Vesti
20.11.2026. 16:16
Marko R. Petrović

INTERVJU

Nikola Jovanović: "Bitno je da obnova političkog života krene od lokala"

1
Izvor: ATAIMAGES / Milos Tesic

Jedna od prvih reakcija javnosti posle vanrednih parlamentarnih izbora bila je – sada treba raspisati i lokalne izbore. Razlog je jednostavan. Vlast na lokalu uglavnom je u rukama Srpske napredne stranke koja je na parlamentarnim izborima poražena te je upitan legitimitet vlasti i na lokalu.

Ti izbori će, u jednom trenutku, svakako doći na red. A Centar za lokalnu samoupravu, na čijem se čelu nalazi Nikola Jovanović, predlaže da novi lokalni izbori budu održani po većinskom izbornom sistemu, pri čemu bi i gradonačelnici, odnosno predsednici opština, bili birani direktno. Zato na početku razgovora za „Ekspres“ pitamo direktor CLS-a Nikolu Jovanovića koliko je realno da budu održani neki prevremeni ili vanredni lokalni izbori.

„Očekujem da su, definitivno, prioriteti nove većine borba protiv visoke ili političke korupcije, vraćanje poverenja u institucije i, na neki način, omogućavanje nezavisnog rada tužilaštva i pravosuđa. I ja to u potpunosti podržavam. Jer dok se taj kancer koji je metastazirao ne ukloni iz institucija i iz društva nećemo osećati da je došlo do suštinskih promena, nećemo imati ponovo poverenja u državu i neće se zadovoljiti težnja naroda za pravdom, a u krajnju ruku i restitucija javnih sredstava koja su otuđena i koja su proneverena, iznesena ili u džepovima privatnika koji su koristili političku rentu. Pretpostavljam da će to biti prva linija delovanja većine. Međutim, već u drugoj liniji, za koju očekujem da se ozbiljno razmišlja već u prvom tromesečju naredne godine, jeste rešavanje situacije na lokalu. Smatram da je to neophodno iz dva razloga. Prvi je to što su ljudi u velikoj meri osetili ličnu nepravdu, poniženje, maltretman i videli ružnije lice prethodnog režima upravo na lokalu.“

Osetili su na sopstvenoj koži.

„Na sopstvenoj koži i u neposrednom kontaktu sa ljudima koji su predstavljali vlast, a koji su zaista birani negativnom selekcijom. Na mesta predsednika opština i gradonačelnika postavljani su ljudi koji zaista nisu imali elementarnu podršku i poštovanje sugrađana. Međutim, i gore od toga, postavljani su ljudi u razne lokalne ustanove ‒ od škola, domova kultura, vrtića koji su u nadležnosti lokalne samouprave ‒ i zaista je neverovatno bilo da gotovo nikog od tih ljudi kolektiv nije prihvatao. I možda možemo reći da je velika studentska pobuna krenula na lokalu. Jer da nije bilo toliko tenzija i nezadovoljstva po unutrašnjosti i po Beogradu, i to upravo svojim pašama i subašama, pitanje da li bi pobuna izazvala ovakve razmere. To je prvi razlog zašto mora da se rešava pitanje lokala jer ljudi koji su trenutno na lokalu vrednosno, stručno, ljudski, po kvalifikacijama ni na koji način ne mogu odražavati neku novu Srbiju i ne mogu koegzistirati sa novom većinom koja će, očekujem, ipak da bude kvalifikovana, akademska, da podigne standarde društva na svim nivoima.“

I nekoruptivna.

