INTERVJU, DINO MUSTAFIĆ: Bosna je država sa posebnim potrebama

Ovo što se događa u mojoj zemlji proteklih godina zaista ne bih nipošto htio povezati s Bosnom, onom pravom, onom mojom koju nosim u sjećanju i nosim u sebi

Dino Mustafić pripada krugu sve malobrojnijih pozorišnih i filmskih reditelja sa ovih prostora koji se hrabro i beskompromisno hvataju u koštac s bolnim temama prošlosti i sadašnjosti balkanskih "vazalnih državica". Bilo da režira u Sarajevu, Beogradu, Tirani ili Sofiji, ovaj Bosanac i Sarajlija, koji je pre deceniju i po odbio da ga svrstaju u leksikon "Ko je ko u Bošnjaka", ne odstupa od svog dubokog uverenja da "naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, vera, jezik i poreklo, već duhovne i civilizacijske vrednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo".

Beogradsku pozorišnu publiku zaintrigirao je pre šest godina predstavom "Rođeni u Yu" u JDP, a nedavno je na sceni Bitefa postavio "komad koji citira stvarnost", predstavu "Novo doba" po tekstu Vuka Boškovića, u kojoj igraju Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Isaković i Slaven Došlo.

"Novo doba" se bavi problemom tranzicije kojoj se, kako kažete, ne nazire skori kraj. Zašto je kratko prilagođavanje novom sistemu preraslo u stanje koje traje skoro kao polovina radnog veka?

-Ovo je komad i predstava o haosu i užasu u kojem živimo, a koji zamjenjuje riječ tranzicija, kojom se mnogo objašnjava, ali je lišena svake odgovornosti. Sve je počelo u ratu sa ubijanjem i pljačkom, nastavlja se danas, i svi likovi su jednom nogom u prošlosti, jednom u budućnosti, a zapravo nigdje. Zaglavljeni u istorijskom glibu, s nasljeđem koje opterećuje generacije koje dolaze, materijalno i metafizički. Od napravljenih dugova koje će vraćati naši unuci do osjećaja krivnje jer nismo imali katarzični susret sa istinom. Svi glumci tumače po dvije uloge koje funkcionišu kao neki ekstremi jedne iste ličnosti. Svi se trude da nešto postignu i da nešto zaborave. Komad jeste aktuelan, ali nikada ne citira stvarnost, već je anatomska slika. Sve je u stanju nesigurnosti i svi likovi, bez obzira na socijalni status, konstantno pokušavaju da se obezbjede i uglavnom ne uspjevaju, sem ako ne pristaju na dil kupovine i prodaje svega. Čast i moral se lako gube, prave se kompromisi i samoizdaje. I svi dosta lažu. Nekako mislim da su ovo karakteristike naših društava, a u poslednje vrijeme i svjetske stvarnosti. Zato ovo traje nesnosno dugo, jer je to socijalni lanac koji nema kraja, ili se uhvatiš za njega ili te otkače i visiš nad sopstvenim ambisom.

Kultura se često navodi kao najveća žrtva tranzicije, a tranzicijom se pravdaju i mizerni budžeti za kulturu. Zanimljiva je vaša opaska da „dok kod nas prijete novim ratovima, Nijemci su u svoju filharmoniju ulupali pet hrvatskih proračuna (budžeta) za kulturu"... Zašto se vlasti sa ovih prostora odnose prema kulturi kao prema nečemu nevažnom?

-Uplašen sam od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Kulturu u Holandiji, na primjer, zovu ljevičarskim hobijem koji ne žele finansirati. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže, inače sve ode do vraga. Neoliberalni kapitalizam ne treba kritičku, visoku kulturu, njima je zabava kulturni sadržaj koji žele vidjeti. Izuzetak je Njemačka, koja ima kulturnu politiku vrijednu pažnje, model koji treba biti orijentir društvima poput našeg, kad moramo shvatiti da je kultura i emancipatorsko pitanje.

