Hronika
21.04.2021. 15:49
Tamara Marković Subota

Intervju Tonči Percan

Ubistvo s najvišim činom

Ambasador Vladimir Rolović
Izvor: Arhiva

Ambasador Vladimir Rolović ubijen je u Švedskoj pre pola veka. Jedini novinar sa ovih prostora koji je ubicu Miru Barešića posetio u zatvoru jeste Tonči Percan. U ekskluzivnom intervjuu za „Ekspres“ Percan kaže: „Ubistvo Rolovića bilo je osveta za smrt Vjekoslava Maksa Luburića“.

Novinar Tonči Percan radio je na švedskoj televiziji kada je 1972. godine dobio priliku da poseti najčuvanijeg zatvorenika Miru Barešića, osuđenog na doživotnu robiju za ubistvo jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Pre pet godina imao je priliku i da prvi pregleda nekoliko hiljada stranica istrage ovog zločina. U ekskluzivnom intervjuu za „Ekspres“ Percan, koji je iz rodne Pule u Švedsku došao 1974. godine, govori o upadu u ambasadu kobnog 7. aprila 1971, motivima ubistva, vođama hrvatskog Otpora, otmici aviona zbog koje su osuđenici pušteni iz švedskog zatvora, Titovom dolasku u ovu skandinavsku zemlju... 

Prvi ste koji ste imali priliku da pregledate celokupnu dokumentaciju o istrazi ubistva ambasadora Vladimira Rolovića, koja je od 2016. dostupna u Gradskom arhivu Stokholma. To je jedan od najvažnijih slučajeva švedske policije i sada posle 50 godina. Kakav je Vaš osećaj bio kada ste došli do tih dokumenata? Koliko vremena Vam je trebalo da sve to pročitate?

„Ja sam došao u Švedsku nakon ubojstva Rolovića, ali svi mi koji živimo ovdje a iz bivše smo države obilježeni smo tim činom. Kao i Švedska i Šveđani. Za političku Švedsku to je svakako bila trauma. Tu je Švedska izgubila svoju ’nevinost’ ili bolje rečeno naivnost. Grubi i okrutni svijet kao da je zahvatio zemlju koja nije znala što je terorizam, nasilje i rat. Ubojstvom Rolovića terorizam je zahvatio Švedsku koja je nakon otmice aviona godinu kasnije, zbog ustaša donijela antiterorističke zakone već 1973, dakle dosta prije 11/9.

Među ljudima se dosta pričalo o tom ubojstvu. Obični Hrvati na koje se gledalo zbog toga kao na ustaše. Ustaše koje su se trudile zavarati javnost da ih zapravo nema. Jugoslavenski građani koji su se pitali šta je sad ovo?

Bilo mi je nadrealno nekako čitati te dokumente iz 1971. na više hiljada stranica. Kao novinar želio sam pročitat istragu i sudsku odluku i informirati se iz prve ruke. Istraga ovdje postaje javna nakon dizanja optužbe. Trebalo mi je nekoliko dana da bih pročitao cijelu istragu od nekoliko hiljada stranica.“

Tada ste objavili svoje utiske o motivu u zagrebačkom „Večernjem listu“. Na osnovu dokumentacije zaključili ste da je ubistvo ambasadora Rolovića bilo osveta za ranije ubistvo Vjekoslava Maksa Luburića, koji je ubijen 1969. u Španiji. Kako ste došli do tog zaključka? Na osnovu čega?