„Naravno, imuna na korupciju i na materijalne podsticaje, dok su ljudi na lokalu izuzetno koruptivni. Vidimo da se otvaraju istrage i da se privode, od Inđije, Niša, Smedereva pa nadalje. Drugi razlog zašto je neophodno sistemski rešiti pitanje na lokalu i dati građanima šansu da uklone određene ljude jeste to što je finansijska bomba. Lokalne samouprave su toliko zadužene, moram da kažem običnim jezikom, toliko se kralo pre svega kroz nabavke javnih komunalnih preduzeća, kroz nabavke raznih sekretarijata, naročito u oblasti izvođenja radova, ali i softverske opreme, svega što je u vezi sa informacionim tehnologijama i digitalizacijom, i na javnom prevozu. Mnogi gradovi u Srbiji su prateći loš primer Beograda krenuli da privatizuju javni prevoz ili da daju koncesije nekad i na 25 godina vrlo spornim privatnim prevoznicima po cenama koje su daleko od iznad ekonomski opravdanih. Tako da imamo lokalne samouprave koje su zarobljene u koruptivnu šemu i koje konstantno produbljuju finansijsku rupu, koju će pre ili kasnije morati da pokrije država. I za buduću vladu bi bilo pogubno da dozvoli da se te finansijske rupe i korupcija nastave na lokalu. Zato smatram da će već druga linija prioriteta biti donošenje zakona o lokalnoj samoupravi kao i zakona o lokalnim izborima, gde će verovatno u završnim odredbama ovog drugog stajati ‒ po novom zakonu izbori na lokalu u svim opštinama i gradovima se raspisuju za taj i taj datum.“

Znači, bez obzira na to kad su prethodno održani izbori, da budu potpuno resetovane lokalne samouprave?

„Tako je. Očekujem da to bude sistemsko rešenje, što je dobro iz više razloga. Prvo, imaćemo lokalne izbore u jednom danu. Drugo, biće razdvojeni od parlamentarnih i predsedničkih izbora. Treće, neće se vršiti pritisak, koji je radila prethodna vlast, da predsednici opština podnose ostavke kad neko to proceni. Četvrto, izbegava se da se čeka krajnji rok za te izbore koji zbog ove dve stvari, a to su nezadovoljstvo ljudi i finansijska provalija, može biti koban ukoliko bude trajalo predugo. Tako da očekujem lokalne izbore u svim gradovima i opština već sledeće godine. Možda je realno da budu ako ne na proleće, ono na jesen sledeće godine.“

Uključujući i izbore za sve gradske opštine i za Skupštinu Beograda. Da li je moguće sve to organizovati da se do tada donesu novi zakon i da ti izbori budu po većinskom izbornom sistemu?

„Apsolutno je moguće, upravo iz ovih razloga koje sam naveo. Treba da se donesu dva sistemska zakona da bi se lokal rešio na sistemski način. Jedan je zakon o lokalnoj samoupravi, gde ćemo sagledati nove nadležnosti, nove finansijske instrumente za opštine i gradove. A drugi je zakon o lokalnim izborima. Upravo je to prilika da se javnost i aktuelna većina izjasne kom modelu bi se priklonili u vezi i sa izborom lokalnih predstavnika. Imajući u vidu raspoloženje naroda i istinske težnje i Studentske liste, u Centru za lokanu samoupravu smo prepoznali nekoliko stvari. Jedna je težnja građana za više neposredne demokratije, druga je veća transparentnost i odgovornost lokalnih funkcionera, i treća je uništavanje poslednjih tragova partokratije. Na temelju toga i evropske prakse mi smo stavili na razmatranje predlog da se predsednici opština i gradonačelnici biraju na neposrednim, direktnim izborima imenom i prezimenom. Ali ne na način da se bira novi šerif, nego na način da novi predsednik opštine ili gradonačelnik unapred predstavi svoj program i buduće članove gradskog, odnosno opštinskog veća. Tako da bismo mi suštinski izborom ličnosti birali paralelno i tim koji bi bio odgovoran narodu direktno. Birali bismo i program, što se odavno nije desilo u Srbiji da se izjašnjavamo o programu, ali birali bismo i 13 članova Gradskog veća.“

Govorimo o Beogradu.

„Ako govorimo i o opštinama, u svakoj lokalnoj samoupravi postoji opštinsko veće kao neka vrsta lokalne vlade gde bi i njihova imena bila na listiću. To bi značilo da bismo znali unapred ko bi bio zadužen za javni prevoz, ko bi bio zadužen za komunalni sistem, ko bi bio zadužen za finansije... Ne bi moglo da se desi da lice koje bude izabrano proizvoljno postavlja svoje rođake i da pravi taj šerifski sistem. Možda je u tome naša ideja...“

Zahtevna?

