Intervju
Goran Plavi Stevanović: "Uspeo sam samo onoliko koliko mi je savest dozvoljavala"
U fudbalskom svetu znan je i po tome što u karijeri, prvo kao igrač, a onda i kao trener, nikada nije prihvatao loše stvari kao standard ponašanja. Takođe, njegovo bliže i šire okruženje doživljava ga i kao čoveka koji, bar kad je fudbal u pitanju, nikada nije gubio nadu ma koliko ona bila varljiva. Čak ni onda kad je i sam postao svestan da je ona, misli se na nadu, zapravo samo odbrana od lične (ne)moći.
Zbog svega ovog, ali i još puno toga Goran Plavi Stevanović na sagovornika ostavlja utisak sposobne, ali nepotkupljive osobe privržene moralnim temeljima fudbala kao igre, odnosno ličnosti verne najvećim vrednostima čoveka.
U ličnoj fudbalskoj vrtešci s amplitudom pomešanih osećanja, oduševljenja i razočaranja, siguran oslonac imao je porodici. Suprugu je upoznao kada je imao 18, a ona 16 godina, u skladnom braku su više od 30. Sin je krenuo tatinim stopama i trenutno je trener analitičar u Napretku, dok je kćerka Jovana, po tatinim rečima, sasvim druga sportska dimenzija. Svetski je priznata odbojkašica, jedan od najboljih srednjih blokera sveta, osvajač medalja sa reprezentacijom Srbije na svim velikim takmičenjima. Trenutno je internacionalac u Turskoj.
On kao igrač ovu vrstu slave nije dostigao iako je bio jedan od najdarovitijih fudbalera generacije u ondašnjoj Jugoslaviji pa i šire. Danas je trener u sportu koji iznad svega voli.
"Rođen sam u Sremskoj Mitrovici, ali sam zapravo odrastao u Beogradu, gore na Voždovcu. Prvo sam išao u OŠ ’Branislav Nušić’, a posle u OŠ ’Veselin Masleša’. Bili smo podstanari, dosta smo menjali stanove i adrese i zato danas i ne mogu da se pohvalim kako sam imao drugare iz kraja. Imao sam samo one iz Partizana u rasponu od petlića do seniora.“
U Partizan ste stigli 1977. godine?
"Igrao se tradicionalni turnir osnovnih škola Voždovca na stadionu Rada. Sve su pratili i brojni stručnjaci. Vladica Kovačević se zbog mene čak i posvađao sa legendarnim Mlađom Mitrovićem, čovekom koji je u svet fudbala lansirao na desetine sjajnih igrača. Deda Mlađi nije bilo pravo, kako je govorio, što mu uzimaju talentovano dete.“
U tom uzrastu kažu da vam je crno-bela boja bila najdraža?
"Navijao sam za Partizan, pokojni ujak me je vodio na utakmice ’crno-belih’. Međutim, moja tetka Živka Stevanović, sjajna rukometašica Radničkog, kluba koji je u to vreme bio neprikosnoven u Evropi, bila je to ona generacija Ivanke Šuprinović, Jadranke Antić, Milanke Sladić, Zdenke Lautar, Vesne Radović predvođena Vinkom Kandijom, navijala je za Zvezdu. U svojoj sobi imala je Džajinu sliku i Džajin dres. Puno smo vremena provodili zajedno, insistirala je na tome da u igri kao izraziti levak koristim i desnu nogu. Na ’treninzima’ sa njom morao sam sve da radim desnom.“
A onda se dogodilo šta?
"To je interesantna priča, pogotovo za trenere mlađih kategorija. Legendarni Florijan Matekalo, tvorac onih nezaboravnih ’crno-belih’ beba, govorio mi je nemoj ti mnogo desnom, usavršavaj ti onu tvoju levu kojom mnogo toga znaš. Iz ove perspektive možda je to pogrešno, ali je u svakom slučaju njegova teorija dobar povod za razmišljanje. Meni je koristilo. Još tad sam shvatio, a to je danas naglašeno, da se mi u Srbiji, ne samo u sportu, već generalno, rado bavimo manama drugih umesto njihovim vrlinama.“
Vaša igračka priča je ipak malo drugačija?