„Na stolu ambasadora Barešić i Brajković ostavili su fotografiju agenta Udbe, Ilije Stanića, za kojeg se smatra da je ubio ustaškog generala Vjekoslava Luburića u Španjolskoj 1969. Istražitelji su ih pitali tko je to na slici. Odgovorili su da su je slučajno zaboravili na stolu. Meni je to izgledalo čudno, da se jedna slika nađe na stolu ambasadora. Posumnjao sam da se radi o poruci atentatora jugoslavenskim vlastima. Jedan otporaš potvrdio mi je – kad sam ga upitao o slici – da se radilo o osveti.“

Ambasador Rolović ubijen je 7. aprila 1971. godine u zgradi jugoslovenske ambasade u Stokholmu. Kakvo je stanje bilo tada kada je u pitanju emigracija u Švedskoj? Rolović je bio šef Udbe i logora na Golom otoku. Prethodno je bio ambasador u Norveškoj. Da li je njegov dolazak uneo nemir u emigraciji u Švedskoj?

„Pa to je svakako izazvalo nemir. Među otporašima se govorilo da je Rolović došao u lov na njih, da mu je to bio specijalan zadatak.“

Tonči Percan
Izvor: Privatna arhivaTonči Percan

Ko je bio vođa Otpora u to vreme? Ko je predvodio hrvatsku emigraciju usmerenu protiv Jugoslavije?

„Ustaška emigracija bila je podjeljena u dvije frakcije: jednu je vodio Vjekoslav Maks Luburić, a drugu poglavnik Ante Pavelić. Pavelić je ranjen u jednom atentatu i umro je od posljedica u Madridu 1959. Moglo bi se reći da su luburićevci postali jači i oni zastupaju tezu o pomirenju djece ustaša i partizana. Političku liniju koju je kasnije preuzeo i provodio Franjo Tuđman.

Da, skoro do ubojstva Rolovića, Vjekoslav Luburić bio je glavna figura ustaške emigracije. I on se vratio u Evropu iz Argentine gdje su ustaše pobjegle nakon poraza 1945. Luburića ubija Udba dvije godine prije nego što će atentatori ubiti Rolovića.“

Jedan od članova Otpora u Švedskoj i osnivač Crne legije, organizacije koja je formirana po uzoru na jedinicu ustaške vojske, bio je Ante Stojanov. On je u Švedskoj i skupljao novac za spomenik Luburiću. Šta znate o njemu? Ko je bio taj čovek? Koliko je bio uticajan među emigracijom? On je bio i osnivač Časnog suda čiji je zadatak bio lov na jugoslovenske agente koji su špijunirali hrvatske emigrante. Da li je glavni cilj bio ubistvo jugoslovenskih agenata?

„Kao svaka emigracija, tako i ona ustaška, bila je paranoična. Oni su vidjeli udbaše svugdje i u svakome. Svako im je bio sumnjiv. I činjenica je da je Udba imala svoje ljude među njima. Ustašu Luburića ubio je Udbin agent koji je zadobio Luburićevo povjerenje jer su bili neki daljnji rod.

Podaci o sakupljanju novaca nalaze se u istrazi, kao i članstvo za Crnu legiju. Ante Stojanov skupljao je novce za podizanje spomenika šefu svih koncentracijskih logora u NDH Vjekoslavu Luburiću. Pri povratku u Hrvatsku, 1991, Ante Stojanov se nadao imenovanju za šefa osiguranja ’Croatia Airlinesa’. No, Ante Stojanov nije mogao biti čak ni garant za Barešića kad je ovaj stigao u Švedsku, jer je živio od socijalne pomoći. Ta paranoja Stojanova vidi se u tome što je htio odlučivat tko je jugoslavenski agent ili izdajica i ubijati ih. Po meni, to je bila suluda ideja. Čovjek koji živi od socijalne pomoći i ne može prehraniti ni sebe ni svoju obitelj želi preuzeti ulogu Boga i odlučivat tko će biti ubijen, a tko ne.“

Ubistvo Vladimira Rolovića rekonstrukcija
Izvor: Arhiva/Polisen.seStokholmska policija na rekonstrukciji ubistva

Stojanov je bio rođak Miru Barešiću, osuđenom za ubistvo ambasadora Rolovića. Barešić je i došao u Švedsku kod njega, Stojanov mu je bio garant za radnu dozvolu. Ko je bio Barešić po podacima iz istrage? Kad je došao u Švedsku? Gde je radio? Tu se i oženio? Ali ključni momenat koji ga uvodi u zločin je otkaz koji daje ili dobija u fabrici u kojoj je radio. Šta se tu desilo?