„Nije zahtevna, nego na prvi pogled može da deluje da ima i određene manjkavosti. Međutim, kada se razradi, vidimo da je u suštini to najbolji način da na jednim izborima izaberemo najkvalitetnije ljude, da imamo odgovornog čoveka, a ne postoji opasnost da se on pretvori u nekog šerifa ili samovoljnika. Zato što i dalje Skupština ostaje važan organ koji usvaja gotovo sve akte i po postojećem zakonu.“

Skupština bi morala da bira to opštinsko veće.

„Ne. Po našem predlogu, kandidat za gradonačelnika bi unapred predstavio svoj tim.“

Znači, glasalo bi se i za njega i za njegov tim.

„Tako je.“

Što ne znači da bi on morao da ima i većinu u lokalnoj skupštini.

„E, ostaje važno pitanje ‒ da li ćemo odbornike da biramo neposredno ili ćemo ih birati kao i do sada. Međutim, neposrednim izborom gradonačelnika i njegovog tima, koji je Gradsko veće, mi rešavamo većinu problema. Jer, do sada se nije desilo da građani mogu sami da utiču na to ko su ključni ljudi za određene oblasti. I ko je čovek koji odgovara za njihovu grešku i za ceo taj paket. Mislim da bi sama ova činjenica bila civilizacijski iskorak. Vi ste rekli da je to zahtevno. Pazite, to uopšte nije zahtevno. Zašto? Zato što, prvo, imamo lokalne izbore potpuno odvojene od svih drugih. Drugo, što čini da se na taj dan bavimo samo lokalom. Jer, razmišljamo samo, recimo, o Beogradu. Da li će ta imena biti na listiću, da li će biti gužva na listiću, nebitno je. Gradonačelnik će morati u kampanji da predstavi te ljude. Vi ćete na kraju odlučivati ne samo ko vam se najviše sviđa kao osoba koja bi predvodila Beograd, nego i kakav je njegov kapacitet da napravi kvalitetan tim. Da li je on timski igrač? Da li privlači kvalitetne ljude? I da se ne desi da onda zaduži neke ljude potpuno netransparentno za ključne oblasti.“

Kako bi bilo regulisano njegovo pozivanje na odgovornost u slučaju da ne ispunjava ono što je obećao? Ko bi mogao njega da smeni?

„Prvo, Skupština zadržava poslednju reč. Skupština i po sadašnjem zakonu usvaja gotovo sve akte. Gradsko veće predlaže, nekada je ekskluzivni predlagač i to mu daje veliku moć, ali sve mora da prođe kroz Skupštinu. Drugo, Skupština bi imala pravo opoziva gradonačelnika. I treće, imamo mogućnost da posle, recimo, najviše četiri godine vrlo jasno ocenimo rad nekoga ko neće da se krije iza imena predsednika, šefa partije itd. Četvrto, preduslov je da mi idemo ka sistemu u kome će tužilaštvo i sudstvo biti prilično nezavisno. Predlog CLS-a je da se uvede i takozvana tužilačka policija, tako da su u pravnoj državi minimalni rizici od degeneracije. A ja smatram, što je pravilo u Evropi, da ako je neko dobio mandat i angažovao ozbiljan tim, treba mu dati ciklus da pokaže šta i koliko može, pa ćemo ga smeniti za četiri godine ukoliko ne valja. A i sada Skupština može da smeni gradonačelnika. A da li je to demokratski bez novih izbora? Da isti odbornici koji su glasali za Šapića sada ti isti odbornici glasaju za Nikolu Nikodijevića. Ne. Demokratski je da se raspišu izbori.“

Takva smena bila bi politički diktat, a ne volja naroda.

„Peto, Vlada ima zakonske mogućnosti da u slučaju bankrota, neizglasavanja budžeta i nekoliko još stvari uvede privremeno veće. Tako da nema straha od ovog sistema.“

Da li je najveći strah povezan upravo sa mentalitetom ljudi? Kažu da se svaka vlast kvari. Pa kada neko dođe u situaciju da bude predsednik opštine, gradonačelnik itd. da ipak pokuša da postane šerif.