U predstavi „Divlje meso" bavite se propašću porodice kao metafore društva na Balkanu, koje je, kažete, zapelo u međuprostoru između „prošlosti koja nikako da prođe i budućnosti koja nikako da dođe". Ko nas drži zaglavljene u tom međuprostoru?

-Mi sami sebe. Predstava koju pominjete nastala je na klasiku južnoslovenske dramaturgije koja anticipira i ovo vrijeme remoduliranog korporativnog fašizma. Kada govorimo o EU, koja je naš politički san, inače ostadosmo izolovani i prepušteni cvjetanju nacionalista, dolazimo do problema - gdje mi to zaista idemo. Teza koja je prevladavala prije nego su Slovenija i Hrvatska ušle u EU, što posebno važi za Srbiju i BiH, kao i Crnu Goru i Makedoniju, jest da nam ulazak u EU garantuje stabilnost, mir, nestanak nacionalizma i slično. Međutim, tu sam jako skeptičan jer fakti pokazuju suprotno. Ako pogledate današnju Evropu, tamo upravo vlada umjereni fašizam, koji ne tjera ljude u Aušvic, ali se 16.000 imigranata utopilo u posljednjih 20 godina na obalama Italije. Imate desne stranke koje su dio parlamenta i koje su legitimne. Imate čitavu jednu zemlju gdje vlada umjereni fašizam, a to je Mađarska, koja je vrlo često uzor i balkanskim desnim nacionalistima. EU više nije zajednica koja može garantovati stabilnost i mir i nestanak ratova. To treba shvatiti čim prije.

Kako vidite budućnost BiH? Vi smatrate da je „BiH zaglavljena u toaletu Evrope", a profesor Besim Spahić iz Sarajeva i danas BiH vidi kao bure baruta i uveren je da je međunarodna zajednica već pripremila novi rat, ali da je pitanje vremena kada će ga pokrenuti.

-Mi smo mali i ovisimo o velikim igračima. BiH je važno sačuvati kao državu jer je to ujedno i ideja da se može živjeti u višenacionalnoj državi na Balkanu. Ovo što se događa u mojoj zemlji proteklih godina ja zaista ne bih nipošto htio povezati s Bosnom, onom pravom, onom mojom koju nosim u sjećanju i u sebi. To je nastavak prljave politike međunarodne zajednice, koja je apstraktni pojam iza kojeg se kriju interesi velikih država koji svugdje najprije destabilizuju društvo, nakon toga dovedu na vlast kriminalce i poslušne tipove koji se mogu ucjenjivati i prisiljavati na poslušnost. Toga bar nije teško naći kod nas jer mnogi imaju nečistu savjest i prljave ruke. Takvi se koriste šovinističkom retorikom da bi sakrili šta u stvari rade. A ono što oni u stvari rade zove se klasičnim jezikom - kriminal. Oni su džeparoši, lopovi i kriminalci koji su pride i šovinisti. Svaka sličnost mog stava sa susjednom Hrvatskom ili komšijskom Srbijom posve je namjerna.

Andrić je otet od književnosti i postao je ključnim argumentom desnih ideologija u međusobnom razračunu. Nije prvi put da se u našim krajevima ne prepoznaju najveće vrijednosti...

Kažete da nam nisu potrebni ovoliki minusi da bismo se smrzli i da smo u stanju hipotermije od dolaska demokratije na Balkan. U kakvom poretku žive Balkanci? Da li je to „defektna demokratija", kako su u jednoj studiji pre nekoliko godina međunarodni stručnjaci nazvali sistem koji postoji u zemljama Balkana i jugoistočne Evrope?

-U ideologiziranom narativu, 1989. je bila godina u kojoj je započela neka nova epoha, razdoblje postsocijalizma, koje je taj narativ poistovjetio s demokratijom. I, zaista, demokratija je ušla na velika vrata, uz mnogo buke i sirena taksista koji su proslavljali pobjede etničkih partija na prvim demokratskim izborima u BiH. Ali onaj drugi aspekt te promjene koji se naglašavao od samog početka, a to je liberalizacija, nije se dogodio. Ideološko jednoumlje je zamjenilo stranačko višeumlje. U većini eks-jugoslavenskih zemalja, demokratija je bila majoritarna, a ne liberalna. Bila je reducirana na utvrđivanje većine i manjine, bez razumijevanja za specifične strahove novonastalih manjina. A strah je uvijek pokretač belaja koji ima dugoročne posljedice. Još uvijek živimo u društvima gdje je dominantni osjećaj strah.

