INTERVJU DEJAN AĆIMOVIĆ: Pametnome dosta

Šta je potrebno da se napravi jedan dobar film? Jedna dobra priča i nekoliko ljudi koji će je doživeti na jedan drugačiji način, a ispričati je na svima razumljiv način. Šta čini jednu dobru ulogu? Čovek koji ispred kamere učini da se svi ljudi koji ga gledaju mogu bar u jednom trenutku prepoznati u njemu. Da li će svaka dobra priča zaintrigirati publiku ili je uslov da je prepoznamo kao svakodnevicu? Glumac Dejan Aćimović smatra da su nam se neke stvari ipak toliko uvukle u život da ih se nećemo lako rešiti ni u umetnosti.

Iz epohe ratnog filma ušli smo u ekranizaciju crne hronike, šta je između? Da li su teme koje obrađuje kratki metar najbliže tom „između“?

„Nije ni kratki metar, koliko ga ja uspjevam pratiti, nešto posebno bliže tom ’između’. Nekoliko zadnjih filmova, dobrih filmova kratkog metra, koje sam pogledao u zadnje vrijeme upravo se bave temom crne kronike. Ta ista crna kronika ušla nam je toliko duboko u život da se bojim da je se nećemo tako lako riješiti. Gdje se god okrenete oko sebe, gdje god pogledate, stalno je nešto crno. Crna boja prevladava u svemu. Ušla nam je i u sport, a kako neće u umjetnost. Mi se iskreno više ne radujemo ni uspjesima reprezentacije u nogometu kao što smo se znali radovati nekada.

Da me sad upitate, izbiflat ću vam naizust nogometnu reprezentaciju Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. godine: Marić, Buljan Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogićević, Petković, Karasi, Bajević, Aćimović i Džajić, ili sastav najjačeg Veleža tih godina: Marić, Ristić, Prskalo, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje. Mogu i Partizana: Ivančević, Golac, Kozić, Trifunović, Stojković, Hatunić. Zavišić, Grubješić, Bjeković, Vukotić i Boško Đorđević. Od ovih naših danas znam Luku Modrića, Rakitića, Mandžukića, Lovrena i trebao bih razmišljati nekoliko trenutaka da nabrajam dalje. Pogledajte samo naslove u današnjim dnevnim novinama i koji su pri tom još u rubrici najčitanije: ’Uhićena dva Crnogorca! Dubrovčanin im odbio dilati kokain, pa prijetili da će ubiti njega i obitelj’,’Prijetio novinarima smrću jer je bio nezadovoljan tekstom o vjenčanju’, ’Usred bijela dana vozio sa 3,2 promila! Kazna 10 tisuća kuna’, ’Muškarac pijan udarao tramvaj pa se teško ozlijedio, umro kasnije u bolnici’. Kao što rekoh, jako slikovito i realno opisana naša svakodnevica.“

Zašto je našim autorima teško da snime kritički film bez krvi i nasilja? Je l’ zbog onog mraka koji na Balkanu pada nešto ranije ili zbog publike koja to od njih očekuje?

„Da, moram nažalost konstatirati da mrak na Balkanu pada još uvijek malo ranije, a kako stvari stoje, nemamo neku perspektivu da će početi padati malo kasnije. Kako je divno to Kiš rekao. Ta njegova metafora Balkana, za koji kaže da je drugačiji, jer na Balkanu pada mrak malo ranije je jedna od najljepših metafora koje sam ikada pročitao. Ona govori sve. Tko smo, što smo, gdje živimo i kako živimo. Jedino što se može još dodati: Mi smo u tom mraku toliko nisko pali da nema dalje. Okruženi smo krvlju i nasiljem pa nam je onda i normalno da snimamo filmove pune krvi i nasilja.“

Povezane vesti - INTERVJU ŽELJKO ĐUROVIĆ: Slike koje se gledaju iz stomaka

Kakvu sliku filma sa ovih prostora šaljemo svetskoj kinematografiji?