„Da se vratimo na prethodne stvari. Prvo imamo tužilaštvo sa tužilačkom policijom. Imamo naš predlog da se vrati uprava za borbu protiv organizovanog kriminala u MUP. Ona je sada svedena na službu u okviru UKP-a. Da imamo ozbiljnu policiju koja sarađuje sa drugim službama za borbu protiv kriminala i korupcije. Da imamo tužilaštvo i specijalnog tužioca za visoku korupciju. Ili da se to malo jače pridoda TOK-u. Predlažemo maksimalne instrumente za borbu protiv korupcije i toga, što ti kažeš, kvarenja ljudi. Drugo, mi se zalažemo da DRI postane revizorni sud koji će imati nova ovlašćenja.“

A ne samo da konstatuje da je nešto loše urađeno.

„Ne samo da konstatuje, nego da ima, to se zove u Francuskoj kvazisudska ovlašćenja, da može da izriče finansijske kazne odgovornim licima. Da može da pokrene impičment. Da može da podnese predlog Vladi da se raspusti neka lokalna samouprava. Ja sam studirao javne finansije u Francuskoj, bio sam na stažu u njihovom revizionom sudu i znam o čemu pričam. Sa dobrim institucijama upliv sistemske, političke, visoke korupcije može da se smanji na minimum. Hajde ti, majčin sine, pokvari se za četiri godine. Prvo, imaš samo četiri godine. Do sada su ciklusi bili deset godina. Drugo, nadzire te Tužilaštvo, nadzire te Revizioni sud, nadzire te Vlada, nadzire te Skupština lokalne samouprave. I pritom ljudi su izabrani u tom gradskom veću imenom i prezimenom. Nije te partija postavila pa ti partija postavila neke sumnjive likove ili partijske parazite itd.“

Mora se priznati da Francuzi imaju iskustva sa korupcijom od Širaka do Sarkozija.

„Ali moram da kažem da su Francuzi jedna od retkih nacija koja je optužila i svog predsednika.“

I osudila.

„I osudila, po više tačaka. Čak je i proveo mesec dana u zatvoru. To nije bilo tako uvek. Francuzi kroz nostalgiju prema monarhiji, a i kroz sistem koji je De Gol uveo, takozvana Peta republika, prosto gledaju predsednika kao gotovo nedodirljivog, kao simbol nacije, kao nekog ko u nekom momentu vodi naciju, koji je direktno izabran, koji postavlja vladu, koji raspušta parlament... To je negde balansirano time što ga narod bira, što kažu Francuzi čovek nacije. I to jeste bio De Gol, izuzetno moralan, izuzetan patriota. Čovek koji je jedini jurišao tenkovima na pancer divizije ’40-e, kad su Francuzi bežali glavom bez obzira pred Guderijanom i Majnštajnom. Ali u pravu si, dolazi novo vreme, dolaze neki ljudi moderniji, da ne kažem kvarljiviji, i Francuzi su počeli da, pogotovo od 2012. godine, donose nove instrumente kontrole izvršne vlasti uključujući i predsednika. I mnoge mere koje CLS predlaže su upravo inspirisane francuskim izmenama od 2012. godine.“

Specifičan je odnos lokalnih samouprava i republičkih vlasti, pre svega kada je u pitanju finansiranje lokalnih samouprava. Ako sam dobro razumeo, to ide sve preko centrale u Beogradu. Praktično lokalne samouprave nemaju svoje prihode, nego sve mora da ide u Beograd pa se onda njima raspoređuje. Da li bi to trebalo promeniti?

„Nije baš tako, mada jesi suštinski u pravu. Postoji problem finansiranja lokalnih samouprava, da ne ulazimo u sitna crevca. One imaju jedan veliki samostalni izvor prihoda, mi to kažemo originalni, izvorni, to je porez na imovinu. To je porez koji ide u lokalnu samoupravu, 100 odsto i Ustavom i zakonom zagarantovano je da se vodi i kao lokalni porez. Imamo drugi veliki, u nekim sredinama i veći izvor prihoda, koji je takozvani delegirani, transferisan izvor prihoda. To je odluka republičke vlasti da se veliki deo poreza na zarade daje lokalnim samoupravama. I to je zakonom uređeno. Suštinski, dakle, lokalne samouprave imaju dva velika izvora prihoda ‒ najveći deo poreza na zarade i porez na imovinu, plus lokalne takse, takse za uređenje građevinskog zemljišta itd. Da li tu treba lokalnim samoupravama dati neke nove izvore prihoda, verovatno da. Zbog čega? Zato što smatram da se na nivo lokalne samouprave moraju vratiti dve važne stvari – osnovne škole i domovi zdravlja.“

Što znači da bi njima trebalo prebaciti i njihovo finansiranje.

