Scena
06.10.2022. 15:03
Scena
06.10.2022. 15:09
Silvana Hadži-Đokić
Preporuka za čitanje
Da li su se komunisti borili da gledaju kako im umiru najbliži?
Guzelj Jahina, književnica i rediteljka tatarskog porekla, rođena je 1977. godine. Diplomirala je na Fakultetu za strane jezike Kazanjskog državno-pedagoškog instituta i doktorirala na Fakultetu za scenario Moskovske akademije za film.
Njen prvi roman "Zulejha otvara oči", objavljen pre sedam godina, postao je književni događaj u Rusiji, a proglašen je za najbolje prozno delo na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi 2015. Roman je dobio najvažniju rusku književnu nagradu "Velika knjiga" i nagradu "Jasna Poljana", a bio je nominovan i za "Bukerovu" nagradu.
Za drugi roman "Deca Volge" dobila je "Nagradu Nemačkog kulturnog foruma za Istočnu Evropu", "Veliku nagradu Ivo Andrić", još jednom "Veliku knjigu" i "Nacionalnu nagradu za književnost projekta SNOB". Nagrađena je i "Nagradom ruske vlade za doprinos kulturi".
Tri njena romana bave se periodom nakon Oktobarske revolucije i mogu se čitati kao kolosalni triptih koji govori o sudbinama anonimusa u istorijskim previranjima, jer nijedan rat nije pomilovao malog čoveka. Takođe, mogu se čitati i pojedinačno. U oba slučaja, kao vrhunsko štivo.
Da li su se komunisti borili da gledaju kako im umiru najbliži, kako sa goblena ovog sveta čile deca, njegova budućnost? Ili su želeli da stvore bolji svet? A ipak stvorili neporecivi pakao. Dvadesete su godine prošlog veka u Rusiji, u Povolžju. Građanski rat samo što se završio ostavivši nezamislivu pustoš i glad, kojima je beskrajna imperija protegnuta na dva kontinenta krvava pozornica.
Sela su pusta, nema ni rodnog drveta, ni zalihe žita, niti jedne korisne životinje. Izmučeni ljudi u halucinacijama, mahnitosti i iskušenjima žrtvuju prekobrojne. Roditelji ostavljaju svoju decu, bilo tako što umiru ili beže sami u potrazi za hranom.
Ostavljena deca bauljaju stepama, bolesna, izmučena i napuštena od svojih najbližih. U jezivoj hladnoći greju se svojim telima ili pokrivaju pocepanim plakatima kao debelom perinom.
U takvom istorijskom trenutku komandir Dejev dobija zadatak od Komunističke partije da pet stotina gladne, bolesne i napuštene dece odveze iz Kazanja hiljadama kilometara južnije u Samarkand, glavni grad azijske žitnice, gde će biti zbrinuta u prihvatilištu i dobiti šansu da prežive.
U završnici Građanskog rata u Rusiji vatreno oružje još uvek nije odloženo, ali je najveći ubica glad. Ljudi jedu lešine, vrane, pseće meso, kada ih ima. A kada izgladnele, otečene, nepokretne nahrane, mnogi fiziološki odbijaju hranu, povraćaju i umiru.
Ispošćene porodilje nemaju mleka da nahrane svoju decu, neke ni za prvi podoj, pa takvo novorođenče doji keruša, koja kao da je iznikla iz Jesenjinove istoimene pesme.
Boljševička vlada odlučila je da oko 150.000 napuštene dece koja su umirala od gladi hitno evakuiše u provincije u kojima je bilo više hrane. U romanu vidimo segment od 500 spasenih duša. Kap u moru.
Scena
06.10.2022. 00:00
Dobra vest za ljubitelje stripova
Ova priča počinje 1923. kada komandir Dejev organizuje evakuaciju pet stotina dece ruskom železnicom. Prolazeći kroz golgotu, nemaštinu, prljavštinu, koleru, kopajući male grobove pored pruge, uz titanske i nadljudske napore da ih u nemaštini nahrani, okupa, obuče, pregovarajući sa čekistima, kozacima, belogardejcima, muslimanima koji ne znaju ruski, ovaj Odisej na cilj stiže sa istim brojem dece, koja naravno, kao u heraklitovskom opisu reke, nisu ista nakon putovanja u središte večnosti, kroz fresku crtanu bojom ruske krvi, u trajanju od mesec i po dana, a bezvremenog.
Komentari