U Srbiji je skandalom nazvano ono što se nedavno desilo na promociji knjige Rusmira Mahmutćehajića „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja" u Mostaru, gde su bošnjački intelektualci uporedili Ivu Andrića s Hitlerom, a njegovo delo proglasili genocidnim. Kako vi tumačite Andrića i njegovo stvaralaštvo?

-Andrić je otet od književnosti i postao je ključnim argumentom desnih ideologija u međusobnom razračunu. U tom procesu njegov opus nije čitan kao književni, već kao historiografski tekst koji se, na jednoj strani, prima u formi bezuslovne istine i naučne tačnosti, a na drugoj, u formi bezuslovne laži i mržnje za koju nema argumenata u istorijskom toku. I najveća umjetnička dostignuća mogu biti kritikovana, ali ne u ideološkom jurišu u kojem, ako nešto ne odgovara činjenicama - tim gore po činjenice. Andrić je pisac koji je cijelim svojim bićem i cjelokupnom svojom književnošću duboko i sudbinski uronjen, prije svega, u naš svijet Bosne i svijet Balkana. Budući da je taj svijet sam po sebi pun ambivalentnosti, kontroverzi, krvavih tragedija, tamnih strana ljudske prirode i sudbine za koje je Andrić imao poseban smisao, onda je posve logično da njegovo djelo u generacijama poslije njega ostavlja raznorazne reflekse. Zbog toga ga jedni doživljavaju ovako, a drugi onako. Mene zanima samo njegova književnost, koja je velika i značajna zbog toga što je u njoj najbolje artikuliran i pohranjen naš zajednički identitet. Nije prvi put da se u našim krajevima ne prepoznaju najveće vrijednosti, a Andrić je sigurno jedna od njih.

Sve češće se spominje i revizija Dejtonskog sporazuma, za koji vi kažete da je „dokument kojim se legalno služe nacoši da nastave rat u miru kako bi završili pljačku". Da li je, po vašem mišljenju, revizija neophodna, šta je Dejtonski sporazum do sada doneo BiH?

-Počeću s floskulom: Dejton je zaustavio rat. Da li je Dejtonski mirovni sporazum donio išta dobro ovoj zemlji? Nije. Zaustavio je rat - pa, naravno, nije mala stvar da se više ne ubijamo - ali da li smo nakon toga išta učinili da naš život u ovoj zemlji bude normalan, solidaran, da možemo nešto dalje činiti za svoj vlastiti život, za našu djecu - da nam bude bolje. Mislim da nismo. Dejton je cementirao nacionalizam, omogućio da, umjesto argumenta, vlada logika osvojene teritorije vojničkom čizmom i nasiljem. Revizija Dejtona je neophodna kako bi BiH izašla iz stanja mentalne retardiranosti, zemlje sa specijalnim potrebama.

Kakav je vaš stav prema EU? Da li ste i vi, poput Federike Mogerini, impresionirani napretkom BiH na putu ka pristupanju Evropskoj uniji ili iz ugla građanina to izgleda sasvim drugačije?

-Brisel shvata Evropu samo kao tlo za uređenje ekonomskih odnosa, kao tržišni blok koji je spreman suprotstaviti se Americi, Kini i Japanu. Ja mislim da je Evropa u mnogo čemu nenadmašiva upravo u znaku kulturnih vrijednosti te pravnih socijalnih tekovina. Mora se prihvatiti apel na evropsku kulturnu svijest i duhovnu tradiciju, koja je trajno utemeljena u grčkom, židovskom, rimskom, renesansnom i prosvjetiteljskom naslijeđu koje je donjelo dijalog sa drugačijim.