„Koliko je meni poznato, Barešić je došao u Švedsku nakon što je pretukao dva milicajca u rodnom mjestu blizu Šibenika, 1970. Otac mu je sudjelovao u NOB-u. Miro Barešić se oženio da ne bio izbačen iz Švedske, jer mu ujak Stojanov nije mogao biti garant, pošto je živio od socijalne pomoći. Barešić je počeo raditi u fabrici guma u malom gradiću na jugu Švedske. Iz istrage proizlazi da je on patio od paranoje da ga prate jugoslavenski agenti i da mu podmeću stvari kako bi on dobio otkaz. U to vrijeme Barešić je bio mladić koji nije imao neku političku težinu. Šef fabrike dao mu je otkaz da bi zaštitio druge radnike iz bivše Jugoslavije koji su se žalili na Barešića da ih maltretira i da im prijeti. Barešić smatra da više nema izlaza i tada je i odlučio ’nešto’ napraviti, jer su mu svuda vrata zatvorena. U Jugoslaviju se nije mogao vratiti, a u Švedskoj je ostao bez posla.“

Za Jugoslaviju i njenu politiku, u to vreme ključni momenat bio je upad dvojice Hrvata, Ivana Vujevića i Blaga Mikulića u konzulat Jugoslavije u Geteborgu, i to samo dva meseca pre ubistva ambasadora Rolovića. Šta se tada desilo?

„Bili su upali u konzulat, dobili su masu publiciteta, što je za njih bilo pozitivno. Ivan Vujević i Blago Mikulić dobili su tri godine zatvora što su oni smatrali blagom kaznom kad se uzme u obzir koliko su dobili na političkoj propagandi. Nakon te akcije Otpor odlučuje da se nastavlja sa sličnim akcijama.

Meni nije jasno zašto je Jugoslavija pridavala ustaškoj emigraciji toliko pozornosti. Niko na Zapadu nije podržavao ustašku i drugu nacionalističku emigraciju. Moje je mišljenje da Jugoslavija u tom pogledu nije imala povjerenje u kapitalističke zemlje iz ideoloških razloga.

Švedski socijaldemokrati bili su puni prezira prema ustašama.“

Vidite još

Barešić je onda došao na ideju da napravi incident u Stokholmu. Dogovarao se sa Anđelkom Brajkovićem, koji je tada imao 22 godine. Ko je bio Brajković?

„Dečko iz Slavonije koji je imao stalni posao u Geteborgu. Pio je vinjak od svoje 15. godine. Nije imao vozačku, ali je kupio bio već dva auta. Imao je djevojku iz Srbije. Htio je posuditi novac za put u Stokholm od fabrike SKF, u kojoj je radio. Rekao je da je vise članova njegove obitelji poginulo u saobraćajnoj nesreći i da mu trebaju novci za put. Fabrika mu nije dala novce, već mu je ponudila avionsku kartu, što je ovaj odbio rekavši da ide na put autom. Zvali su ga Šerif.“

Njih dvojica su i osuđeni kao direktni izvršioci ubistva ambasadora Rolovića. Ali nisu jedini. Zbog pomaganja su osuđeni i Stojanov, Stanislav Milićević i Marinko Lemo. Kakva je njihova uloga bila u zločinu?

