ZAGREBAČKI ADVOKAT NOBILO: Na suđenju Perkoviću su identifikovali Arkana

Bivši obaveštajci hrvatske Udbe Josip Perković i Zdravko Mustač su u Nemačkoj osuđeni na doživotnu robiju. Sud u Zagrebu je zatim za isto delo preinačio kaznu i Perkovića osudio na 30 godina, a sud u Velikoj Gorici je osudio Mustača na 40 godina zatvora.
Zagrebački advokat Anto Nobilo, koji je branio Perkovića, u intervjuu za "Ekspres" govori o brojnim kontroverzama koje su pratile ceo slučaj, od izglasavanja "Lex Perković", koji je navodno trebalo da zaštiti Perkovića od izručenja, evropskog naloga za hapšenje koji je Hrvatskoj uručen dan nakon ulaska u EU, suđenja u kojem se pored delovanja jugoslovenske tajne policije i njenih aktivnosti na eliminaciji terorističke emigracije otkrilo i kakvo je delovanje prema toj emigraciji, ali i kasnije prema nezavisnoj Hrvatskoj imala nemačka BND.

Hrvatska je evropski nalog za hapšenje Perkovića i Mustača dobila dan nakon što je postala član EU. Da li je Perković očekivao da bude uhapšen? Hrvatska javnost je tu odluku ocenila kao podanički čin. Kakva je politička situacija bila u tom trenutku u Hrvatskoj?

"Perković je znao da će biti uhapšen 1. januara 2014. godine, odnosno šest mjeseci nakon ulaska Hrvatske u EU, jer je na toliko odgođena primjena europskog naloga za hapšenje. Mi smo računali da će se sudovi u Hrvatskoj držati prava i da će primijeniti odredbu da se ne može izručiti onaj za koga je nastupila zastara kaznenog progona. Tako je nalagao hrvatski zakon, ali i okvirne odluke EU. Međutim, unatoč toj zakonskoj brani, Hrvatska je izručila svoje obavještajce stranoj državi. Bio je to zbirni rezultat velikog pritiska Njemačke i domaćih nacionalista, koji su preko velike antiudbaške histerije rušili tadašnju vladu lijevoliberalnog bloka. Svoj operativni doprinos dali su i neki bivši teroristi neoustaške provincije, čije su nekadašnje baze bile u Njemačkoj pod kontrolom tamošnjih službi.

U to doba Hrvatska javnost je još vjerovala da između Njemačke i Hrvatske postoje posebne bliske veze. Bili su opijeni ulaskom Hrvatske u EU. Nisu shvatili da između velikih i malih država nema prijateljstva. Vlada samo interes, i to onih velikih. Jednostavno nismo se postavili kao država koja poštuje svoje zakone i štiti u okviru tih zakona svoje državljane. Ako mi ne poštujemo sebe i svoj suverenitet, teško da će nas drugi uvažavati.

Ne znam za drugi primjer da je jedna država drugoj državi izručila svoje vrhunske obavještajce. Ozbiljna država to ne radi."

Usledilo je suđenje koje je trajalo dve godine. Vi ste objavili knjigu "Odbrana hrvatskog kontraobaveštajca Josipa Perkovića", u kojoj se pozivate na brojna dokumenta koje ste koristili u odbrani. Te knjige nema u Beogradu. Koja su najznačajnija dokumenta do kojih ste došli i šta je bio temelj Vaše odbrane?

"Složen je to slučaj. Teško je opisati tijek postupka u par rečenica. Zato sam i napisao knjigu koja daje sve detalje ovog neobičnog kaznenog postupka. Temelj odbrane je bio dokazati da njemačko tužiteljstvo protiv Perkovića i Mustača nema niti jedan dokaz. Umjesto toga, doveli su nam lažnog svjedoka, Vinka Sindičića, nekadašnjeg suradnika SDS/SDB, i kako smo to u suđenju utvrdili, suradnika njemačke tajne službe i kodnog imena „Linder 23". Međutim, premda je Sindičić bio temelj optužnice, mi smo ga toliko destruirali kao vjerodostojnog svjedoka, da ga sud uopće u presudi nije spomenuo. Ključni čovjek je jednostavno nestao iz presude.
Nadalje, dokazali smo da u Đurekovićevoj okolini nije bio samo agent hrvatskog SDS (SDB), već i agent crnogorske SDB, SID - Sekreterijata za vanjske poslove, a da su akciju izveli beogradski kriminalci - suradnici Saveznog SDB.