Dodik sramoti svoj narod i državu koju ne voli, a u kojoj je rođen i gdje živi. Njegov jezik je primitivan, politika manipulatorska, nacionalizam koristi kao utilitarno sredstvo da sebe održi na vlasti. On nema kud jer je involviran u ozbiljne afere i kriv za ekonomsku bijedu entiteta Republike Srpske

Milorada Dodika na Zapadu trenutno doživljavaju kao nekoga ko podstiče rat na Balkanu i teži jednostranom prekrajanju granica. Kako ste vi doživeli uvođenje sankcija Dodiku i da li je on zaista pretnja za integritet i suverenitet BiH?

-Dodik sramoti svoj narod i državu koju ne voli, a u kojoj je rođen i gdje živi. Njegov jezik je primitivan, politika manipulatorska, nacionalizam koristi kao utilitarno sredstvo da sebe održi na vlasti. On nema kud jer je involviran u ozbiljne afere i kriv za ekonomsku bijedu entiteta Republike Srpske. Takav čovjek je spreman na sve samo da spasi sopstvenu poziciju i zadrži moć. Ništa nije naučio iz 90-ih.

Bakir Izetbegović je prošle godine o Aleksandru Vučiću govorio kao o „hrabrom lideru i mladom političaru koji je doživeo prosvetljenje", ali je posle devetojanuarske proslave Dana Republike Srpske izjavio da srpski premijer igra kontroverznu političku igru. Ko je u stvari od njih dvojice doživeo „prosvetljenje"?

-Prosvjetljenje je duhovna kategorija koja je tako daleko od pragmatične politike spomenutih lidera svojih naroda.

U bosanskim medijima su se krajem prošle godine pojavile ocene da odnosi BiH i Hrvatske nikad nisu bili gori, a vi smatrate da „političko-medijsko prepucavanje odražava vanjsku politiku ove dvije zemlje - histerično-paranoični primitivizam".

-Akteri te halabuke krajnje nediplomatski služe se galamom, pritiscima, prijetnjama i ucjenama. U Hrvatskoj, kao i u Srbiji, namjerno zaboravljaju da je BiH suverena zemlja. Hrvatski politički vrh se često ponaša kao da je BiH hrvatski protektorat, što se najbolje vidjelo na primjeru hapšenja bivših pripadnika HVO u Orašju, gdje se željelo da politički Zagreb diktira način življenja i uređivanja unutrašnjih odnosa u BiH. S druge strane, naša diplomatija nema konsensus ni oko mnogo važnijih stvari pa su njihovi diplomatski stavovi najčešće blijedi i neutralni, što ostavlja prostor etničkim liderima da se opredjeljuju u ime „zaštitnika naroda" umjesto da se brane cjelokupni državni interesi.

Donalda Trampa ste nazvali „diktatorom koji ne razume humor" posle njegovih komentara o tome kako ga je imitirao Alek Boldvin. Šta očekujete od „Trampa diktatora", koji je sada na čelu najdemokratskije zemlje na svetu?

-Tramp je Americi ponudio izbalansiranu mješavinu populizma, demagogije, zvučnih fraza i čiste politike koja je napadala establišment. Poznat model iz istorije za predvorje fašizma.

Zamerili ste hrvatskim glumcima što nisu javno podržali Radeta Šerbedžiju u hajci koja se vodila protiv njega u Hrvatskoj povodom njegovih izjava o ratu na Sajmu knjiga u Beogradu. Protekle godine u Hrvatskoj su umetnici često javno napadani: pozivalo se na linč glumca Renea Bitorajca, na udaru je bio i reditelj Oliver Frljić, kome je provaljeno u stan...

- Nije to samo slučaj u Hrvatskoj, umjetnici koji glasno kažu svoj stav i iznesu mišljenje budu često medijski linčovani. Ne smije se to prešutjeti, posebno unutar umjetničke zajednice. Mi smo svi kao familija. Sutra se bilo kome od nas može učiniti ono što su činili Radetu u javnom prostoru institucije sistema i udruženja koji su njihov instrumentarij za diskreditaciju i diskriminaciju manjinskog mišljenja.