"Imao sam sreću da u mlađim kategorijama radim sa sjajnim stručnjacima. Conja Matekalo, Gica Damjanović i Baja Marić razvijali su i isticali u prvi plan moje vrline, a ne mane.“
Sa samo 16,5 godina debitovali ste za prvi tim?
"Bilo je to protiv Vardara, pobedili smo 5:2 i ja sam bio jedan od strelaca. Dan iz snova. Šansu mi je ukazao Miloš Milutinović. Posle, kod njega sam kao selektora odigrao i jednu jedinu utakmicu za A tim, onu protiv Austrije kad smo slavili 3:0. On me obožavao. Bio je u mnogo čemu veliki čovek, sjajna ličnost. Jedan sam od retkih izvan porodice koji su prisustvovali njegovoj sahrani i to sam doživeo kao veliku čast. Vezan sam za tu porodicu, i danas sam u kontaktu sa gospodinom Borom Milutinovićem.“
Šta se dogodilo sa reprezentacijom, zašto za Vas nije bilo mesta?
"Igra sudbine. Odigrao sam sve utakmice u kvalifikacijama za OI u Seulu kod Osima i onda je cela generacija, projektovana za SP u Italiji 1990, otišla u vojsku. Pored mene, tu su još bili Savićević, Pančev i da ne nabrajam dalje. U međuvremenu dogodio se Čile, bio je to skup sjajnih igrača. Dakle, velika konkurencija. Uz sve, tada se za reprezentaciju Jugoslavije igralo malo i po ključu, i ja ispadnem iz te priče.“
Zbog svega, utisak je, žalite i danas?
"I te kako, san svih nas je bio šampionat sveta. Pre toga odigrao sam dve sjajne sezone, bio najbolji igrač Jugoslavije na mojoj poziciji. U tradicionalnoj anketi JSL ’Sport’ u konkurenciji TOP 10 sezone bilo je sedam igrača Zvezde plus Jarni, Šuker i ja. To je i te kako bio pokazatelj vrednosti svakog od nas.“
Da li se sećate najbolje utakmice odigrane u dresu Partizana?
"Bilo je dosta dobrih mečeva. Možda je za nijansu ispred svih onaj večiti derbi kada je u poslednjem minutu Uške (Vučićević) izjednačio na 1:1. Taj meč odigrao sam stvarno dobro, ocena je u svim novinama bila devet. I utakmicu protiv Intera iz Milana odigrao sam takođe vrhunski, ponavljam, imao sam dve briljantne sezone, ali nisam bio i deo kluba koji bi to znao da iskoristi na pravi način.“
Utisak je kao da nešto zamerate Partizanu?
"Jedino to što na pravi način, za razliku od Zvezde, nije promovisao svoje vrhunske igrače i pravio od njih mitove kao što su to radili, i rade, na ’Marakani’. A bilo ih je, još od Bobeka preko Šoškića, Galića i Milutinovića pa sve do Moce Vukotića. Nisu imali, dakle, tu osobinu da od svojih igrača prave neprolaznu vrednost. Bilo je i neverovatnih stvari. Konkretno, kad je došao iz Zvezde u Partizan, Milko (Đurovski) je izgubio status reprezentativca. Deluje neverovatno, ali je istina. Međutim, uprkos svemu, ponosan sam na detalj što sam odrastao i ostao ceo život u Partizanu.“
Poznati ste i po tome što u javnosti malo pričate i retko polemišete. Zašto?
"Sve je i stvar vaspitanja. U Partizanu je oduvek važilo nepisano pravilo da sve što imaš da kažeš ‒ kaži na terenu. O Moci Vukotiću se pisalo jer je bio veliki igrač, ali on nikada nije bio neko ko je tražio publicitet, vukao novinare za rukav. Nenad Stojković bio je igrač godine, ozbiljna ličnost i fudbalski i autoritet na terenu, ali nije bio i zvezda u medijima. I nisu oni jedini iz ove priče uprkos vrednim ostvarenjima na terenu. U Partizanu se negovao mit pobede. Zbog svega ja i danas imam mali problem jer čak ni prilikom rekreacije u balonu ne volim da izgubim.“
Šta još iz igračkih dana pamtite kao vrednost?