„Ništa bolju ni lošiju od one kakva ona u stvari jeste. Kako je umjetnost preslika društva u datom trenutku, a i kako je kod nas uglavnom sve crno sa nekim malim pojedinačnim bljeskovima svjetla, tako je i ta slika koju šaljemo uglavnom crna. Ja se ne sjećam kad sam pogledao neku dobru komediju snimljenu na ovim našim prostorima, a i one koje snimamo uglavnom počivaju na nekom, nazovimo ga crnom humoru. Nema više onog sjajnog humora koji imaju ’Maratonci trče počasni krug’ ili ’Tko pjeva zlo ne misli’. To su tako upečatljivi filmovi da su nas obiteljski odvlačili u kina i nasmijavali. U Hrvatskoj, koliko se sjećam onako na brzinu, u zadnjih 20 godina snimljene su samo dvije, tri takve komedije koje te istinski oraspolože i nasmiju: ’Kako je počeo rat na mom otoku’, ’Sonja i bik’… Sve drugo inspirirano je ovom lošom životnom slikom u kojoj se nalazimo i neću reći da je loše, ali nije ni nešto pretjerano zanimljivo.“

Šta bi se publici danas dopalo, kakva filmska tema, a ujedno i političare zamislilo?

„Ma koga briga hoće li se danas neki političar nad nečim zamisliti, pogotovo hoće li o tome dati svoj sud. Mišljenje današnjih političara narod zanima isto koliko i mišljenje neke starlete koja nas je u žutoj štampi informirala da je napumpala usne i povećala sise. Porazno je to što su obadvoje gotovo isto zastupljeni u medijima i njihove riječi imaju istu vrijednost.

Ima još jedna stvar koja tome uveliko doprinosi, a to je da je današnja  štampa uglavnom žuta, koja se prodaje samo zato jer objavljuje takve stvari. Balkanci smo mi, volimo zaviriti u tuđe dvorište i jako nas zanima šta se tamo događa. Jače je to od nas.“

Šta mislite, šta bi danas moglo postići uspeh filma „Rane“?

„Svaka dobra filmska priča, napravljena onako kao što su napravljene ’Rane’, postigla bi uspjeh ’Rana’. Možda ne onako velik kao ’Rane’, jer su one i snimljene u jednom posebnom trenutku i prikazane kad smo jako volili domaći film. Pri tome ne smijemo zanemariti jednu jako bitnu činjenicu, a to je da su te ’Rane’ imale izvrstan scenarij, glumila je izvrsna glumačka ekipa i izvrsno su režirane. Nisu ’Rane’ bez veze uvrštene među najbolje srpske filmove svih vremena.“

Kako ste se saživeli sa likom Đure Kovača? Da li kao sa čovekom prošlih  vremena ili kao sa čovekom čije vreme na prostorima bivše Juge nikad ne prolazi?

„Đuro Kovač nije čovjek prošlog vremena nego očit primjer novonastalog bogataša današnjeg vremena, koji je samo zato jer je u ovom neljudskom životu koji su nam, ne našom voljom nametnuli kao život zadnjih trideset godina, bio nacionalno ili stranački podoban i pritom dobio priliku da vara, krade i otima. I normalno kad se taj i takav natukao para zakopao je tvrdo svoju poziciju u društvu sa koje se ne da lako. Možeš ga jedino ubiti da ga se riješiš. I to mu je zacrtana budućnost ako se ne povine i ne sluša veće frajere koji danas vladaju. Ako čitate novine ili ako gledate dnevnik, vidit ćete i na naslovnoj strani tih novina i u najbitnijim vjestima dnevnika nekog Đuru Kovača. Ima ih koliko hoćete. Nakotilo se toga, kako moji u Hercegovini kažu. Što se tiče mog glumačkog saživljavanja s njim, nije mi se bilo nešto teško saživiti sa takvom jednom spodobom. Imate dosta materijala da se kao glumac pozabavite jednim takvim likom. Još ako vam se i posreći da i serija bude super kao što su ’Kosti’, eto dobre uloge u odličnoj seriji. Kako ja volim citate pametnih ljudi, pa evo vam jedan od najvećeg pisca s ovih naših prostora, Ive Andrića: Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! Može se samo još dodati: Pametnome dosta.“

Povezane vesti - INTERVJU SNEŽANA PETROVIĆ: Tišina haosa

Bili ste i ispred i iza kamere, ko danas može sebi da priušti da bira projekte i uloge i po kojoj ceni?

„Ja sam danas uglavnom malo iza i malo ispred kamere, kako se posloži. I mogu si to dozvoliti. U godina sam kad želim raditi samo ono što me privlači i inspirira. Ne da mi se više prepredati u prazno i natezat sa svakim.“

Šta danas znači biti priznat, a šta poznat?