Mi nismo negirali da je hrvatski SDS obavještajno pokrivao Đurekovića, ali konkretnu akciju nisu sproveli.

Usput smo rekonstruirali povijest kaznenog progona Josipa Perkovića i zaključili da je cijeli taj postupak BND operacija. Ta operacija Perković započinje 1992. puštanjem iz zatvora u Njemačkoj jednog teroriste, Bože Vukušića, koji je bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva. Pratili smo njegove napore kao bivšeg emigranta koji je uz pomoć visokog dužnosnika HDZ-a, preko ministra obrane Gojka Šuška, pokušavao da uđe u vojnu službu sigurnosti. Perković je to tri puta odbio uprkos intervenciji ministra Šuška.

Nakon toga, emigrant Vukušić postaje pripravnik u SZUP, civilnoj službi sigurnosti. Tada dolazi do otmice Blagoje Zelića, Ivana Lasića i drugih funkcionera državne sigurnosti. Vrši se fizička tortura, emigrant ispituje otete. Snima njihove izjave video kamerama, sve u cilju dobivanja izjava koje bi teretile Perkovića. Bio je to ilegalan rad u okviru sustava. Sve te otmice smo rekonstruirali. Nakon što je taj emigrant izbačen iz službe sigurnosti, visoka politika organizira saborski odbor za utvrđivanje rata. U taj odbor ulazi pored našeg emigranta i bivši diplomat NDH i kasniji operativac BND, očito rezident BND u Hrvatskoj za vrijeme rata. Nastavljaju isti rad. Meta Perković. Da bi opravdali sredstva, dali su Saboru jedan jedini izvještaj. Po njima u NDH (tj., Hrvatske i BiH) stradao je svega 331 Židov i 726 Srba. Komentar je suvišan.

Nakon tog skandala vlast ukida tu komisiju. Naš emigrant i grupa oko njega nastavljaju surađivati sa njemačkim tužiteljstvom i kriminalističkom policijom, ali nikakav bitan dokaz protiv Perkovića ne nalaze."

Na kojim funkcijama su se u to vreme nalazili Perković i Mustač? Kakva je uopšte bila njihova uloga u tom slučaju?

"U to doba Mustač je bio zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, zadužen za SDS/SDB, a Perković tek šef odjela za emigraciju hrvatskog SDS/SDB. Dakle, prenisko u hijerarhiji da bi donosili takve odluke. Za bilo kakvo djelovanje u inozemstvu, na primer susret sa suradnikom, Savezna SDB je morala donijeti odluku."

Šta se dešavalo kasnije u karijerama Perkovića i Mustača? Perković je imao veliku ulogu u izdvajanju Hrvatske iz SFRJ, u naoružavanju Hrvatske. A onda je uhapšen i izručen. Kako ocenjujete odnos Hrvatske, kao države, prema njemu?

"U nastavku karijere Zdravko Mustač postaje šef Savezne službe bezbjednosti a Perković šef hrvatske službe sigurnosti za vrijeme dok je trajala Jugoslavija (SFRJ).

Uvođenjem demokratskog parlamentarizma (višestranačja) u Hrvatskoj Perković postaje prvi šef civilne državne sigurnosti RH, a nakon šest mjeseci prelazi u Ministarstvo obrane i postaje pomoćnik ministra obrane za sigurnost i prvi šef vojne Sigurnosne informativne službe (SIS).

Mustač se vraća u Hrvatsku, kraće vrijeme radi u Uredu za nacionalnu sigurnost, a onda odlazi u mirovinu.

Prema mnogim izvorima Perković je bio jedan od ključnih ljudi u doba tranzicije Socijalističke Republike Hrvatske u današnju Republiku Hrvatsku od 1990. do 1992. godine. Zaslužan je za mirnu tranziciju vlasti nakon prvih demokratskih izbora. Nije na meni da otkrijem njegovu ulogu. On to mora sam učiniti.

Povezane vesti - UBISTVO STJEPANA ĐUREKOVIĆA: Poslednja podvala Franje Tuđmana

Otkrit ću vam samo ono što mi je nezavisno od Perkovića otkrio dr Krunoslav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda RH i bliski Tuđmanov suradnik.

Pred njim su se neki iz emigracije žalili na Perkovića. On je pobjesnio. Udario šakom o stol i rekao: „Dosta! Zapamtite, da nije bilo Perkovića, ne bi bilo Tuđmana. Da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ. Da nije bilo HDZ, ne bi bilo samostalne Hrvatske".
Čime je sve Perković zadužio Tuđmana, ne znam, ali ove riječi daju Perkoviću veliki značaj, bar u očima Tuđmana.