"Uvek su me pitali da li imam tremu uoči večitog derbija. Nisam je imao. Još kao klinac igrao sam te utakmice i to pred nekoliko hiljada ljudi. U seniorima je bilo još lakše, uz mene su bili stariji igrači koji su ulivali sigurnost, dodatnu snagu. Uživao sam u tim mečevima i ne krijem ponos što sam odrastao uz generaciju i dobrih fudbalera i još boljih ljudi. Zvuči kao fraza, ali meni je Partizan bio oduvek prva kuća, mene je Partizan vaspitao i od mene napravio čoveka.“
Odigrali ste 396 mečeva u crno-belom dresu, koliko ste zaradili?
"Toliko da posle devet sezona, dve titule i jednog Kupa, i bukvalno nisam imao pare za avio-kartu kad sam odlazio u Španiju. Od Partizana sam dobio stan, ali zarada baš i nije bila neka. Premije su bile vezane, osvojiti sve bodove u mesecu bilo je praktično nemoguće, uvek bi se na tom putu isprečila neka Rijeka ili Vardar. U stvari, cela liga bila je takva da nikada nisi bio siguran da li ćeš osvojiti bod ili dva bez obzira na to da li si domaćin ili gost. Lično, nisam se radovao susretima sa Veležom. Uvek su imali sjajan tim, toliko moćan da su mogli u Mostaru da pobede čak i Real Madrid ako hoće. Kakve su samo igrače imali. Tuce, Hadžiabdić, Kajtaz, Skočajić i da ne nabrajam dalje.“
Jedan od tragova u priči o Vašoj karijeri je i da su Vas uz navijače Partizana izuzetno cenili i poštovali protivnički fanovi?
"To je istina. Na Poljudu mi je ceo stadion aplaudirao kad sam od centra prešao sve i zatresao mrežu Hajduka. Doživeo sam za dobar potez aplauze i na Maksimiru od navijača Dinama. Zvezdaši mi i danas pričaju kako sam ja jedini iz Partizana koga su želeli da igra u Zvezdi.“
Šta bi bilo da ste promenili klupske boje?
"Tad mi tako nešto nije padalo na pamet. Nisam imao taj problem iako sam kasnije ukapirao da ako hoćeš da imaš vrhunsku karijeru i da se o tebi priča, onda moraš i da napraviš transfer. Bar jedan. Setite se samo kako je to izgledalo kad je Mijat prelazio u Partizan, Piksi iz Niša u Zvezdu, Dejo iz Budućnosti na ’Marakanu’ ili Milko iz Zvezde u Partizan. Evo i sada, svi negde prelaze, od toga se pravi fama, pišu kilometri tekstova. Nama je u Partizanu kao deci kluba bilo jedino važno da igramo, da nas kao svoju decu vole naši navijači.“
Kažu da ste se teško odlučili da odete u inostranstvo?
"Mene su sa 25 godina navijači svrstali među matorce jer sam zaista dugo, punih devet godina, bio prvotimac. Istina je i to da nisam razmišljao o odlasku. Više je klubu bilo u interesu da me proda. Stigla je jedna ozbiljna ponuda iz Koreje, ali ja nisam želeo da napuštam Evropu. Jedan slučajan susret sa trenerom Gojkom Zecom u hotelu ’Interkontinental’ sve je promenio. Napravio mi je kontakt sa Zoranom Vekićem, menadžerom koji je radio u Španiji, i u godinama pune igračke zrelosti preselio sam se, sasvim slučajno, u Ovijedo.“
Dve godine nosili ste dres španskog kluba?
"Bilo je baš super, obogatio sam karijeru, igrao protiv velikih klubova i još većih asova poput Romarija, Mičela i drugih. Ne, nisam imao tremu, krasila me je psihologija pobednika. Shvatio sam takođe još nešto, a to je da igrači koji su odrasli u velikom klubu moraju da idu u velike klubove.“
Smela konstatacija, zašto mislite da je to pravi put?
