INTERVJU ALMA FEROVIĆ FAZLIĆ: Ovom veku fali emocija i neka nova Emina

"Udala se sa 16 godina, a u braku s Avdagom rodila je 14 djece od kojih mnoga nisu živa. Njen suprug Avdaga Kuluder bio je poznati mostarski veletrgovac.

Danas njeni brojni potomci, unuci, praunuci i čukunuci žive u Mostaru, Sarajevu i inozemstvu. Prvi susret potomaka desio se u julu 2015. godine u Mostaru. Emina Koluder umrla je 1967. u 83. godini i njen mezar danas je u Šarića haremu u Mostaru gdje je ukopana sa suprugom Avdagom Koluderom. Sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali ga je jako poštovala, kao i njen suprug Avdaga. Sve troje ostali su vječni simboli Mostara. Pranena je veoma voljela pjesmu, ali bi napustila prostoriju kada je čuje jer bi joj bilo neugodno. Umrla je sa osmijehom na licu, po kojem su je pamtili. Imala je čistu bijelu put, crnu bujnu kosu i nasmijane oči, i bila uvijek vedrog duha“, priča Alma koja je diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na Odseku za muzičku teoriju i pedagogiju, a postdiplomske studije nastavila na Royal Academy of Music u Londonu na Odseku za muzički teatar (pjevanje/gluma/ples).

Šta je Vaše muzičko zaveštanje Emini koja se i danas smatra jednom od najlepših ljubavnih pesama?

„Pranena Emina Sefić Koluder, opjevana u pjesmi Alekse Šantića ’Lijepa Emina’, za mene je moja vječna inspiracija. Nosim je duboko u srcu i često mi je u razmišljanjima. Voljela bih da je se sjećam, a da sam rodila djevojčicu, dala bih joj ime Emina. Kao njena praunuka, jedna od mnogih, zauvijek ću njegovati njenu ličnost i kroz posao koji radim. To je i moja želja, a i moja obaveza, i upravo radi toga sam iza sebe 2015. godine ostavila još jedan muzički dokument, kroz prizmu struke kojom se bavim. Moja verzija pjesme ’Emina’ malo je drugačija kroz muzički aranžman i filmičan video u kojem donosim sve ljepote Hercegovine i obilazim mjesta koja je posjećivala. Autor videa je moj suprug Sanjin Fazlić, koji također, kao i ja, vuče mostarske gene, ali i kroz svoju porodicu i sjajnog Himzu Polovinu, čija je izvedba ’Emine’ i meni, ali i praneni, bila najljepša. Iznad svega se radujem da ću svojoj djeci, sinovima Isi i Zejnu, ubrzo pričati priču o praneni.“

Povezane vesti - INTERVJU VLADIMIR TUBIĆ: Najteže je napraviti muziku za komediju

Školovali ste se u inostranstvu i iz Vašeg iskustva šta je presudno za uspeh van ovih prostora? Da li je to izazov za najtalentovanije ili najhrabrije?

„I jedno i drugo. Talenat je nešto što se skoro i podrazumijeva da imate ako želite ići vani. Mislim da je tako i u drugim strukama, kroz osnovne vještine koje morate posjedovati. Hrabrost svakako, jer odvažiti se i sam otići u bijeli svijet nije nešto što se dešava svaki dan, posebno danas. Neizvjesnost koju samostalan život u ranijoj mladosti nosi nekada je i mukotrpna, ali ta stečena iskustva sa sobom rezultiraju velikim zrenjem jednog bića i mislim da ih je dobro proći. Školski sistem vani je drugačiji. Ugrubo mogu reći, mi se školujemo šire, a oni usko specijaliziraju i drže tih usmjerenja. Tako je bilo i u mom slučaju. Nakon završene Muzičke akademije u Sarajevu, htjela sam dalje usavršavanje na polju muzičkog teatra, koje ni danas nema u BiH, a ni u regiji, i to je bio razlog mog odlaska. Ispunila sam misiju školovanjem na Royal Academy of Music u Londonu čiji sam danas počasni saradnik. Naš sistem školovanja je ipak jako dobar i znanje koje steknemo je veliko, a diplome su priznate, što je veoma važno.“

Kako izgleda nakon svih tih iskustva graditi karijeru i upustiti se u nove poduhvate u svom gradu?