Međutim, od nastanka RH predsjednik Tuđman je imao fiks ideju o pomirbi ustaša i partizana. Širom je otvorio vrata proustaškoj emigraciji. Ali je zahtijevao da Perković obavi selekciju onih koji mogu biti korisni državi u novim okolnostima. Proustaški teroristi, a po novom borci za slobodu, bili su frustrirani tom situacijom. Članovi tadašnjih emigrantskih grupa vraćaju se u Hrvatsku, Tuđman ih lijepo prima. Popije sa njima kavu. Oni mu kažu svoje želje što bi htjeli raditi. Obično je to bio posao u tajnim službama, vojsci, policiji. Tuđman prima na znanje želje i pošalje ih Perkoviću. Nastaje šok. Naravno, Perković je bio svjestan što bi to značilo kada bi takvi tipovi dobili vlast. U to doba imali smo i previše svojih ludaka.

Rezultat svega je da nitko iz neprijateljske emigracije terorističkog tipa nije zauzeo niti jedno značajno mjesto u represivnim organima (policija, vojska, tajne službe). Pogotovo nitko iz Njemačke, što je izazvalo bijes njemačkih službi, koje su očito godinama pomagale te neoustaške ćelije i sad su očekivali da će preko tih emigranata povratnika uspostaviti kontrolu nad službama, vojskom i policijom.

Samo je emigrant Gojko Šušak postao ministar obrane, ali on nije iz Njemačke došao. Tu su Amerikanci opet bolje prošli.

Držim da je to bio osnovni razlog zašto se bivša neoustaška emigracija, koja se vratila u RH, toliko fokusirala na Perkovića. S njima, naravno, i njihovi mentori iz stranih službi čiji je prodor u Hrvatsku 1991, 1992. Perković onemogućio.

Vjerojatno tu negdje leži razlog zašto se protiv Perkovića uopće vodio ovaj postupak. Naime, frustracije tih proustaških grupacija su bile velike. S vremenom su svoje djelovanje pretočili u redovan politički život i htjeli su ostvariti bar jednu veliku pobjedu - zatvoriti svog velikog protivnika i na krilima tog uspjeha politički ojačati. Nažalost, za sada su uspjeli. Zbog stava Franje Tuđmana, nacionalisti su morali podijeliti vlast sa antifašistima - partizanima (Mesić, Boljkovac, Manolić...). Zato nisu mogli provesti lustraciju. Ukloniti stare kadrove i pomoću emigracije sami vladati. Taj strateški cilj u Hrvatskoj za sada nisu ostvarili, premda su zagadili političku i društvenu atmosferu.

Krenuli su se politički organizirati. Odabrali su "neprijatelje" oko kojih će mobilizirati pristaše. Ti neprijatelji su naravno, tradicionalno Srbi, a kako je neka nestašica Srba, onda dobro dođu udbaši, komunjare, Jugoslaveni, svi koji se ne uklapaju u njihovu definiciju pravih Hrvata.

U tom smislu 2011. najprije hapse prvog ministra unutrašnjih poslova RH Josipa Boljkovca zbog navodnog ratnog zločina iz 1945. Ideja je bila da se na simboličkoj razini osudi bar jedan partizan. Nisu uspjeli. Obranio sam gospodina Boljkovca pred sudom u Zagrebu. Oslobođen je.

Tada, uoči ulaska RH u EU 2013. kreće napad i antiudbaška histerija. Kao, udbaši još uvijek vladaju Hrvatskom. Ovog puta pomaže Njemačka. Sudi se u Njemačkoj. Ostalo znate."

Suđenje, koje je trajalo dve godine, stalno je bilo glavna tema i nemačkih i hrvatskih medija. Zašto se pridavala tolika važnost slučaju Đureković? Koliko je ta tema, otkrivanje istine o svemu, važna i za Hrvatsku i za Srbiju?

"Suđenje Perkoviću je važno jedino zbog pokazivanja mišića Njemačke. Bar sam ja to tako doživio. Da je to redovan sudski proces sudilo bi se pošteno. Što je najapsurdnije, Perković je bio sasvim pogrešna meta. Perković je 1989, 1990, 1991, 1995. godine bio bitan. Moguće da je njegova mreža bila bitna sve do 2000. Ali godine čine svoje. Perković i njegovi 2014. su već odavno u dubokoj mirovini. Njihov utjecaj na globalnu politiku je mali ili nikakav. Po mojoj prosudbi na njega se ide samo da se opravda epohalni strateški promašaj njemačkih službi.