„Lemo je trebao pribaviti novce za put, što mu nije uspjelo. On je tjerao svoju ženu da posuđuje novce. Nisu mogli kupiti ni stari ’ford taunus’ kojim su se odvezli u akciju, već im je vlasnik za te novce dao auto na raspolaganje jedan tjedan. Milićević je odustao na pola puta glumeći da ga boli ruka.“

Kako se prema dokumentaciji odvijala priprema ubistva? Oni su kupili pištolj, automobil, vežbali su upucavanje iz pištolja…

„Barešić je kupio pištolje od jednog Srbina u Geteborgu. Isprobavali su ih prije polaska u šumi, izvan gradića gdje su živjeli. Jedan revolver bio je neispravan.“

Švedska policija je pre zločina imala dva bliska susreta sa njima i mogla je da spreči ubistvo. Njih je zaustavljala policija, ali su pušteni. Zašto?

„Da, to putovanje trebalo je biti prekinuto od švedske policije koja je jednostavno bila preljubazna. Niko od njih nema vozačku dozvolu, a išli su u akciju autom, što znači da je postojala mogućnost da budu zaustavljeni. I policija ih je zaustavila pitajući ih za vozačku. Brajković je rekao da ju je zaboravio kod kuće, ali da idu tražiti posao u Stokholm. I policija ih pušta.

Švedska policija zaustavlja ih još jednom. Auto je staro i imalo je izlizane gume. Opet lažu da idu tražit posao u glavni grad. I policija ih pušta još jednom.“

Ubistvo Vladimira Rolovića rekonstrukcija
Izvor: Arhiva/Polisen.seStokholmska policija na rekonstrukciji ubistva

Kobnog dana do ambasade su došli Barešić, Brajković i Stojanov. Šta je njihov plan bio? Otmica ili ubistvo?

„Prema njihovim riječima, namjera je bila otmica, mada sa sobom nisu ponijeli ništa, što je govorilo da su se pripremali za akciju koja bi mogla trajat danima.“

Barešić i Brajković su se liftom popeli na šesti sprat ambasade. Zaustavili su vrata lifta. U tom momentu je u ambasadu ušao ambasador. Popeo se peške. Kako su oni znali vreme dolaska ambasadora? Da li je utvrđeno da li su ga pratili ranije ili su njegov dolazak procenili po radnom vremenu?

„Oni ga nisu pratili. Stigli su u Stokholm istog jutra. U istrazi se ne govori o pomagačima koji su pratili Rolovića. Švedska policija je ili imala nekih saznanja o atentatu ili je pak iz preventivnih razloga bila ponudila Roloviću danonoćnu pratnju, što je on odbio. Htio je pokazati da se ne boji ustaša.

Oni su upali u ambasadu čim se otvorila. Da su znali da ambasador Rolović dolazi, bilo bi im ga lakše oteti na stepenicama i u hodniku nego u ambasadi gdje je imao čuvare.“

Tonči Percan
Izvor: Privatna arhivaTonči Percan

Šta se zatim događalo u zgradi ambasade? Kako je došlo do pucnjave?

„Znači Brajković i Barešić ispunjavaju podatke u pomorskim knjižicama kada vide da ambasador Rolović ide prema svojoj sobi. Barešić ga slijedi. Pred vratima sobe Barešić viče:

’Ruke uvis!’

’Što je? Što hoćeš, lopove?’, kaže mu Rolović koji vadi svoj pištolj koji je zakočen. Barešić ga onesvješćuje udarcem svog pištolja u glavu. Vuče ga u radnu sobu i tu ubijaju ambasadora Vladimira Rolovića sa tri metka u glavu. To je bilo okrutno i brutalno ubistvo. Možda je iz obzira prema obitelji najbolje ne ulazit u detalje. Sjećam se intervjua sa švedskim političarima koji su bili puni prezira prema ubicama, jer su bespomoćnom ambasadoru pucali u usta i u glavu. Ambasador nije imao šanse preživjeti sa takvim zadobijenim ranama.“

Obojica su pucali u ambasadora. Da li su, po Vašem mišljenju, Barešić i Brajković zaista imali nameru da otmu ambasadora ili su ipak tu došli s namerom da izvrše ubistvo? Pucali su i na pripadnika obezbeđenja Vukosava Dobrova i na Rolovićevu sekretaricu Miru Stempihar, koja je lupala na vrata, koja su ubice iznutra zabarikadirale. Da li su oni kasnije svedočili na sudu? Šta su rekli?

