Urbane legende
Marka konobarka
"Ako bude muško, zvaće se Marko!“
Ali nije bilo muško.
Tako je dobila ime Marka.
Rasla je pod Sinjavinom. Lijepa. Orala je, okopavala krumpijere, cijepala drva. Te godine su u SFRJ žene pozvane da se dobrovoljno prijave u vojsku. Napunila je osamnaest i otišla na šestomesečnu obuku. Takav ispraćaj Sinjavina ne pamti. Vratila se sa pohvalom. I činom. Desetarskim. Prosili su je i ona se nije dugo mislila. Udala se. Ne za seljaka. Za radnika. Građevinca koji je u Beogradu radio. Ostala je trudna u selu, a on otišao za poslom.
Posle sina, rodila je i ćerku. Muž terenac.
A onda je jednoga dana stigao zli glas. Poginuo. Pao sa skele.
Marka nije htela da ostane u selu. Spakovala je đecu i put Beograda. Primili su je za čistačicu u "Grmeču“. Od njegove firme je dobila kod Cvetka stančić. Za nju i za đecu.
Za njenu snagu jedan posao je bio malo. Pucala je od snage. Rumena, vječno osmehnuta, rundulja sa planine, došla je u kafanu gde su se okupljali guslari i Durmitorci i zaposlila se ko konobarka. Kosu je ondulirala, u plavo ofarbala, počela da poslužuje.
Nije prošlo dugo, našla je i prvog zagondžiju. I objavila svima. Da se zna. Bio je to vozač tramvaja "sedmice“. Vozač je uvijek radio poslednju smenu. Parkirao bi tramvaj prekoputa kafane i čekao da Marka zatvori. A onda je vozio do pred kuću. A ponekad i na kafu uvratio.
U muškoj kafani – muški razgovori. Ali se Marka brzo privikla. Lajali smo mi, ali, bogami, i ona je umjela jezik da pruži. Načisto smo je pokvarili. Pričali smo o ženama pa je i ona počela o muškarcima da priča. Posle tramvajdžije pojavio se jedan udovac inžinjer, pa službenik banke, a Marka ih je sve pazila. Znalo se – ujutru za njega i njegovo društvo su se pekle priganice. A i za nas ako ostane tijesta.
Gazda joj je bio prezimenjak sa kojim se rođakala. Ali je izbegao služenje vojske. Često je dolazilo među njima do grke. Napriliku, po vojnim pitanjima.
Kafana je izašla na glas. Dolazili su momci iz "Kobri“, pukovnici "Crvenih beretki“, razni generali i piloti iz komšiluka. I mi stalni gosti, komšije, kojima je to bila najbliža kafana. Raznorazni ljudi neodređenih zanimanja. Pravljene su guslarske večeri, književne večeri, slavili se rođendani... Dešavalo se da gosti zaspu po sećija, a Marka ih zaključa i ujutru otvori.
Marka se zbližila sa vozačem hitne pomoći koji je umio da upali rotaciju i preko zelene površine da pređe.
"Je li, Marka, ti si iskusna žena, ko je najbolji u krevetu?“
"Armirači!“, lanula je Marka i zdimila svojim poslom.
Jedne večeri neki pijani policajac-tarabaš zavukao joj je pendrek pod suknju. Bolje da je guju u žalac ujeo. Uhvatila ga je za opasač i okovratnik i iznijela u dvorište. Za njim je bacila pendrek i šapku.
Kad je otkriveno da je našu kafanu na kraju grada posećivao dr Dabić alijas Karadžić, trista novinarskih ekipa se sjatilo oko kafane.
Svi su davali intervjue, pa i Marka.
"Da sam znala da je on, sakrila bih ga da ga nikad ne nađete!“, stojeći u Ф, pričala je novinaru BBC-ja.
Posle toga kafana je počela da opada. Nestali su mnogi koji su dotad bili stalni gosti. Ostale samo komšije. Mnogi i poumirali od starosti i rakije.
Tad je otišla i Marka.
Sin joj je završio za inžinjera i postao direktor neke firme. Ćerka se udala.
Samo se ponekad javi telefonom da čuje šta ima novo. I kako nam je bez nje.