Stvar dogovora
Balkan Balkancima – ma koliko to naizgled izgledalo opasno
Ako je ikako moguće doći do pravog, trajnog i održivog mira na jugoistoku Evrope, onda je to jedino moguće dogovorom svih naroda koji tu žive bez uplitanja sa strane. Pitanje je samo da li su svi zreli i spremni za takav dogovor.
Dve ideje bile su podjednako opasne po primerke homo sapiensa koji naseljavaju Balkansko poluostrvo. Prva je bila ideja komunizma, a druga ideja tribalnog nacionalizma. Jedna i druga odnele su milione života. Obe u po svojoj prirodi zablude, suštinski negacija samog pojma ideja, ali svejedno obe su našle put, svaka na svoj način, do pomenutih primeraka homo sapiensa. A tek što je njihovo međusobno preplitanje ili mešanje proizvelo smrti, patnje i nesreće naročito u poslednjih nekoliko decenija, o tome bi se moglo štošta prozboriti. Ali nije ni vreme ni mesto.
Ima još jedna ideja koja per se nije opasna po stanovnike jugoistočnog evropskog poluostrva, ali je iz nekog nepoznatog razloga ta ideja uvek izazivala veliki strah u Tvrđavi Evropi. To je ideja Balkan – Balkancima. Na tu se sintagmu čini se prevrnu kosti u grobovima Meterniha, Bizmarka, Taljerana, svih mogućih Habzburga i Saksen-Koburg-Gota, Pita mlađeg i starijeg pa sve do Čerčila i De Gola. Podjednako kao što se Srbi, racionalno neobjašnjivo, boje promaje, tako se i Evropa užasava na samu pomisao da bi se sutra Balkanci mogli pitati o sopstvenoj sudbini. Oni već sede na buretu baruta, ne moramo sad i baklju da im dajemo – verovatno tako razmišljaju.
Ideja Balkan – Balkancima je zato toliko daleka i opora naročito onom germanskom delu Evrope. Kao misao javila se u drugoj polovini dugog XIX veka kako ga je nazvao Erik Hobsbaum, u vremenu kada se na evropskom tlu dovršava proces formiranja nacionalnih država. Na fonu ove idejne težnje, Sloveni, a pre svega Južni Sloveni koji u tom trenutku uglavnom žive pod okriljem KundK monarhije, pokušavaju naći svoj nacionalni identitet i izraz. Ovi će vetrovi na kraju početkom sledećeg veka i srušiti oronulu habsburšku carevinu, ali tada kada su ideje začete osnovna ideja vodilja je bila da neće biti mira i sreće dok Balkan ne pripadne Balkancima. Jedan od rodonačelnika te ideje bio je i Mihailo Polit Desančić koji je prvi zagovarao tezu o federaciji balkanskih naroda. Jasno je zašto nije bio omiljen u Beču. Kasnije je ova ideja proživela razne metamorfoze i čak postala nekakav credo socijaldemokrata balkanskih. Kada je zaživela kroz Jugoslaviju u dva navrata, nije se baš proslavila.
Ipak, osnovni princip je ono što zavređuje pažnju. Ideja da se balkanski narodi dogovore o svojoj budućnosti, sami bez ičije pomoći, jeste nešto što bi bio apsolutni izraz jedne demokratske zrelosti i nivoa političke kulture i društvene svesti. Dogovor na ovim principima i sve što bi iz njega proizašlo bio bi lekovita stvar za ovo trusno tlo. I doneo bi najbitniju stvar od svih – mir i stabilnost na duže staze.
Upravo na toj stabilnosti insistira Evropa, žrtvujući vrlo često zarad nje i osnovne principe na kojima njihove vrednosti počivaju. Kao novije imate primer visokog predstavnika za BIH, čija funkcija decenijama unazad ništa drugo ne radi sem što ruši sve zametke demokratske kulture u Bosni i Hercegovini. Ako mislite da nešto poput tog visоkog predstavnika postoji bilo gde u civilizovanom svetu, varate se.