„Na početku sam mislila da je beznadežno. Graditi nešto iz nule zaista je prevelik posao za jednu osobu, ali u startu sam se okružila ljudima, kolegama koji su prepoznali o čemu govorim. Scenu muzičkog teatra u BiH, a posebno u Sarajevu, gradim od 2009. godine, odnosno od povratka kući. Počelo je pozivom tadašnjeg dekana Muzičke akademije u Sarajevu, profesora emeritusa Ivana Čavlovića, koji mi je predložio da krenemo sa edukacijom na predmetu muzičko-scenski projekti. Od starta sam imala divan odziv studenata i sve skupa se toliko brzo razvijalo da smo kao trupa prerasli u neovisnu produkcijsku kuću iMTM Sarajevo koju vodim i danas. Realizirali smo desetak pozorišnih projekata u BiH, ali sa gostovanjima i u Hrvatskoj, među kojima su veliki naslovi: ’Briljantin’, ’Footloose’, ’Prljavi ples’, ’Annie’ i ’Flashdance’. Nakon svega mogu reći da danas imamo scenu i mnogo izvođača za mjuzikl, ali još uvijek nam nedostaje specijalizirano pozorište u kojem će se izvoditi redovno.“

Alma Ferović Fazlić

Mjuzikli nisu često viđani na ovdašnjim scenama, kakva su Vaša iskustva, šta se dopada publici?

„Publika jako voli mjuzikle. To su jedinstvena teatarska putovanja kroz koja vas vode najsposobniji glumci/plesači/pjevači i, po meni, to su najljepša, ali i najteža djela za izvođenje i produkciju. Radi svega skupa su i najskuplja, tako da je i to razlog zašto ih nema češće, bar kod nas u BiH. Znam da u Zagrebu i Beogradu postoje specijalizirane teatarske kuće i da su predstave uvijek pune. Nije slučajno da su vani mjuzikli toliko cijenjeni, skupi i nerijetko nedostupni za pogledati jer iako se izvode osam puta sedmično, publike uvijek ima i više. Nasa regija nikada nije bila usko usmjerena za mjuzikle, a nemamo ni školovan kadar za njih, ali sve više se otvaramo i idemo u tom pravcu.

Primjera radi, danas na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje predajem na predmetu glas, na Odsjeku za glumu, imamo MA glume na kojem se kroz oblast glas/pokret/ples radi na usavršavanju vještina upravo za muzički teatar. MA je otvoren za studente scenskih/dramskih i muzičkih akademija u regiji i već imamo divnih studenata, koji uživaju u tom programu. U zaključku, posjetioci pozorišta vole osmijeh na licu, radost, uzbudljivo djelo i kada izađu iz dvorane da budu u dobrom raspoloženju. Sve to im daje upravo mjuzikl.“

Povezane vesti - INTERVJU PAVEL GOMZIJAKOV: Ne verujem u jeftinu klasiku

Imali ste priliku da sarađujete sa izuzetnim svetskim muzičarima, u čemu je magija njihovih nastupa? U izuzetnom profesionalizmu ili nekom drugačijem odnosu prema publici? Šta ljudi zapravo očekuju na koncertima najvećih muzičkih zvezda?

„Velike zvijezde su u suštini veoma jednostavni ljudi, prilično opušteni u radu, ali istina uz sebe imaju timove, koji nisu ni opušteni niti im je jednostavno pratiti ih. Iz mojih iskustava, rad sa velikim Eltonom Džonom je naravno bio fascinantan, ali još zanimljivije bilo je spoznati da su svi oko njega u muzičkom bendu ponaosob zvijezde, a ipak je on taj u koga svi gledaju. Više su me zanimali njegovi saradnici poput Džejmsa Njutona Hauarda, klavijaturiste, koji je danas veliki kompozitor i dirigent u Holivudu. Bilo je fascinantno nastupati u Royal Albert Hall-u i biti dio jednog tako velikog događaja u okviru njegove turneje. Veoma je profesionalan i svaki trenutak je programiran.