„Da, koja je bila namjera? U istrazi se govori da će se što više pripadnika ambasade pobiti ukoliko nešto ne bude išlo kao što je bilo planirano.

Činjenica je da atentatori ne pucaju odmah već viču: ’Ruke uvis’. Rolović pruža otpor. Ali s druge strane atentatori imaju onesviješćenog ambasadora u njegovoj sobi, znači oteli su ga, ali iz nekog razloga tu ga ubijaju, iako su ga uspjeli otet. Znači s njime u sobi mogli su tražiti pregovore sa Beogradom.

Da li ih je ulovio strah ili je otmica bila samo izgovor, ne znam. U 9.35 atentatori su se predali, znači tada se završava akcija. Policija je nakon nekoliko minuta došla u ambasadu. Osoblje ambasade svjedočilo je na suđenju i ispričali su svoju verziju. Mislim da je vladalo razočaranje kod ženskog osoblja što muškarci u ambasadi nisu pružili veći otpor i spriječili ubojstvo.“

Barešić i Brajković su se predali po upadu švedske policije. Uhapšena su i trojica pomagača. Stojanov, koji je bio ispred ulaza u ambasadu, zatim i Stanislav Milićević i Marinko Lemo. Kakva je njihova uloga bila u zločinu?

„Njih pet je sudjelovalo u ubojstvu. Troje od njih bili su pomagači. Barešić i Brajković su osuđeni za ubojstvo, ostali troje za pomoć u ubojstvu.“

Da li su na sudu priznali krivicu? Kako su se branili? Vi ste imali priliku da vidite trojicu od njih, Barešića, Stojanova i Milićevića. Gde ste ih videli? Kako su izgledali? Kakav su utisak ostavili na Vas?

„Da, priznali su krivicu. Linija odbrane bila je da su ambasadora Rolovića htjeli otet, a ne ubit. Barešića su švedske vlasti u zatvoru tretirale oštrije nego druge zatvorenike. Započeo je bio štrajk glađu i novine pišu o tom oštrijem, izvanrednom tretmanu. Ja sam osamdesetih radio na švedskoj televiziji u programu za doseljenike iz Jugoslavije. Prije toga se nisam htio baviti Barešićem jer je bio počinitelj terorističkog čina. No, kad je većina švedske štampe počela pisat o njemu, odlučio sam da ga vidim. Išao sam u zatvor kod njega zajedno sa švedskim novinarom koji je digao buku oko Barešića. Barešić je bio dobro građen. Bavio se dizanjem utega i imao je tijelo atlete. Nakon nekih 15 minuta pita me: ’Tonči, da li bi htio pisati za ’Hrvatski tjednik’? To je bilo glasilo Hrvatskog državotvornog pokreta. Čini mi se da se radilo o članovima Otpora koji su osnovali svoju stranku i koji su bili još radikalniji. Barešić im je bio frontalna figura. Rekao sam mu da moji poslodavci ne bili oduševljeni ako bih pisao za ’Hrvatski tjednik’.“

Svi su osuđeni. Barešić i Brajković na doživotnu robiju, ali su iza rešetaka bili samo do sledeće 1972. godine, kada je grupa Hrvata otela švedski avion na liniji Stokholm–Geteborg, sa zahtevom da Barešić, Brajković i Stojanov budu pušteni na slobodu. Švedska vlada im je ispunila zahtev? Zašto?