Kada su Nijemci od CIA, negdje krajem 60-ih godina, preuzeli brigu o SFRJ, oni su se oslonili na emigrantske skupine. Finansirali su ih, brinuli se o njima, žmirili i zataškavali njihove kriminalne nepodopštine. Čekali su smrt Tita. Kada je pao Berlinski zid, pao komunizam, počela se urušavati Jugoslavija, pomislili su, to je to. To je naš trenutak. Imamo svoje ljude i oni će preuzeti vlast. Ništa od toga se nije dogodilo, prije svega što je Tuđman bio prvi koji je rekao ja vodim akciju, emigracija mi se može samo pridružiti. Prije toga svi koji su nešto radili u Hrvatskoj s pozicija samostalne Hrvatske bili su manje-više eksponenti emigracije.

Drugi razlog je bio taj što su ti emigranti suradnici bili neobrazovani, sa margina društva, u pravilu su dolazili iz seoskih sredina i jednostavno su bili nekompetentni. BND se tokom 30 godina jednostavno kladio na krive igrače.

Da bi se emigranti opravdali, oni su razvili teoriju da ne mogu preuzeti vlast jer im Perković i njegova udbaška mreža to ne da. Mogu zamisliti da se istom argumentacijom i BND pravdao svojim političarima zbog epohalnog promašaja. I tako je donesena odluka da se odradi pošto-poto Perković, ukloni prepreka. Mustač je tu manje-više kolateralna žrtva.

Kako će biti u Srbiji? Ne znam. Ne poznam situaciju u Srbiji. Ne znam kada će Srbija u EU i kako će tada izgledati EU. Vi nemate neoustaše, ali valja očekivati akcije koje će ići u cilju preuzimanja kontrole nad Službom sigurnosti, vojskom i sl. Vrijeme ide. Svi bitni akteri su umrli ili su jako stari. Sumnjam da će stari pripadnici Službe biti mete kada Srbija uđe u EU. Ta priča će tada biti odavno završena. Nadam se. Moguće će biti mete prorusko orijentirani šefovi Službe i vojske. Teško mi je reći. Osim toga, po nekim izvorima Britanci bi u Srbiji trebali imati veći utjecaj od Nijemaca, koji su trebali biti dominantni u Sloveniji i Hrvatskoj. Kako će to izgledati nakon Bregzita, ne znam."

Taj uticaj nemačke BND najbolje se vidi kroz ulogu svedoka Vinka Sindičića, bivšeg udbaša, na osnovu čijeg svedočenja je ranije osuđen Krunoslav Prates na doživotnu robiju. On prvo optužuje Perkovića i Mustača, ali se zatim javlja Vama i kaže da su ga na takvu izjavu naterali Nemci, njihova služba. Šta je na kraju bilo od njegovog svedočenja?

"O Sindičiću sam već govorio. Svašta je tu bilo. On je služio i kao agent provokator Nijemaca, ne bi li mene eliminirao iz postupka, a Perkovića kompromitirao uoči izručenja. Pročitali smo ga. Doskočili smo mu jer smo u realnom vremenu svaki njegov kontakt, SMS, mejl dostavili glavnom državnom odvjetniku (tužiocu) i šefu sigurnosno obavještajne agencije. Vidjeli smo da njemačka služba preko njega vodi neke svoje akcije. Sve je to bilo naivno.

Dokle je išla sprega njemačke službe, tužioca i policije sa Sindičićem, opisujem u knjizi. Policija je Sindičiću dala novac i on je oteo jednog Hrvata iz Švedske i u pak tregeru ga doveo u Bavarsku i predao policiji. Po tvrdnjama Sindičića, taj čovjek je ubio Đurekovića, ali i Olafa Palmea. Švedska ga je odbila izručiti jer su očito ocijenili da je priča izmišljena, što je točno. U stvarnosti Sindičić je bio u svađi sa tim čovjekom i želio mu se osvetiti. Akciju su nazvali „Operacija Sob", jer im je Sindičić pricao kako je Udba u stara vremena uvijek imala lijepa imena za pojedine akcije. Dakle, BND i bavarska kriminalistička policija sa starim Udbinim kilerom u 21. stoljeću igraju se stare Udbe. Infantilno, ali opasno. Cijeli temelj Sindičićeva svjedočenja se svodi na njegovu tvrdnju da je on, Sindičić, bio pripadnik „prave tajne službe" kojom je rukovodio Centralni komitet (nekad SFRJ a nekad SRH). U tom svojstvu je on saslušavao Mustača i Perkovića i oni su mu priznali da su organizirali ubojstvo Đurekovića.