Umetnici u regionu sarađuju, snimaju se koporodukcijski filmovi, pozorišta iz Beograda gostuju u Zagrebu, Sarajevu i obrnuto. Ali može li kultura da nas odbrani od tenzija i sukoba koje stvaraju političari?

-Nemam tu iluziju da umjetnost može pobjediti glupost i nasilje. Nije to uspjela niti 90-ih, što bi joj to sada pošlo za rukom.

Kako biste ocenili regionalnu pozorišnu scenu? Često čujemo zamerke da teatri na ovim prostorima nisu dovoljno angažovani i hrabri da u predstavama koriguju devijacije društva...

-Bojim se da se uspostavlja javna scena koja traži svoje „nove vrijednosti", duhovne manekene, folirante narcisoidnog ponašanja, kojima je važnija recepcija njihovog „djela" u medijima od umjetničke suštine. Oni su prihvatili novi kontekst vremena buke i senzacije, vrijednosnog relativizma, u kojem se sve jaranski u medijima proglašava historijskim, genijalnim i remek-djelom. Ta medijska rika samohvale je degutantna i obraća se publici kao konzumentu kome je svejedno da li je u pozorištu ili u šoping centru. Sve se može kupiti i prodati. Umjetnički integritet ide u bescjenje, a za malu lovu se dobija pokornost i konformizam. Alternativna scena gotovo i da ne postoji, isključivo je komercijalna, nije korekcija niti konkurencija institucionalnom ili mainstream teatru. Pozorište ima smisla kada dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, vodi dijalog, što se onda najčešće smatra subverzivnim. Takvih autora je sve manje u regionalnom pozorištu, jer svako autentično mišljenje nužno dolazi u sukob s tolerancijom i pristojnošću. U Sarajevu rapidno opada produkcija i sve je manja mogućnost da ćemo neke predstave upamtiti kao historiju pozorišta, jer se samo pamte oni koji su radili drugačije i hrabrije. A njih skoro pa nema u repertoarnim planovima, ne smije se dogoditi društveni skandal ili prijestup koji će uznemiriti konzervativni duh.

Za teatar u Sofiji režirali ste „Bolnicu na kraju svijeta" po tekstu Hriste Bojčeva, tragikomediju koja se bavi ljudima koji odbijaju da žive u realnosti i polažu sve nade u odlazak u neki bolji svet. Masovni odlazak mladih je problem svih balkanskih država, koje ništa ne preduzimaju da to spreče.

-Junaci te predstave su karakteri koji bi najradije iskočili iz vlastite kože i otišli u neki drugi, izmišljeni svijet. Bolnica u kojoj se nalaze metafora je današnjeg svijeta i svih zemalja koje su na putu koji nije optimističan. Baš poput naših. Često se govori kako je ovaj svijet bolestan te da je u potpunosti skrenuo. Nerijetko se može čuti kako su ljudi pacijenti. „Bolnica na kraju svijeta" je ludnica u kojoj se ne zna ko od čega boluje, ko su luđaci, a ko doktori, ko je bolestan, a ko zdrav! Kao i u današnjem svijetu. Iz tog svijeta možete pobjeći samo sa iluzijama koje su gorivo za vlastitu utopiju. Bolji svijet faktički ne postoji, osim ako ga ne izmaginirate. A onda ste društveno verifikovani kao lud čovjek.

Dokle ste stigli sa snimanjem dokumentarca „Transforming tomorrow", kojim, kako sam shvatila, želite da prekinete ćutanje o „korporativnom fašizmu" kompanije „Mittel Steel", koja ima postrojenja u BiH? O čemu se tačno radi?