„Trebalo bi onda da se deo budžeta za prosvetu i zdravstvo prebaci na lokalne samouprave. Jer ne postoji lokalna samouprava u Evropi gde se grad ne brine o svom domu zdravlja ili osnovnoj školi. Ako pogledaš stanje domova zdravlja u Beogradu, manjak ambulanti, stanje raspada osnovnih škola, čak i na Novom Beogradu gde se sve držalo kao novije, to je veoma loše. To je upravo zato što su uzeli Beogradu domove zdravlja i osnovne škole, a Ministarstvo prosvete i Ministarstvo zdravlja se time nisu bavili prioritetno. Prioritet su im bile velike nabavke, često koruptivne, za kliničke centre, bolnice itd. Smatram da se na nivo lokala mora vratiti primarna zdravstvena zaštita i osnovno, obavezno obrazovanje. Naravno, mora se videti da se to potkrepi i transferima iz republike, ali to je potpuno realno zato što je, nažalost, ogroman deo budžeta za zdravstvo i školstvo išao na korupciju. Hajde da damo ljudima na lokalu koje direktno biramo mogućnost da vode računa o domovima zdravlja i školama pa da vidimo da li će smeti da zanemare to.“

Ali i da se pojača kontrola trošenja.

„Naravno. Ali tu se vraćamo na ono DRI, tužilaštvo, skupština, revizioni sud, tužilačka policija. Činjenica da te narod birao i da narod zna, i to je veoma bitno, ko je odgovoran.“

Da narod zna koga će da hvata za gušu ako nešto nije u redu.

„Apsolutno. Bolje da juri svog predsednika opštine koji nije renovirao dom zdravlja ili osnovnu školu ili je napravio koruptivni posao, nego da prosipa jogurt na Lidiju Vukićević. Bolje njega da jurimo pa ako treba i da ga bacimo u Savu ako se ogrešio o narodne pare, pa neka pliva do nekog mosta. Bolje da ga bacimo u Savu, nego da polivamo glumicu.“

Koliko su do sada lokalne samouprave bile samostalne i u odlučivanju oko nekih stvari ili su morale da traže dozvole iz centrala, koja ne mora uvek da bude Vlada, može da bude neka druga?

„Bile su apsolutno nesamostalne i nije nikakva tajna da je postojao mračan koruptivni mehanizam. Vrlo često su opštinama i gradovima upravljali partijski komesari, bili su zavisni od republičke vlade, a nagrada za to poslušništvo i to što se ništa ne pitaju funkcioneri na lokalu bila je to da su za određene poslove do određene vrednosti mogli da se bave korupcijom.“

Znači da se znalo koliki je njihov deo.

„Tako je. Do određene vrednosti lokalni funkcioneri su mogli da raspisuju javne nabavke. Preko te određene vrednosti se plen delio sa partijskim komesarom, odnosno partijom, a svi veći projekti bili su u nadležnosti Vlade. To je potpuno urušavanje sistema, koje je zapravo uvelo potpunu partokratiju u sve pore našeg društva, koje je potpuno legitimisalo korupciju, gde su građani osetili ogromnu nemoć i bes. Prvo, njihovi funkcioneri se nisu ništa pitali, a i apsolutno nisu radili u interesu građana. Vraćamo se na to, obnova srpskog društva i države ide kroz lokal. Tu su temelji. Smem da dam primer iz Francuske. Ne možeš u Francuskoj, sad u poslednje vreme ima izuzetaka, ali njihova tradicija je da ne možeš imati visoke državne funkcije koje podrazumevaju političku moć, tipa ministar, ukoliko nisi prethodno učestvovao i pobedio na izborima u svom lokalu. Vrlo često većina zadrži vladu u parlamentu, ali se raspišu u međuvremenu lokalni izbori. Član vlade mora da se predstavi na svom lokalu. Ako izgubi lokalne izbore, on automatski daje ostavku i na mesto ministra, iako njegova opcija i dalje ima većinu u parlamentu. Zbog čega? Zato što se smatra da se ne može baviti visokom politikom neko ko nije verifikovan među sopstvenim biračkim telom. E to je ono o čemu govorimo. Kod nas su ministri bili najviši partijski funkcioneri, ljudi koji nisu mogli da dobiju izbore u svojoj mesnoj zajednici. Ali su odlučivali o penzionom fondu, zdravstvenom fondu, o prosveti, o policiji, vojsci. Nažalost, to se preslikavalo i na opoziciju. I opet, zašto se vraćam koliko bi lekovit bio direktan izbor predstavnika na lokalu. Možda čak i odbornika, i za to sam. Tvoje komšije te najbolje poznaju. Ti se na lokalu učiš komunikaciji sa ljudima, učiš se kompromisu, učiš se doprinosu široj zajednici. Ako nisi prošao to i ako nisi položio taj ispit uspešno, ti nisi kvalifikovan da se baviš državnim poslovima.“