Dakle, Sindičić, koji je bio doušnik SDS Rijeka i osuđeni kiler, tvrdi da je saslušavao šefove SDS Hrvatske! I ne samo to. Tvrdi da je u jednopartijskom sistemu partija na vlasti, koja preko partijskih kadrova upravlja cijelom državom, bilo potrebno imati svoju tajnu službu koja bi kontrolirala službeni SDS/SDB, kojim su i tako upravljali preko svojih partijskih kadrova.

Sumanuta priča za svakog građanina koji je živio u SFRJ. Ali samo na temelju te priče, sud u Minhenu sudi Krunoslava Pratesa, Perkovićevog suradnika, na doživotnu kaznu zatvora. Na temelju tih potpuno apsurdnih tvrdnji dižu optužnicu protiv Perkovića i Mustača, a Hrvatska na temelju toga izručuje svoje obavještajce."

Da otvorimo i Đurekovića. On je bio visoki, što bi se danas reklo, menadžer INA. I tu je sada bezbroj pitanja: Zašto je pobegao iz Jugoslavije, da li je ukrao pare iz INA, da li je stvarno bio svedok malverzacija sina Mike Šipljka, Vanje, zašto je postao deo emigracije koja je politički aktivna protiv Tita i tadašnje Jugoslavije? Vi ste sve vreme tvrdili da je Đureković bio agent, špijun BND, i da se zbog toga našao na listi za odstrel? Da li je nemačka tajna služba to ikad potvrdila?

"Đureković je bio agent, špijun BND sedam godina, sve do svojeg bijega iz SFRJ 1982. To  smo prvi puta na ovom suđenju ustvrdili pomoću svjedoka ali i dokumenata BND. Naime, nakon žestoke pravne bitke uspjeli smo dobiti neke dokumente BND koji potvrđuju špijunsku aktivnost Đurekovića. Đureković je špijunirao JNA i SIV (saveznu vladu). INA je bila ekskluzivni dobavljač nafte JNA i Đureković je imao pristup većini tajnih objekata JNA, na primer podzemni aerodrom, Željava na granici BiH i Hrvatske... Đureković dostavlja povjerljive privredne podatke, zalihe goriva, finansijske devizne podatke i slično. To je doba velike energetske krize, vožnje par-nepar, nestašica robe široke potrošnje. U jednom trenutku oficir BND kaže Đurekoviću: "Kad bi Jugoslaveni znali što si ti sve nama dostavio, tebe bi optužili za svoju privrednu krizu", i dodaje: "A onda bi i Njemačka imala političkih problema". Platili su mu puno para, ali su nam potvrdili da su dobili za taj novac odgovarajuću protuvrijednost. Dakle, bio je očito značajan špijun. Pomoću njegovih informacija dodatno su ekonomski destabilizirali SFRJ.

Priča o Vanji i Miki Špiljku pokazala se kao netočna. Čista teorija zavjere, koja je nastala dijelom iz političkih borbi tadašnjih frakcija u SKJ i SKH, a dijelom jer javnost nije znala da je Đureković bio špijun BND, pa je mašta radila.

Nije Đureković bio cvijeće. Bilo je sumnji u primanje provizija, korupciju, ali nisu mu mogli ništa dokazati. Bit je bio ipak špijunski rad. Đureković je pobjegao iz Zagreba kada mu je dojavljeno da je u njegovom uredu tijekom noći izvršen tajni pretres njegove kancelarije.

Kako po dokumentima hrvatske SDS proizlazi da oni nisu imali u fokusu Đurekovića dok nije pobjegao, zaključujemo da je tajni pretres u INA izvela vojna služba.

Naime, INA je radila za vojsku i JNA je kontraobavještajno prikrivala INU. Zbog toga smo izveli zaključak da je vojna služba provalila Đurekovića. To nam je na suđenju potvrdio i jedan vojni obavještajac, čija je dužnost bila upravo kontraobavještajna zaštita INA."

Đureković postaje emigrant u Nemačkoj. Koliko je emigracija u to vreme bila zaista moćna? Da li je bila sposobna za teroristička dela? Da li ste došli do podataka koliko je uopšte emigranata ubijeno od strane Službe?

