Kolumna Nebojše Jevrića
Urbane legende: Akmo
Akmo je vrhunac čovjekove snage. Akmo je četrdeseti rođendan.
Kad je Tales iz Mileta, antički filozof, doživio akmo, desilo se pomračenje Sunca. Persijanci su se uplašili misleći da su se bogovi na njih razljutili i povukli. Bilo je to petsto i nešto godina pre naše ere.
Moj akmo se desio 1999. na Kosovu.
Rođen sam 17. 5. 1959. Kao i uvijek, stopiram do prvog punkta. Punkt je napušten, ali u razlupanoj radnji vidim fotelju.
Iznosim je i sjedam pored puta. Ne stopiram stojeći. Polako dolazi mrak.
U smjeru Peći ne prolazi gotovo niko. Ostalo mi je još nekoliko sati.
U rancu mi je hljeb, što mi ga sestra Darinka, pred svitanje, za put ispekla, od žita iz Metohije u soliteru-stijeni, u keliji.
I flaša vina, mostarska žilavka, uspomena na neku Darinkinu ljubav iz šezdeset i pete. Kao posljednji klošar, snimio sam je još kad sam došao i drpio, kad sam kretao, s izložbenog mjesta, na vrhu kuhinjske vitrine.
Od dokumenata imam samo koricu od primjerka “Heroja“, na kojoj me je Kapor nacrtao na oklopnom biciklu.
Nemam ni novca ni novčanika. Po mraku ulazim u baraku već punu ljudi. I počinjem da pričam.
“Ja o životu na Kosovu malo znam, znam jednu o smrti.“
“Znam kako je ubijen Kosta Pećanac! Stiglo je četrdeset treće godine naređenje vrhovne komande ‒ glava staroga hajduka potrebna za oltar otadžbine. Došla su trojica najljepših srpskih oficira da ga strijeljaju. Stoje pred njim i plaču. Ne pitaju ga ima li poslednju želju, već li ima poslednje naređenje, spremni da svako izvrše.“
“Imam. Ova sijeda četnička glava nije zaslužila metak, nego kamu. Ko od vas trojice ima ruku da je odsiječe i odnese na oltar otadžbine?“
Najljepši od njih obriše suze, stane mirno:
“Imam ja, vojvodo!“
“Hajdemo, sine, znam da imaš laku ruku.“
Svi ćute i slušaju.
“Koliko je sati?“, pitam.
“Prošla je ponoć.“
“Napunio sam četrdeset noćas. Došao sam da s vama proslavim četrdeset godina. Akmo. Ovo vino što mi je spremila sestra da otvorimo. Petnaest godina u njemu stoji sunce sa Neretve. Odlomite po komad hljeba. Vas sam odabrao, mladi ratnici, da sa vama četrdesetu dočekam. Ima li boljeg mjesta nego u sačekuši pokraj druma. Ako već ne možeš da izabereš vrijeme kada ćeš se sa smrću sresti, valjda možeš mjesto i robu za ukop. A vi ste izabrali najljepšu srpsku riječ ‒ Kosovo. Najljepšu robu ‒ uniformu ratnika, koji nejač srpsku čuva od noža kačaka. Dobro mjesto za žurku“, pričam iz mraka. I nastavljam da pričam do zore. Bilo je to moje najduže književno veče. Niko, baš niko u prepunoj baraci nije reč progovorio.