"Imao sam u Ovijedu problem sa trenerom i trener sa mnom. U Partizanu sam 90 odsto vremena provodio na protivničkoj polovini, u Osasuni se od mene tražilo da to isto vreme provedem, ali na svojoj braneći se. To je za mene bio i fudbalski i kulturološki šok. Jednostavno nisam mogao da prihvatim da budem zadovoljan sa 0:0, da ne šutnem loptu na gol protivnika. Najdobronamernije savetujem svakog ko je prošao školu Zvezde ili Partizana da se u inostranstvu ne hvata u kolo sa malim klubom, poješće ga.“
Posle Španije sledi seoba u Portugal?
"Došao sam u Farense, u mnogo čemu specifičan klub. Uzbuđenje da li ćemo trku završiti kao treći, četvrti ili osmi nije postajalo. Već u prvoj sezoni bio sam drugi igrač prvenstva. Ispred mene bio je samo slavni Žoao Pinto.“
Imali ste i poziv iz dva možda najveća portugalska kluba, Benfike i Sportinga?
"Možda bih i otišao da nisu tražili da se naturalizujem. Bila je to sredina devedesetih, znate šta se sve događalo tada u Srbiji i ja ispunjen nacionalnim ponosom odlučim da ne uzmem portugalski pasoš. I tako, umesto da odem u veliki klub, ja se preselim u Vitoriju iz Setubala. Bio sam posle i na Madeiri, dobro igrao, Portugal je divna zemlja, divni ljudi, malo je falilo da ostanem da živim tamo.“
Portugal je i zemlja fudbala sa podosta igrača iz Brazila. Nije se bilo baš lako nametnuti u toj i takvoj sredini.
"Kruži šala da uoči prelaznog roka u portugalske luke iz Brazila stižu brodovi prepuni fudbalera. Ako i pored njih budeš drugi najbolji igrač lige i to u konkurenciji jednog Figa, Balakova, Ruija Košte, Fernanda Kouta i niza drugih ozbiljnih igrača, onda stvarno vrediš. I danas mi govore da sam najbolja leva noga koja je ikad došla u Portugal.“
Ipak, zar za Vas nije bilo mesta u Italiji ili...
"Znam pouzdano da sam kad se približavao odlazak bio među osam imena iz naše lige koja je pratio Milan. Bili su oduševljeni mojom partijom protiv Intera, golom koji sam dao Zengi. Sedam momaka iz Čilea i ja bili smo na tom spisku. Danas sve zvuči kao neverovatna priča.“
Nikad niste krili, što je takođe neobično, da izuzetno poštujete igrače iz komšiluka?
"Šestić je za mene bio preteča Mesija, da je otišao u klub koji bi tu vrednost prepoznao, bio bi čudo. Moj fudbalski uzor bio je međutim Pižon (Vladimir Petrović), za mene najbolji igrač sa ovih prostora i doktor fudbala. Njegova vizija igre bila je čista fascinacija, pas besprekoran i precizan. Voleo sam ga kao igrača i to ne krijem. U Partizanu sam se divio Moci (Vukotić), na inostranim terenima Platiniju. Cenio sam i cenim igrače koji znaju da asistiraju, pokreću druge, daju golove, rešavaju situaciju na terenu.“
A onda je došao i dan da stavite tačku na igračku karijeru.
"Kad odeš iz velikog kluba u manji, to je jak udarac. A kad još i shvatiš da više ne možeš da dođeš do velikog kluba, onda gubiš motivaciju. Tačku sam stavio u Grčkoj, u Veriji sam bio najbolji igrač, daleko ispred svih, Protasov mi je rekao da me sam bog poslao da ih spasem da ostanu u ligi. I ostali su. Gde god sam igrao u inostranstvu bio bio sam najbolji igrač, ali sam uprkos tome znao da ne mogu da dođem do velikog kluba i to me demoralisalo. Rekao sam ‒ kraj, ono što sam zaradio meni je bilo dovoljno, uvek smo živeli skromno.“
Po povratku u Beograd, planski ili slučajno, uplovljavate u trenerske vode.
