Urbane legende
Rat i smrt Moma Kapora
Prilikom bombardovanja Sarajeva, tokom Drugog svetskog rata, poginula je majka Momčila Mome Kapora. Telom je zaštitila dečaka. Tako je počela priča o čoveku koji je rođen u Sarajevu, a bio najbeogradskiji od svih beogradskih pisaca.
Istinski dar krio je izjavom „da je pisac za pod frizersku haubu“. To su oni koji ga nisu voleli odmah prihvatili.
S jednakom pažnjom slušao je državnike, generale, princeze, seljake i ratnike, pronalazeći lepotu tamo gde niko nije ni slutio. Nalazio je plemićke crte na licima ispucalim od vetra i nije se plašio metka lutalice koji bi ga mogao pronaći dok smo prolazili kroz rovove. Spreman na sve da bi se domogao priče koja se traži godinama i koja će biti prava.
Priče o Momu Kaporu i Beogradu odavno svi znaju. Ovo je priča o Momčilu Kaporu kad je prešao Drinu. O njegovim knjigama o ratu, koje su prećutane. Bio sam često njegov susretnik i pratilac na tom putu. Najviše je voleo putovanja po Hercegovini, odakle su njegovi preci. Dobri pripovedači i još bolji slušaoci. On je pričao, vodio nas na putovanja od Njujorka do Knina, od Pariza do Hercegovine. Pričao je tako da nikome nije padalo na pamet da ga prekine. Kao neizbrisiv trag njegovog boravka u Hercegovini, ostaće Likovna akademija u Trebinju. Kapor je ubedio vlasti Srpske da Likovna akademija mora da bude baš u Trebinju, prelepom gradu, u kojem bih osim Beograda mogao da živim.
Jednom smo putovali zajedno šeststo kilometara tražeći Rasemu. Rasema beše iz Bihaća, ali je linije frontova prelazila kad god bi poželela. Sa Česima je u tanketi otišla u Hrvatsku, iz Hrvatske u Srpsku Krajinu sa Nigerijcima, odatle sa Holanđanima u Sarajevo. Iz Sarajeva do Fikreta Abdića. Našli smo je u kafani „Dionis“ kraj mosta koji je delio Fikretovu „državu“ od Krajine. Bila je u šortsu napravljenom od farmerica i trik majici. Bez brusa.
„Da ti nije palo na pamet da o njoj pišeš! Ona je moja!“, upozorio me Momčilo. Nacrtao ju je i priču o njoj objavio u „Politici“.
Priču je završio rečenicom: „Što nije živ Andrić pa da je opiše!“
A Andrić je bio svuda oko nas.
Spomenik Andriću, koji su muslimani početkom rata srušili, obnovljen je; a obnovljena je i književna manifestacija „Andrićevi dani“. Sedeli smo u sobi hotela „Vilina vlas“, pili vino i slušali Kaporove priče – moja žena Bojana i ja.
Kapor se snuždio i kao „đoja“ rastužio.
„Šta ti je, Momo?“, pitala ga Bojana.
„Izgleda da me moja žena Lili više ne voli!“
„Kako to? Otkud znaš?“
„Prestala je da se smeje mojim pričama, a sluša ih tek pedeseti put!
U Višegradu su bili Radovan, Biljana, Nikola Koljević.
Sala hotela „Vilina vlas“ puna pisaca i senatora.
Polako se stvarala nova država. Republika Srpska.
Zbog rata je program bio zgusnut.
Svaka država mora da ima svog šefa protokola. Radovan je za šefa protokola postavio šefa sale poznatog sarajevskog hotela. Njemu nikako ništa nije bilo jasno. Zaludu je određivao gde će ko da sedi.
Radovan Karadžić ustupio je svoje mesto Branislavu Brani Petroviću, patrijarhu srpske poezije, rekavši: „Gospodo, ovo je književna manifestacija, ovde vlada neka druga hijerarhija. Brani Petroviću je mesto ovde!“
Kako je dan odmicao, pesnička bratija je protokol sve manje poštovala.
Za deset naveče bilo je predviđeno otvaranje izložbe slika u Andrićevoj kući, koju je priredio Nikola Kusovac.
U pola deset zovne Momo šefa protokola i kaže mu dovoljno glasno da svi čuju: „Je li, jesi li pripremio kilo kafe i šećera za Andrićevu majku?“
„Zar mi to sad kažete!? Gdje u Višegradu da nađem kafu i šećer u ovo doba?“ Ne shvatajući šta je rekao, Bosanac se uhvatio za glavu.
Bila je noć, bio je rat, putevi puni zaseda; ali nema boljeg leka za strah od smeha. Znao je to dobro maestro Kapor.
Ćerka mi je imala mesec dana kad je zazvonio telefon.
„Palo je Zlatište, presečen je put između Pala i Grbavice. Bolnica je puna ranjenika“, javljala se izbezumljena novinarka Mira.
Bojana i ja ostavili smo dete u Aleksincu i stigli na Pale da damo krv. Bojana se onesvestila. Posle smo sedeli na terasi „Panorame“ i gledali kako NATO bombarduje položaje Srba oko Sarajeva. Ni slutiti nisam mogao da su Kapor i Kalajić u Hadžićima u kojima je Remontni zavod bombardovan dvadeset dva dana. O uranijumskim bombama niko ništa nije znao. Otkud tamo u oblaku crnog dima.
Oba su dobila rak grla. Operisan je u Švajcarskoj i živio je godinu dana duže od Kalajića.