„Ništa! Nemate ništa od toga ni ako ste priznati ni ako ste poznati. Vi danas od jedne glavne uloge na filmu i od režije jednog filma ne možete si kupiti ni stan ni auto. Možete nešto malo popraviti kućni budžet, da neko vrijeme malo pristojnije živite. Jedino što vas taksista prepozna pa vas udavi pitanjima jer vas je gledao sinoć na televiziji ili prodavačica na pijaci pa vam se nasmješi i da bolji krompir i salatu.“

Koliko dobrih priča ste uopšte dobili u poslednjih godinu ili dve koje bi se mogle pretočiti u film ili seriju?

„Dobio sam sjajan scenarij jednog divnog pisca Josipa Mlakića, ’Dim’, koji bi trebao režirati slijedeće godine. I sa Borisom Rašetom radim scenarij za TV seriju na osnovu njegovog romana o Čarugi. Genijalna priča o balkanskom Robinu Hudu koji je maltretirao cijelu naciju od 1920. do 1925. godine, kojem je na vješanje došlo da ga isprati sa ovoga svijeta 3.000 žena.“

Vaš film „Kralj“ o najuspešnijem hrvatskom paraolimpijcu Darku Kralju postigao je izvanredan uspeh, privodite kraju i film o Ratku Rudiću, ko je još na vašem spisku izuzetnih ljudi o kojima vredi snimiti film?

„I Darko Kralj i Ratko Rudić, ja to volim reći, obilježeni su ljudi i njihove životne priče su tako jake i impresivne da bi bila ogromna šteta da ih se nije ekraniziralo. Zamislite samo jednog sportaša koji na jednom od najvećih svjetskih takmičenja, u jednom danu sruši svjetski rekord pet puta zaredom. Darko je to napravio na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Ili da kao Ratko osvojiš olimpijsko, svjetsko, europsko, mediteransko zlato i svjetski kup sa svakom od tri različite reprezentacije koje je trenirao, Jugoslavija, Italija i Hrvatska. Samo to da staviš u film zvuči jako zanimljivo, a gdje je tu njihov cijeli život, sa koliko su krvi, znoja i odricanja došli do toga. Koliko su imali ili neimali sreće u datom trenutku. Kad sve to skupa posložite u film, eto vam šanse da napravite jako dobar film. Evo vam na primjer još jednog obilježenog. Genijalna tema za film. Moj prijatelj Željko Obradović je sa pet različitih klubova, Partizan, Huventud, Real, Panathinaikos, Fenerbahce bio devet puta šampion Europe. To nikada nikome nije pošlo za rukom i teško da ikada i hoće. Bio je sa reprezentacijom europski, svjetski i olimpijski šampion, što kao igrač što kao trener. Nema takvih puno u svijetu. Na prste jedne ruke ih možete nabrojati. Zamislite šta se je sve njemu izdogađalo u životu dok je došao do tih rezultata. Napraviti film o njemu cijeli svijet bi zaintrigiralo."

Povezane vesti - INTERVJU MILENA GRUJIĆ: Gnevni smo jer nikog ne zanima šta imamo da kažemo

Kakve filmove Vi gledate i kako ocenjujete evropski film?

„Gledao sam zadnjih par godina tih najboljih četrdesetak europskih filmova koje europska filmska Akademija svake godine izabere kao najbolje jer sam član Akademije i glasam. Ne bih se složio da su ti europski filmovi nešto posebno bolji od ovih naših ovdje sa područja bivše Jugoslavije. Ali kako smo mi mali i imamo i malo glasačko tijelo, te nagrade nas uglavnom mimoiđu. Bojim se da će tako biti i ubuduće.“

Život pre i posle pandemije? Šta smo naučili i kako će se to odraziti na film, teatar, televiziju? 

„Puno smo naučili svi, i oni koji su to trebali i oni koji nisu. Natjerani smo da razmišljamo životinjski, kako preživjeti i kako što bezbolnije prebroditi ovu pošast od pandemije da bismo mogli nastaviti živiti dalje. Daj Bože, samo da ovo što nam se sad događa, da što brže prođe i da nas što bezbolnije pregazi. Ova pošast ubila nam je i film i televiziju, teatar pogotovo, i trebat će nam dosta vremena da se oporavimo i nastavimo gdje smo bili prije nego što se pošast pojavila.“