"Teško je reći. Politički i vojno oni Jugoslaviji nisu mogli ništa. Međutim, uz pomoć zapadnih tajnih službi bili su sposobni izvesti terorističke akte i tako destabilizirati SFRJ. Pobili su dosta ljudi. Od ambasadora Rolovića, beogradskog kina, Hellas Express, otmice američkog putničkog aviona i ubojstva eksplozivom njujorškog policajca... U knjizi sam nabrojio više od tisuću terorističkih akcija emigracije. Bilo ih je više nego što je do sada ISIL izveo u Europi. Da, oni su bili neprijatelji svake Jugoslavije i svake Hrvatske koja nije nastavljač NDH. Istina, svi nisu bili teroristi i svi nisu bili proustaško orijentirani. Bilo je i demokratske emigracije, ali se oni nisu služili nasiljem za ostvarivanje političkih ciljeva. Njih SDB nije ni napadao. Njih se nije ubijalo. Na primer, Mate Meštrović, predsjednik krovnog hrvatsko-emigrantskog tijela HNV( Hrvatsko narodno vijeće), nitko ga nikada nije pokušao ubiti. Urednike i novinare emigrantskih časopisa također nitko nije napadao.

Koliko emigranata je ubijeno? Ne znam. Teško je to utvrditi. Oni su se i međusobno tukli. Uglavnom zbog novca. Jasno, većinu je Služba dala likvidirati, ali u pravilu to se radilo sofisticirano preko drugih emigranata. Rijetko direktno preko vlastitih kilera, kao kod Đurekovića."

U kojoj je fazi sada slučaj Đureković?

"Zdravko Mustač i Josip Perković osuđeni su pred sudom u Minhenu na kaznu doživotnog zatvora. Obojica su izručeni Njemačkoj pod uvjetom da se po okončanju postupka vrate u Hrvatsku, da bi hrvatski sudovi izvršili prilagodbu njemačke kazne prema hrvatskom pravnom sustavu. Naime, kako Hrvatska ne poznaje doživotnu kaznu zatvora, hrvatski sudovi su trebali odrediti kaznu zatvora koja bi odgovarala domaćem pravu. Sud u Velikoj Gorici je smatrao da je to 40 godina zatvora za Mustača, a sud u Zagrebu da je to 30 godina zatvora za Perkovića.

Ja smatram da su obje kazne protuzakonite. Trebalo je primijeniti onu kaznu i onaj zakon koji je bio na snazi 1983. kada je Đureković ubijen. Temeljem europskog prava, trebalo je primijeniti onu kaznu koju bi domaći sud izrekao za to djelo. Po mom mišljenju, to je 15 godina, jer je 1983. u SRH to bila najveća zatvorska kazna. Postojala je i kazna od 20 godina zatvora, ali isključivo kao zamjena za smrtnu kaznu. Dvadeset godina se nije moglo izreći samostalno. Tokom 1991. imali smo period od nekoliko mjeseci kada je 15 godina bila najviša kazna jer je novi Ustav ukinuo smrtnu kaznu, a time automatski i kaznu od 20 godina kao zamjensku kaznu za smrtnu kaznu. Okrivljenici imaju pravo na kaznu iz vremena počinjenja djela ili ukoliko kasnije dođe do promjene kazne, onda na onu koja je za njih najpovoljnija. To je u ovom slučaju 15 godina. U tom smislu sam uputio tužbu Ustavnom sudu RH i čekamo njihovu odluku.
Nakon što je Savezni sud Njemačke potvrdio presudu suda u Minhenu, uputili smo tužbu i Europskom sudu za ljudska prava zbog povrede prava na pošteno suđenje i nepristrani sud.

Perkoviću i Mustaču sudio je sudac Manfred Dauster koji je prije toga za isto djelo, ubojstvo Đurekovića, sudio Krunoslavu Pratesu, agentu Josipa Perkovića. U tom prethodnom suđenju sudac Dauster je stekao preduvjerenje o krivici Perkovića i Mustača. Na primjer, u presudi Pratesu sud spominje Perkovića 234 puta. Po praksi Europskog suda za ljudska prava, takav sudac nije smio suditi suizvršiocima u novom procesu i morao se samoizuzeti."

Perković i Mustač su izricanje presude sačekali u nemačkom zatvoru. Perković je u međuvremenu prebačen u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Kada se očekuje da i Mustač bude prebačen u Hrvatsku?

"Perković je u Hrvatskoj od avgusta, a Mustača očekujemo krajem godine."