Većina zemalja ima princip da se ne pregovara sa teroristima. No, premijeru Ulofu Palmeu nisu primarni bili principi, već da se sačuvaju životi 89 putnika i članova posade. Švedska vlada ispunila je tada zahtjeve otmičara koji su bili prijatelji Barešića. Kapetan tog aviona bio je otac jednog mog švedskog prijatelja. Otac mu je letio sa pištoljem uperenim u slijepoočnicu za Španjolsku. Bio je klinac kad se desila otmica. Premijer Ulof Palme došao je kod obitelji da ih tješi za vrijeme otmice s buketom ruža.“

Šta se sa njima dešavalo dalje? Barešić je na kraju 1991. došao u Hrvatsku, gde je poginuo na ratištu.

„Ulof Palme je prezirao ustaše jer su one uvezle terorizam u njegovu mirnu zemlju. Zbog ustaša Švedska donosi antiterorističke zakone već 1973. Nakon izdržavanja kazne Palme nije mogao ni zamisliti da bi ubojica Miro Barešić mogao ostati u Švedskoj. Na njegovu inicijativu švedska vlada je izglasala zakon koji joj omogućava da se Barešić protjera u Paragvaj. Jugoslaviji ga ne može izručiti jer mu tamo prijeti smrtna kazna. ’Lex Baresic’ se zove taj zakon. Kad je Palme ubijen 1986, njegova žena Elizabet je izjavila u bolnici gde je njezin muž prebačen da su ga ustaše ubile. Iako je tada Barešić bio u zatvoru, švedska policija otvara takozvani hrvatski trag. Dvojica policijskih inspektora putuju svijetom da bi obavili razgovore sa pripadnicima HDP-a, Hrvatskog državotvornog pokreta i Otpora. Švedska policija ispituje ministre o odnosima između Palmea i ustaša. Barešića se briše iz liste osumnjičenih za ubojstvo Palmea tek nakon što je Barešić proglašen mrtvim u Hrvatskoj kamo se bio vratio 1991.“

Josip Broz Tito je 1976. došao u zvaničnu posetu Švedskoj. Pre toga je Udba u Švedskoj ubila Stipu Mikulića, vođu Otpora, i to upravo jer ga je smatrala odgovornim za ubistvo ambasadora Rolovića. Da li je on, prema dokumentaciji, zaista imao veze sa zločinom u ambasadi?

„Da, Stipe Mikulić biva ubijen 1976, prije Titovog dolaska, jer ga se smatra vođom Otpora u Skandinaviji. U istrazi Ante Stojanov, Anđelko Brajković i Miro Barešić odbacuju svaku pomisao da je Stipe Mikulić vođa Otpora. Ili da je on taj koji je naredio ubojstvo ambasadora Rolovića.

Balkansku historiju obilježavaju politički atentati i ubojstva, prijestolonasljednik Ferdinand u Sarajevu, ubojstva u Narodnoj skupštini, zatim atentat na kralja Aleksandra.

Što znači ubojstvo Rolovića i koliko je ono predznak krvavim ratovima od 1991. do 1999? Niko u komunističkoj Jugoslaviji nije ubijen sa takvim visokim činom. Udba je to shvatila kao objavu rata i odlučilo se da tajna služba likvidira protivnike koji se služe terorizmom za ostvarenje svojih ciljeva. Pitanje je da li je to bio početak tajnog rata za kojeg mi obični smrtnici nismo znali, mada smo ga možda predosjećali.“

 

UBISTVO PALMEA I TRAG DO USTAŠA

„Barešić i ustaše unijeli su strah u sam vrh švedske države. Palme je računao da bi mu se Barešić mogao osvetiti nakon izručenja. I njegova žena izjavila je prvo da su joj muža ubile ustaše. Barešić je bio osumnjičen za ubojstvo Palmea sve do svoje smrti, 1991. Švedska policija ispitala je ili zatražila da ispita gotovo sve istaknute članove Otpora i HDP-a (Hrvatskog državotvornog pokreta). Dvojica inspektora koji to rade bili su uvjereni da su ustaše najvjerovatnije ubice Palmea. Da su se ustaše osvetile zato što je Barešić protjeran iz Švedske.