-Počeo sam snimanje 27. jula u Prijedoru. Riječ je o dugometražnom dokumentarcu koji govori o sili kao putu do uspjeha. Život je predmet svekolike manipulacije, a smrt je korporativni biznis. Malo je tko spreman kazati da je to danas fašizam. Takva je i naša priča, ironičnog naslova, koji je radni moto multinacionalne kompanije „Mittel Steel", sa svojim postrojenjima u BiH. Beskrupulozni u profitu, godinama prikrivaju svojim radovima tragove zločina u rudniku Omarska kao mjestu jednog od najstrašnijih logora 90-ih, na kraju XX stoljeća. Potom se te rude tope u zeničkim postrojenjima željezare, bez ekoloških standarda, truje se stanovništvo, koje je po broju oboljelih od plućnih bolesti - najviše od karcinoma - među prvima u Europi... Sve završava u legurama kao velika željezna instalacija u čast Olimpijade u Londonu, senzacija zvana „ArcelorMittal Orbit", visine 114,5 metara, olimpijski toranj... Objektivno se u tom trijumfu imaginacije mogu naći i ostaci mrtvih logoraša i duše otrovanih, ali o tome se šutjelo, nije se govorilo, osim u pisanim protestima nekoliko udruženja logoraša.

Ja ne poistovjećujem umjetnika Kusturicu s njegovim političkim i intelektualnim angažmanom, s kojim se duboko ne slažem. To me, međutim, ne priječi da gledam njegove filmove. Neki od njih su mi izuzetno važni i spadaju u filmsko nasljeđe

Završen je 10. Kustendorf, na kojem je srpsku premijeru imao novi Kusturičin film „Na mliječnom putu". Imate li želju da pogledate Kusturičin „politički testament" i njegovu filmsku priču o ljubavi u vreme rata?

-Zanimaju me, generalno, filmovi s Balkana, pa tako i Kusturičin filmski rad kao jednog od najznačajnijih filmskih autora. Ako mislite da ideološki stavovi i politička bliskost Kusturice sa svim bivšim i sadašnjim režimima Srbije i Republike Srpske utiču na to što su neke njegove kolege odustale od toga da prate njegovu filmsku estetiku i opus, postoje i takvi. Ja ne poistovjećujem umjetnika Kusturicu s njegovim političkim i intelektualnim angažmanom, s kojim se duboko ne slažem. To me, međutim, ne priječi da gledam njegove filmove. Neki od njih su mi izuzetno važni i spadaju u filmsko nasljeđe.

Vrlo ste aktivni na Tviteru, pratite i reagujete na sva društvena i politička dešavanja u svim republikama bivše Jugoslavije. Odakle potreba za tom vrstom delovanja?

-Tviter mi je kao droga slobode, nikad mi dosta!

BAKIR I DODIK NISU BOŠNJAČKI I SRPSKI NAROD

A da li je Bakir Izetbegović nešto naučio iz 90-ih? Ili njegova supruga Sebija, direktorka KCUS, koja se sprda s novinarkom koja govori ekavicom jer joj ova postavila „nezgodno" pitanje?

-I vi sada ovim pitanjem pokušavate napraviti "etnički balans" podjednake odgovornosti za kreiranje atmosfere ratne psihoze i zveckanja oružjem. Nije Dodik srpski narod u BiH, mada se on silno trudi sa tom identifikacijom, kao što na svu sreću to nije ni Izetbegović kad su Bošnjaci u pitanju. Izetbegović nije nikoga još uvjerio da njegovo retoričko zalaganje za multietničko društvo ima vjerodostojnost, naprotiv, partija čiji je lider SDA (Stranka demokratske akcije) nije učinila ništa da obnovi povjerenje i dijalog, reafirmira duh zajedništva i dokaže da je u BiH mir samo moguć ako je svim njenim narodima i građanima dobro. Izetbegović za tu politiku nema kapacitet. A što se tiče drugog pitanja, mislim da jako griješite, jer ste gospođu Izetbegović sveli prvenstveno na suprugu političkog lidera, čime je amnestirate od njene društvene i odgovorne pozicije direktorice Kliničkog centra. Za njenu funkciju ovaj jezičko rasistički incident je neprihvatljiv, radi se o državnoj instituciji gdje je novinarka bila diskriminirana radi pitanja na jednom od ustavom zaštićenih jezika. Sva opravdanja koja su usljedila bila su šuplja priča i posipanje pepelom. Takvo ponašanje odražava netolerantnost i isključivost politika koje su dominantne u BiH.