Svakako ističem svog muzičkog idola A. R. Rahmana, dvostrukog oskarovca za film ’Slumdog Milionaire’, kompozitora iz Indije uz kojeg mi se otkrio čitav novi muzički svijet posebno u vezi sa filmom i Bolivudom. Biti dio njegovih projekata, filmova i koncertne turneje sigurno je nešto što me oblikovalo, a iz tih iskustava i danas crpim kreativnu energiju i inspiraciju, koju prenosim studentima. Učila sam muziku Indije i za mene je to najljepše, ali i najteže stečeno znanje. Na velikim koncertima publika je tu jer vas iskreno voli i za vas će u tom trenutku učiniti sve. Sjećam se jedne prilike na koncertu A. R. Rahmana gdje je na otvorenom u gradu Bangaloru u Indiji bilo prisutno 30.000 ljudi, koji su dva sata kisnuli, ali nisu otišli dok ga nisu dočekali. Koncert je trebalo da bude otkazan jer su uslovi bili nemogući, ali ipak nije. Ta količina sreće na licima ljudi pod kišobranima u vodi do koljena je nešto što nikada neću zaboraviti. Koncerti su dakle razmjena energije i ljubavi između izvođača i publike.“

Ima li u 21. veku nadahnuća kao što je Emina bila Šantiću ili je vreme romantizma definitivno prošlo?

„Teško. Mi živimo u vremenu potpunog materijalizma i prilično neiskrenom dobu, tako da se to reflektira i na umjetnička nadahnuća. Ne mislim da će zadugo biti tako inspirativnih priča koje će da žive kao što živi opjevana Emina riječima pjesnika Šantića. Naravno da i danas ima pojedinaca i romantika koji njeguju iskrenu emociju i prenose je u svoja djela, ali teško mogu doći do izražaja uslijed velikog talasa šunda i površnosti na svim poljima.“

Povezane vesti - INTERVJU ADAM DEVENPORT: Filmska umetnost nije samo zabavni film

Koliko su scene u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu blizu ili daleko od evropskih i kakav je Vaš doživljaj sadašnje muzike na ovim prostorima?

„Generalno imamo veoma talentovane i sposobne ljude, ali nam fale produkcije, kompozitori, tekstopisci i posebno menadžeri. Ovo govorim iz iskustva u radu sa mladim talentima, kojima nema ko napisati dobru pjesmu. Malo je danas ljudi koji će pružiti priliku mladima, pomoći finansijski da stanu na noge jer je to neizostavan dio nekog uspona u karijeri. Jako malo ulažemo u mlade ljude, kreativne i sposobne. Nisam ljubitelj ni muzičkih takmičenja jer se pokazalo da to ništa posebno ne znači za dalje karijere pobjednika. I vani je tako, samo nekoliko pobjednika je napravilo nešto, ali na toliki broj takmičenja uopće, to je veoma malo. Ta neka vrsta ekspres medijske pažnje čak nije ni dobra jer su očekivanja od svega i realan rezultat neproporcionalni. Treba se truditi, vrijedno raditi, polako graditi i iznad svega vjerovati u to što radite. Za svakog od nas postoji adekvatno mjesto na ovom svijetu, samo ga treba pronaći.“

Kako biste definisali današnje trendove u muzici i ukus publike?

„Nisam sretna sa muzičkim scenama kakve imamo, ali potpuno mi je jasno da su takve jer imamo publiku koja u njima uživa. Trendovi se mijenjaju, novi stilovi, muzičke fuzije svakodnevno niču tako da mogu da shvatim da se i scena mijenja. Žao mi je da nema više dobre muzike poput one uz koju sam odrastala, osamdesetih i devedesetih, jer ono što djeca i mladi danas slušaju to ih oblikuje i to će biti nažalost njihova stvarnost. Na snazi su neke druge vrijednosti uopće, pa je tako i muzika danas odraz našeg društva, koje nije baš lijepo.“