"Da mogu da budem trener shvatio sam još kod pokojnog Miloša Milutinovića. Voleo je da igra šah i često me je zvao da odigramo neku partiju. I dok igramo, on me ispituje, glasno razmišlja kako bi desno mogao da stavi ovoga, onoga tamo i ja kad završimo partiju shvatim da smo otprilike sastavili ekipu za nedelju. Nešto slično mi se događalo i u Španiji, posle i Portugalu. Imao sam trenera Španca, obožavao me kao igrača, ponedeljkom i utorkom pričali smo o taktici za naredni meč, imao sam slobodu da kažem za svakog igrača šta mislim o njemu. Bilo je trenera koji su to prihvatali, ali i onih koji su se ljutili. Ko se ljutio, ja sam prestajao da pričam. Međutim, video sam već tada da moja pitanja u razgovoru sa trenerom imaju smisla, da su neke stvari kada su me poslušali ispale dobro.“
Višu trenersku završili ste u Novom Sadu i odmah se u Teleoptiku uključili u rad sa najmlađima.
"Hteo sam da naučim sve, stvarno sam polagao ispite kod profesora Radosava. I svima bih preporučio da kao treneri startuju sa najmlađima. Tu možeš i da grešiš, ali i da na pravi način osetiš utakmicu, da vidiš kako je nezgodno kad te neko ispraši sa pet ili šest nula, da padneš, ali i da već sledeće nedelje ustaneš. Krenuo sam sa mlađim kategorijama i stigao do reprezentacije.“
Sa seniorima ste debitovali na klupi Železnika?
"Vladan Lukić bio je sportski direktor, Aca Bulić gazda. Prihvatio sam poziv, napravljena je dobra ekipa. Na golu je bio Oliver Kovačević, u polju Vitakić, Slović, Marković, Rađenović... Kada sam ja otišao, uzeli su Kup.“
A zašto ste otišli?
"Dobio sam poziv da budem u stručnom štabu reprezentacije pored Ilije Petkovića. To je bila Piksijeva ideja koju je podržao pokojni Bata Bulatović. Upoznao sam se sa Petkom, ispostavilo se da smo istomišljenici oko nekih stvari, ali i nekih igrača koji nisu bili nešto popularni, a i on i ja smo takve voleli. Jedan od njih bio je Milivoje Ćirković iz Partizana. Nije znao ovo, nije znao ono, ali smo znali da može mnogo. Imao je neviđenu fiziku, i danas takvih igrača ima malo u svetu.“
U tom štabu bio je i Vladica Popović?
"Petko je bio mudar čovek. Takođe, i neki ljudi iz Saveza. Dok me nisu upoznali, angažovali su Vladicu da uz nas bude tri utakmice. Sećate se, nasledili smo Deju Savićevića, trebalo je da se odigraju dve utakmice sa Velsom i jedna sa Italijom. Iznosio sam neka svoja viđenja, predloge, to se Petku na kraju dopalo i odlučio je da u tandemu započnemo kvalifikacije za SP.“
I Srbiji su se dogodile najbolje kvalifikacije ikada?
"Mislim da to niko nije napravio, da su najbolje zvanično je to potvrđeno i kod FIFA. Bili smo prvi u kvalifikacionoj grupi bez izgubljene utakmice i sa samo jednim primljenim golom, onim protiv Španije koja je u sastavu imala Raula, Pujola, Hoakina.“
Sve što je napravljeno u kvalifikacijama unakaženo je na SP-u. Zašto?
"Nemam odgovor, znam samo da su problemi počeli još na pripremama. Sećam se da mi je Petko govorio posle kvalifikacija kako je vreme da bežimo. Pitao sam zašto, a on kaže da smo do tada imali hiljadu neprijatelja, a da ih posle uspeha u kvalifikacijama imamo čitav milion. Ipak, ostali smo, pokušali. I nama se dogodilo isto ono što je bio problem i 1974, zatim i 1982. Posle nas isto je zadesilo i Antića u Južnoj Africi, Piksija u Kataru. Kao da nas prati neko prokletstvo, ne znam.“
Neki to pripisuju mentalitetu?