Nemaš taj osećaj ako te na funkciju postavi partija.

„Prvo, nemaš osećaj, a drugo ‒ nisi kvalifikovan. Politika je donošenje teških odluka. Ne može struka da zameni politiku. Struka može da ti kaže tri utemeljena scenarija, a onda neko ko ima mandat naroda mora da preseče, mora da ima osećaj odgovornosti, mora da ima kuraž, mora da zna kako se donose teške odluke. Zato ne mogu da zamene resorni odbori ozbiljne političare. Ne sme da se nađe rešenje koje nije utemeljeno u struci. Ali nijedna ozbiljna struka neće da ti kaže – e, ima jedno rešenje. Za svaki most ranije u Beogradu koji je predlagala struka bilo je ‒ hoćeš ovu tehnologiju, može ova, to toliko košta. Ova druga košta toliko. Ali dolaziš u situaciju kada neko mora da donese odluku. A nju mora da donese neko ko se navikao da donosi odluke, od svog mesta, gde su te odluke bile dobre jer ih je većina podržavala. On samim tim ima i kapacitet i znanje i legitimitet da takve odluke donosi. Zato je bitno da obnova političkog života, političke elite, krene od lokala. Zato je partokratija najveći kancer našeg društva. Partokratija je uzrok korupcije, a ne obrnuto. Kada su tajkuni, kriminalci, biznismeni skloni korupciji, pre svega javni funkcioneri osetili da je njihov osnovni posao da finansiraju partiju i da se dodvore šefu partije, u tom momentu se korupcija se raširila kao maltene kvazinormalna pojava. Jer se sistem vrednosti preokrenuo. Izgubila se direktna veza predstavnika i naroda.“

Kao jednu od oblasti koja je izuzetno pogodna bila za korupciju pomenuo si javni prevoz u gradovima i opštinama. Verujem da su mnogi, kada je rečeno da Beograd ima besplatan prevoz, rekli – odlično, više ne moram da se švercujem, sada mogu da se vozim za džabe. Zaboravili su, pritom, da je zapravo najskuplji besplatan ručak. Koje su zamke tog besplatnog prevoza jer to neko mora da plati?

„Glavno pitanje ovde nije besplatan javni prevoz. Mi smo imali besplatan javni prevoz ili gotovo besplatan za mnoge kategorije stanovništva – penzionere, đake, socijalne slučajeve, invalide, ratne vojne veterane... Ovde su ranije uglavnom zaposleni na teret poslodavca plaćali javni prevoz. Suštinsko pitanje nikada nije bilo da li je prevoz potpuno besplatan ili ne. Može funkcionisati kao potpuno besplatan, a može besplatan za određene kategorije. U svakom slučaju mora biti pristupačan za sve građane. Šta je glavni problem? Vraćamo se na ovu tvoju tačnu opservaciju da nema besplatnog ručka. Čak i kada se plaćala karta, dve trećine javnog prevoza se finansiralo iz budžeta, odnosno iz poreza. Ključno pitanje je kako se to finansiralo i na osnovu kog kriterijuma. Ti treba da organizuješ linije i plaćaš prevoznika, da li je to GSP ili privatnik, po kom kriterijumu? Kako ćeš da kažeš ovde treba linija, ovde ne treba, ovde je produžiti, ovde je skratiti, ova nije potrebna ili ovde da stavim manje vozila, a ovde više. Kako?“

Moraš prvo da znaš koliko ljudi putuje.

