Preporuka za čitanje
Biografija beogradskog boema
Predstavljamo vam roman Dušana Varićaka: "Kratke priče ljubavi i smrti“, izdavač: Balkanski književni glasnik
Dušan Varićak nema klasičnu ili netipičnu a domišljatu biografiju, nalik marketinškom sloganu. U biografskim podacima na kraju knjige možemo videti pre spisak objavljenih naslova, biobibliografiju, nego crtice iz života. "Kratke priče ljubavi i smrti“ su najbolja biografija kako njegovog boemskog tako i postboemskog perioda.
Tako i znamo da je autor studirao Filozofski fakultet, iako ne znamo da li ga je priveo kraju, što je u krajnjem slučaju irelevantno. Naslov koji je dao zbirci svojih priča odgovara indeksu koji je u mladosti posedovao. Nisu u pitanju deskripcije o ljubavi i smrti, erosu i tanatosu, već ljubav i smrt glavom i bradom. Zato je budućim čitaocima od značaja da pre avanture čitanja pročitaju piščev pogovor, koji je ujedno i manifest njegove literature.
Na koricama knjige Ničeova brkata glava uz dva zelenka u galopu u tamnijoj markantnoj sepiji kao krunski dokaz da je na platou ispred svog fakulteta provodio dosta vremena, odnosno da ga nije bespovratno izgubio i protraćio.
Vlada Amza, Sin, Nuri, Neša Jevrić, Dušan Prelević, priče posvećene Emilu Miloševiću ili Zoranu Milisavljeviću, galerija likova koji su listom junaci, uz Dušana Varićaka, priča sa beogradskog asfalta. Ali, to nije današnji Beograd, grad kafića, splavova, silikona, Kenova, Barbika, turbo-folka i tržnih centara. To je Beograd osamdesetih i devedesetih, jedan karakteran i šmekerski, boemski grad, koji smo voleli, ali smo ga vremenom zatomili. Jer novi vakat beše namršten, rascepljen, hipnotišući i olovan.
Beograd osamdesetih je grad slobode, koji ima bogatu istoriju boemsku, iako još nema specifičan muzej. Izuzev čuvene kafane "Dardaneli“ čije koordinate je progutao Narodni muzej, Skadarlije, "Tri šešira“, "Dva jelena“ i Karađorđeve ulice kao beogradskog Monmartra, Đure Jakšića, Domanovića, Nušića, Tina Ujevića, Mome Kapora, Zorana Radmilovića, Preleta, Tirketa, Žaka Sebastijana, Libera Markonija, Milića od Mačve, Petra Kralja, Jaše Grobarova alijas Miladina Kovačevića koji je svoj pseudonim zaradio kopajući grobove po beogradskim grobljima da bi preživeo. Delić nasumice navedenih boema legendi Varićak imenuje, ostatak previđa. Ali, atmosfera je tu. Boem, najpijaniji, poštuje ženu, sagovornika i čoveka sa kojim deli kafanski sto ili klupu u parku. On je gospodin boem.
Nisu to samo bermudski trouglovi beogradskih kafana, urbane legende o onima koji više nisu među nama, to je i priča o propovedniku iz "šesnaestice“, dragstoru u podzemnom prolazu, o Partizanskom parku, autobuskoj stanici, Novom Beogradu dok je važio za veliku spavaonicu, o fantomima prošlosti koji su nam prirasli za srce.
Priče Dušana Varićaka mnogo su više od kulture sećanja. One nisu dokumentarističke, čak i kada su autentične. Pokazuju kako se jedan punokrvni život može odvijati bez rekvizita – potrošačkih, socijalnih, vrednosnih. U četiri zida, na tvrdom krevetu, golih zidova. Jednostavno. Toplo. Čak i kada je toliko hladno da štipa za obraze. Bez sujete.
"Kratke priče ljubavi i smrti“ variraju od ironije, autoironije, crnog humora, noara, horora, nostalgije, oporog i naivnog realizma, do hiperrealizma. Varićak je jedan od retkih preživelih iz ove izumrle dobroćudne vrste, bogate sudbine. Dinosaurus boem ume ne samo da čita, a u svojim pričama čita Hesea i to dva puta, nego bogami i da piše. Ako ne verujete – proverite, kako nas je savetovao glasoviti Mile Dupor, prorok sa Korčule.