"Rekao bih pre da smo nacija koja ne trpi bilo čiji uspeh. Kad je mir najpotrebniji, ruši se atmosfera. Na pripremama u Austriji, uoči odlaska na SP, bilo je jasno da nam se dobro ne piše. Jednostavno nije išlo uprkos tome što je sve to isto u tri prethodne godine bilo rapsodija. Malo koji je trening uspeo, do igrača nije dopirala priča, analiza rivala takođe. I onda je krenulo. Vodimo protiv Obale Slonovače pa izgubimo, Argentina nam napuni mrežu (6:0), izgubimo i od Holandije (1:0). Opšte rasulo.“
Ostaćete upamćeni i što ste predvodili reprezentaciju zemlje koja nije postojala?
"Izborili smo učešće kao SCG. Dva dana posle početka priprema bio je referendum u Crnoj Gori, bilo je jasno da ćemo igrati u Nemačkoj za zemlju koja ne postoji. Pravi se novi Savez, sve se ruši, počinju i priče ko će igrati, a ko neće. Sve je to uticalo. Posle naše smene reprezentaciju je preuzeo Klemente i nije prošao kvalifikacije.“
Vas put kao trenera vodi u Partizan?
"Ekipu je preuzeo Slaviša Jokanović. Nije imao licencu, zvao me da budem uz njega. U početku nisam hteo da prihvatim, ali kako mi je Jokan prijatelj iz igračkih dana, ja prelomim i tako počne. Vrlo brzo Jokan ode, a ja ostanem.“
Ali i odete iz Partizana kada to niko nije očekivao?
"To je neverovatna priča. Ostali smo igrači i ja. Povukla se i uprava, izbori su bili zakazani tek za 26. decembar. Zvezda grabi napred, mi se ne predajemo. Pred derbi na ’Marakani’ svi očekuju potop Partizana. Mi odemo u komšiluk i pobedimo 2:1, i to sa desetoricom. Posle pobedimo i tada moćni Šahtjor na evropskoj sceni. I u proleće igramo dobro, pobeđujemo, bio sam trener bez poraza u ligi. Međutim, izgubimo polufinale Kupa od Vojvodine. I danas mislim da se sve dogodilo kako bi mene smenili. Znam da nisam kriv za poraz, ekipa koju sam napravio i koju je nasledio Stanojević mesec dana kasnije ulazi u Ligu šampiona. To je posle javno pričao i Stanojević.“
Da li ste saznali kome ste smetali?
"To je najmanje bitno. Na Partizan ja ne mogu da se naljutim bez obzira na to što su drugi pokupili moj kajmak, što je onaj meč protiv Vojvodine sve više verujem obavijen opravdanim sumnjama. Imao sam i neke svoje principe, forsirao neke igrače u kojima drugi nisu videli kvalitet. Konkretno Fejsu koga su pljuvali, pevali mu odlazi i vrati pare. Međutim, ja sam rekao igra Fejsa i još 10 igrača. I igrao je fenomenalno. Kod Antića je postao reprezentativac, odlično je igrao i u Olimpijakosu, posle i u Benfiki. Fejsa je postao igrač evropskog ranga, a ja ostao bez posla. Partizan je ušao u Ligu šampiona, a ja ostao bez posla. I kome da se žalim, prvi put sam imao dilemu da li uopšte da nastavim sa trenerskim poslom, da li sve ima smisla.“
Smisao ste pronašli u ulozi selektora Gane?
"Otišli smo na SP, izgubili polufinale Afričkog kupa od Zambije u utakmici u kojoj smo bili bolji, imali i promašen penal. Sarađivao sam sa velikim zvezdama, od Esjena pa nadalje, i shvatio da mogu da radim na visokom nivou. Iako je Rajevac bio uspešniji na SP-u, ja sam po broju pobeda sa Ganom ispred. Igrali smo na Vembliju 1:1 sa Englezima koje je predvodio Kapelo, to mi je vratilo volju za trenerskim poslom koja me drži i danas.“
Posle dve godine i dosta uspeha u radu ipak ste smenjeni.
"Da, svi su pričali o smeni, niko nije pravio analizu mog rada. Smenjen sam i zato jer je Gana priznala Kosovo, iako oni nemaju pojma gde je Kosovo. Naši su zbog svega otkazali gostoprimstvo njihovom konzulu u Srbiji, a kako je u Gani funkcija fudbalskog selektora polupolitička, onda su mi oni rekli da je to bilo to i usledio je rastanak.“
Radili ste i u Grčkoj, Kini, sada ponovo i u Srbiji.