„Tako je. Zapamti ovo što si rekao. Nema ekonomski održivog sistema bez brojanja putnika. Da li se u Beogradu broje putnici po vozilu, po liniji, po potezu?“

Mislim da je bilo pokušaja.

„Nema. Svaki autobus ima senzor na vratima, ali je neko isključio sistem u koji sve to treba da dolazi. A znaš zbog čega? Da bi seo sa tobom i da bi rekao koliko ti linija treba. I ti kažeš evo ja hoću te linije. A onda kažeš, hajde da ako skrene u zaselak, to je nova linija. Pa za neke ljude koji žure, recimo E – ekspres. A ako prolazi pored ovog sela – to je D... I ubacile su se linije na predlog tajkuna koji nemaju veze s vezom, gde kažu saobraćajni stručnjaci – prevozi se vazduh, a ne putnici. I čitava mreža linija, plaćanje prevoznicima i cena po pređenom kilometru je napravljena tako da bude po meri prevoznika, a ne nas putnika. Jer se naplata prevoza iz budžeta vrši po pređenom kilometru, a ne po broju putnika. E to je tragedija, to je uzrok korupcije i to je jedan od uzroka što je Beograd blizu bankrota. Mi smo 2012. godine davali subvencije oko 100 miliona evra i iz toga kupovali nove tramvaje, autobuse, ’Ikarbus’ je još radio. Danas nema investicija, plaćamo prevoz 450 miliona evra.“

Iz budžeta.

„Iz budžeta, 450 miliona evra godišnje. Nijedan grad u Evropi ne odvaja četvrtinu svog ukupnog budžeta na prevoznike. Ne govorim na saobraćajnu infrastrukturu, nego na prevoznike. I ovde si time što si isključio sistem za brojanje putnika, što si dozvolio da ljudi iz kabineta gradonačelnika sa određenim tajkunima crtaju linije i ubacuju koliko god hoće vozila po liniji, a svako to vozilo kada pređe kilometre da fakture gradu i grad mora da plati, ti si doveo do gotovog sloma ne samo javnog prevoza u Beogradu, nego i budžeta Beograda.“

A šta misliš šta bi se dogodilo kada neka nova potencijalna gradska vlast kaže – e, od sada se prevoz ponovo plaća?

„Nova gradska vlast treba prvo da uradi novi master plan saobraćaja u Beogradu, na osnovu brojanja putnika. Da proceni koje su optimalne linije, koje nam linije trebaju i koliko vozila po liniji. A zatim da po tom kriterijumu plaća prevoznike, da ih plaća po ekonomskoj ceni, a ne po prenaduvanoj ceni. Na taj način, garantujem, možemo u startu 150 miliona evra godišnje da uštedimo.“

I da ostane besplatan prevoz?

„I da ostane besplatan prevoz. A ima mehanizama da se određen vid naplate prevoza vrati kroz stimulisanje poslodavaca da obavezan deo za prevoz po zakonu uplate prevoznicima kroz stimulisanje. Tako i dalje krajnji korisnik ne bi plaćao, ali bi se ipak manji deo finansiranja prebacio na taj način na korisnike, a skinuo sa budžeta. Ali ključna mera je novi master plan saobraćaja, koji uključuje novi raspored linija, brojanje putnika i izbacivanje prevoznika za koje znamo pouzdano da su veoma oštetili budžet i koji su slali fakture koje su bile bez bilo kog osnova, a žalbe koje su na linije upućivane Sekretarijat za javni prevoz nije uvažavao. Na primer, građani prijave da autobus, koji se plaća po kilometru, ne stane na stanici uopšte. To se prijavi u Sekretarijatu za javni prevoz, a oni to stave u fioku. To je korumpirani sistem do koske, zato sam se ja bavio javnim prevozom, zbog finansija, ne zato što sam saobraćajni stručnjak, nego što sam video da će dok se to ne reši Beograd će biti finansijski bogalj.“

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
10°C
20.11.2026.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve