu kanonizaciju i predložio osnivanje komisije).
I tu leži problem jer, kako saznajemo, izgleda da o. Ardura provodi tihi bojkot i onemogućava dobronamjernim istražiteljima i pojedinim dužnosnicima vatikanskih arhiva da se dobiju vrlo važni dokumenti (neki su arhivisti u Vatikanu kazali da se nalaze „između čekića i nakovnja", da su „onemogućeni").
Takvi su dokumenti npr. pismohrana papina legata u NDH, opata Ramira Marconea (koji je živio na Kaptolu zajedno sa Stepincem), osobito njegov izvještaj državnom tajniku Svete stolice. Na primjer, srpska je strana dobila nekim kanalima dokument iz arhive kardinala Luigija Maglionea (tadašnji vatikanski državni tajnik) u kojem se kaže da je iz NDH (dio Hrvatske, ali i BiH) protjerano preko stotinu pravoslavnih svećenika te da je to donijelo „povoljan učinak" jer se nakon toga pravoslavni vjernici lakše i brže odlučuju za prijelaz u Katoličku crkvu.

Papa Franjo razumije da se ne može prijeći samo tako preko kontroverzi koje je ostavio iza sebe ratni Stepinac i zato je potaknuo osnivanje komisije. Pitali su me više puta kolege novinari mislim li da će u Vatikanu ispuniti obavezu? Moraju, obećali su

Želim biti vrlo precizan i ograditi se od mogućih implikacija ove informacije. Naime, od vremena turske okupacije BiH, za Katoličku crkvu je „teren" Bosne i Hercegovine bio misijski teren. To se mijenja ili počinje mijenjati dolaskom austrougarskih vlasti te ponovnim uspostavljanjem redovne katoličke hijerarhije. Hoće se kazati da ne bi bilo ništa čudno da je u Vatikanu netko nerazborit početkom postojanja NDH zaključio kako je prelazak pravoslavnih u katoličke redove „povoljna stvar", to jest da se povećeva broj katolika s obzirom na to da je veliki broj katolika (i pravoslavaca) ionako bilo napustio svoje crkve i prešao na islam za turska doba.
Elem, podrazumijeva se da takvo nešto ovdje tek spomenuto (da je Vatikan ili Kaptol „blagoslivljao" operaciju povećavanja broja katolika u doba NDH), i sve što bi bilo nepovoljno po Stepincu i po Katoličkoj crkvi, treba provjeriti i u potpunosti razbistriti da se zna je li ustaška politika masovnog pokatoličenja imala ili nije podršku Svete stolice (ili Stepinca i drugih nadbiskupa i biskupa s teritorija NDH), odnosno do koje je zaista mjere takva politika imala odobravanje, trpljenje kao nužno zlo (dok traje ludilo rata) ili možebitnu osudu Stepinca.
Osim toga, u mnoge druge arhive će trebati zaviriti, poput one visokopozicioniranog kardinala Eugčne Tisseranta, za koga postoji opravdana sumnja da je bio ključni vatikanski operativac (u dogovorima sa argentinskim kardinalom Antoniom Caggianom) u prebacivanju ustaša i nacista iz Europe u Južnu Ameriku nakon rata, itd.
Dakle, u čemu je zaista problem? Mogu srpski historičari do savršenstva prikazati drugu stranu predmeta, onu koja pokušava ogoliti Stepinca i pisati povijest, a ne tek hagiografiju, i pritom briljirati, ali bez dubokog uvida u vatikanske arhive sve će ostati ili završiti manje-više kao dobra predstava, a članovi komisije kojima je stalo do istine će hodati u mraku. Iz toga razloga, kako saznajemo, srpska je strana u Požegi zaoštrila diskurs i pokazala stanovito negodovanje politikom o. Ardura. Ne pomogne li to, odnosno nastavili se ili čak produbi bojkot, srpskim članovima komisije neće ostati drugi izlaz nego se izravno obratiti papi, a to ne bi moglo proći bez međunarodnog skandala i novih rana i podjela.
Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog djela komisije, dr Jure Krišto priznaje da je Alojzije Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) „vrlo opore riječi" te da se nije ustezao državnom tajniku, kardinalu Maglioneu napisati kako„Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku crkvu, bez obzira na to kakvo će držanje Crkve prema njima biti". Napisao mu je također: „Katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast." Sve to treba ispitati, arhive otvoriti i sve treba raščistiti.
Uostalom, otvaranje svih arhiva iz vremena spornog pape Pija XII neće samo odgovoriti na pitanje i cilj koji papa Franjo postavlja: „Neka se otvore arhivi i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti, pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo to priznati" (a za što se zalagao još kao nadbiskup Buenos Airesa. Vidi ovaj citat u „O nebu i o zemlji", Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, 2013, str. 140), već će se za istražitelje i širu publiku na našim prostorima postaviti (po mom mišljenju ključno) pitanje koje kao publicist i stručno zainteresiran za Stepinca problematiziram niz godina: hoće li se Stepinac moći izvući iz sjene problematičnog pape Pija XII? I zatim: zašto Sveta stolica nije željela priznati NDH, za što se pak žestoko zalagao sâm Stepinac, i to čak u drugoj polovini 1943, kada su, primjerice, Židovi već bili skoro zbrisani s teritorija NDH, što je Himmler osobno došao konstatirati u Zagreb i što je Stepinac i te kako dobro znao?!
Papa Franjo razumije da se ne može prijeći samo tako preko kontroverzi koje je ostavio iza sebe ratni Stepinac i zato je potaknuo osnivanje komisije. Pitali su me više puta kolege novinari mislim li da će u Vatikanu ispuniti obavezu? Moraju, obećali su. Ne zaboravite ni na trenutak da je papa svojim autoritetom zajamčio transparentnost cijelog ovog procesa.