Naša preporuka
O OVIM filmovima bi trebalo više da se priča
Kad god govorimo o filmovima u poslednje vreme čini se da govorimo više o najavama ostvarenja nego o samim filmovima.
Velika imena izazvala su velika očekivanja, međutim reakcija publike na sama ostvarenja je većinski ravnodušna ili neretko razočaravajuća. Stoga je filmofilima ostalo da očekuju malo i da se trude da pronađu adekvatan naslov u moru besmislenih minuta na striming platformama i bioskopskim platnima – posao nije nimalo lak.
U poređenju sa serijama, među kojima zaista ima veliki izbor naslova koji nude kvalitetne priče zapakovane kvalitetnom produkcijom, te od gledaoca zahtevaju ozbiljne planove u izboru ostvarenja, filmovi iziskuju rudarski posao.
U poslednjih nekoliko godina, u nedostatku originalnih ideja, u kinematografiji je zavladala ozbiljna epidemija zvana "rimejk" ‒ ponovno snimanje nekog starog hita, čiji kvalitet priče je odavno prošao potvrdu publike.
Ovaj vid igranja na sigurno filmskih radnika je polako godinama uspavljivao industriju koju mnogi vole.
Pisanja i pisaca u kinematografiji izgleda da ima sve manje, a publici nije ostalo ništa drugo nego da ne očekuje ništa i da se nada nekom iznenađenju. S obzirom na to da smo se pomirili sa stanjem u kinematografiji, ostvarenja koja zvanično nisu rimejk, već se samo oslanjaju na poznate priče, makar u estetskoj kategoriji, postaju zadovoljavajuća.
Jedan od takvih filmova koje smo imali prilike da pogledamo ovih dana je "Juror #2" čiju režiju potpisuje još jedno veliko ime ‒ Klint Istvud. A drugi, mnogo originalniji u svojoj priči, jeste film "Conclave".
"Juror #2"
Novi film Klinta Istvuda, iako zvanično nigde ne piše da je rimejk, oslanja se na čuveno ostvarenje "12 Angry Men".
Ovim ostvarenjem Klint Istvud zapravo odaje počast čuvenom filmu iz 1957. Iako ovaj čuveni reditelj i glumac ima 94 godine, po mišljenju mnogih kritičara film "Juror #2" jedno je od njegovih najboljih ostvarenja u poslednjih nekoliko godina. Nikolas Holt tumači Džastina Kempa, novinara iz Džordžije koji sa suprugom (Zoja Dojč) očekuje bebu.
Njena trudnoća je visokorizična pa trenutak nije idealan kada Džastina pozovu da bude porotnik u velikom suđenju za ubistvo. Džejms Sajt optužen je da je ubio svoju devojku Kendal Karter nakon što su se posvađali u baru jedne noći. Kako se činjenice slučaja razotkrivaju, Džastin, koji se oporavlja od alkoholizma, shvata da je te iste noći bio u istom baru – i da je na povratku kući udario nešto za šta je mislio da je jelen.
Džastin, zabrinut da bi njegovo ćutanje moglo poslati nevinog čoveka u zatvor, pokušava da zastupa Sajtovu stranu tokom rasprave porotnika, koja ubrzo postaje napeta. Iako deo filma koji obuhvata raspravu porotnika jasno aludira na čuveni hit, priča se u ostalim segmentima razlikuje. I zaista, tok same radnje je smislen, napet i zanimljiv do samog kraja.
Pored uzbudljive priče, film zaista pokreće moralna pitanja, koja ćete postavljati sebi do samog kraja. Bez velike najave, pompe i skupih tizera, Klint Istvud je uspeo da snimi zaista dobar film, i ako mu bude poslednji, neće se obrukati.
"Conclave"
Drugi film koji je izazvao pažnju u poslednje vreme je novo ostvarenje Edvarda Bergera. Ovaj reditelj već je uspeo da privoli publiku ostvarenjem "All Quiet on the Western Front" sa fantastičnim dugim kadrovima i atmosferom koja dominira njegovim ostvarenjima. Isti je slučaj i sa filmom "Conclave".
Savršena estetika kadra, koja se vrlo jasno oslanja na čuveno serijsko ostvarenje „Young Pope“, kreira neodoljivu atmosferu. Iako je ovo jedan od onih filmova u kojima su boje, muzika i atmosfera u takvom skladu da biste mogli da gledate samo zbog estetike bez ikakve radnje, ona svako ne manjka. Upravo radnja, koja je napeta, sa elementima klasičnog trilera, film "Conclave" čini možda jednim od prijatnijih iznenađenja ove godine.
Priča nas vodi u srce jednog od najtajanstvenijih procesa u savremenom svetu – izbora novog pape. Radnja filma smeštena je gotovo u potpunosti unutar zidova Vatikana, gde se kardinali iz celog sveta okupljaju nakon smrti pape da izaberu njegovog naslednika.
Procesom rukovodi dekan Kardinalskog kolegijuma Tomas Lorens (Ralf Fajns), čija smirenost i vera u sumnju ubrzo bivaju poljuljani. Dok glasanje prolazi kroz brojne krugove, postaje jasno da iza pobožnih izraza i sklopljenih ruku kardinala leže duboko ukorenjeni sukobi, ambicije i ideološke razlike, što dovodi do razvoja priče koja se može svrstati i u okvire političkog trilera.
Razlike između kardinala upravo podsećaju na one u parlamentu – podeljenost na levičare i desničare, liberale i konzervativce. Iako je radnja smeštena faktički na jednom mestu, uglavnom kroz zvuk i vesti o događajima jasno su prikazani uticaji spoljnog sveta na crkvu, kao i na opredeljenje samih kardinala.
Kadrovi su u nekim momentima u potpunosti očaravajući, gotovo slikarski, do te mere da ćete poželeti da pauzirate film i uživate u nekom kadru. Međutim, rasplet priče svakako ne posustaje, posebno na kraju.