"Kažu da sam i tamo radio dobro, potvrđuju to i rezultati, ali ostaje žal što, iako sam mogao, srpskom fudbalu nisam dao više. Osećam se neiskorišćeno, u fudbalskim krugovima se o meni, znam, priča pozitivno, ali ja i dalje nisam ničiji čovek. Usput, ne odustajem od principa koji su bili odlika generacije sa kojom sam stasavao i kada se uloga trenera poštovala, kada je trener bio institucija. Kad to ponovo vratimo, priča će biti druga. Urušavanje struke i uloge trenera je zapravo uzrok pada našeg fudbala. Bez dobrog trenera neće biti ni dobrih igrača ni dobre ekipe.“
Da li je to razlog zašto ste smenjeni i sa funkcije selektora srpske U21 selekcije?
"Pozvan sam da spasem što se spasti može, da ne ispadnemo i četvrti šešir. Odigrali smo četiri utakmice. Sa Makedonijom koja je bila ispred nas, takođe i Jermenima koji su bili bolji na tabeli. Oba meča smo dobili. Sa Faranima smo odigrali nerešeno i na kraju izgubili od Francuza 2:0 sa igračima iz naše lige. Međutim, to je bilo očigledno malo. Ako imaš svoju viziju, u srpskom fudbalu jednostavno nisi poželjan.“
Imali ste i dve epizode u kruševačkom Napretku, obe s tužnim krajem?
"Nije baš tako. Prvi put sam otišao kada je Napredak sa Mačvom držao začelje tabele bez šanse, kako su govorili, da sačuva status superligaša. Nisam tako mislio. Pobedili smo TSC, Voždovac, Spartak, ekipe koje su po kvalitetu bile ispred nas i sačuvali mesto u ligi. Otišao sam jer se pričalo o nekim stvarima preko kojih kao trener nisam mogao da pređem. Rastali smo se prijateljski.“
I onda ste se opet prihvatili posla u Kruševcu, ali ovog puta s naslovom nemoguće misije?
"Došao sam u ekipu koja je na kraju sezone podelila 17 ispisnica. Zatekao sam tri juniora i dva iskusnija igrača. Uprkos svemu, napravili smo ekipu koja je ostvarila rezultate bolje od očekivanih. Pobedili smo Vojvodinu u gostima, odigrali nerešeno sa Čukaričkim i Partizanom, pobedili Novi Pazar. Međutim, ponovo je počeo da se stvara neki pritisak. Kakav, možda najbolje objašnjava podatak da su trojica sudija pala na nama. Tu završavam priču šta god to značilo.“
I opet su osvanuli naslovi, bez prave analize, da je Stevanović smenjen.
"Lepo zvuče, ali ako se malo zagrebe, jasno je šta je urađeno u mom kratkom mandatu. Napredak danas ima četiri mlada reprezentativca i 17 bodova. Napredak u sastavu nije imao strance i u mom mandatu bio je najjeftinija ekipa u ligi, ali je i prvi put posle 20 godina lansirao četiri igrača za prodaju. Sve ovo malo i demorališe. Postalo je pravilo da se gleda samo uska slika i da u prvom planu budu ljudi kojima uspeh ne odgovara. Međutim, šira slika ih uprkos svemu demantuje, ona pokazuje šta ko i koliko može. Ispod svakog gaženja pojavi se na kraju neka iskrica preko koje neko prepozna vrednost nečijeg rada. Nemam nameru da se menjam, to jednostavno neću, mislim da sam i kao fudbaler i kao trener uspeo samo onoliko koliko mi je moja savest dozvoljavala.“
Da li ima nade za Vaš Partizan?
"Ovo je težak period za ’crno-bele’. Malo sam razgovarao u svemu i sa Mijatovićem. Ovaj problem mogu da reše samo ljudi koji vole klub i koji su sposobni da naprave homogenu ekipu. Treba zapravo slediti primer Barselone koja je sa svojim ljudima napravila čudo. To može i Partizan. Bitno je da se onima koji danas vode klub da i šansa i podrška uz napomenu da ima još onih dobronamernih koji mogu da pomognu na putu oporavka.“