Iako Švedska nije bila u ratu od 1815, dva su joj istaknuta političara ubijena. Premijer Ulof Palme 1986. i ministrica vanjskih poslova Ana Lind za koju se smatralo da će biti novi Palme. Nju je ubio Mijailo Mijailović porijeklom iz Srbije nožem u Stokholmu, u septembru 2010“, priča Percan.

BRANISLAVA ROLOVIĆ: MOJ SUPRUG JE DOŠAO U OSINJAK

„Posle incidenta u konzulatu, mom suprugu je nuđeno lično obezbeđenje, ali on to nije prihvatio. Tražio je da se obezbedi zgrada ambasade i da se zabrane aktivnosti hrvatskih organizacija koje su vršile ogroman pritisak i zastrašivale naše radnike po velikim fabrikama. Posle otmice u konzulatu, situacija je bila uzavrela, sećam se da je tih dana našim radnicima savetovano da nabave zalihe hrane i da se ne kreću bez preke potrebe“, kaže za „Ekspres“ Branislava Rolović, udovica ubijenog ambasadora.

Branislava Rolović sa sinom i ćerkom
Izvor: Privatna arhivaBranislava Rolović sa sinom i ćerkom

Ona kaže i da se o depešama koje je njen suprug slao u Beograd priča već 30 godina.

„Stalno se pominje ta depeša broj 150 i neki. Broj te depeše nije tačan, ali ja mislim da su sudbonosne bile njegove beleške. Ne znam njihov sadržaj, jer ja se nikad nisam mešala u njegov posao niti je on hteo da poslom opterećuje porodicu, ali mislim da su one bile opasne po ideju ’bratstva i jedinstva’. Moj suprug se u to vreme spremao za put u Beograd, nekoliko večeri ranije mi je rekao da će možda biti penzionisan. Rekla sam mu: ’U redu, snaći ćemo se, borićemo se’“, priča Branislava koja danas ima 94 godine.

Ona kaže i da je u Švedskoj i pre njihovog dolaska bila jaka aktivnost hrvatske emigracije.

„Vladimir je došao u osinjak. Tamo je ta ekstremna emigracija bila veoma jaka, ali je bilo i poštenih Hrvata, ljudi koji su posle njegovog ubistva dolazili da nam izjave saučešće. Jugoslovenski radnici su posle njegovog ubistva organizovali veliki protestni marš jer je Vladimir bio veoma poštovan, vodio je računa o našim ljudima u Švedskoj, obilazio sve velike fabrike u kojima su naši ljudi radili… Mi danas imamo neke sumnje o motivima i naručiocima njegovog ubistva, ali dokaze nemamo. Zato nam je stalo da se te depeše koje je on slao obelodane, jer je u njima sigurno odgovor, ali tih dokumenata nema i pitanje je i da li su sačuvane. Mi, kao porodica, sumnjamo da je postojala saradnja hrvatske emigracije sa nekima koji su u Hrvatskoj u to vreme bili na visokim položajima“, tvrdi Branislava za „Ekspres“.
 

ZABRANA IZRUČENJA ZBOG SMRTNE KAZNE
 

„Sjećam se da je Jugoslavija optuživala Švedsku da potpomaže terorizam jer je odbijala izručiti Barešića i Brajkovića. To su bile teške optužbe i znam da je to teško palo švedskim vodećim političarima. Oni jednostavno nisu mogli isporučiti Barešića i Brajkovića jer je Jugoslavija tada primjenjivala smrtnu kaznu. A Švedska, kao i većina zapadnih zemalja, imala je zabranu izručenja zemljama sa smrtnom kaznom“, kaže Percan.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Close
Vremenska prognoza
clear sky
18°C
12.05.2021.
Beograd

Najčitanije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve