Scena
28.07.2024. 02:05
Scena
01.08.2024. 18:05
Srećko Milovanović
Intervju
Nevio Marasović: "Plaši me streloviti razvoj veštačke inteligencije"
Jedan od filmova koji su obeležili ovogodišnji 71. Filmski festival u Puli je i ostvarenje “Šlager“ poznatog hrvatskog režisera Nevija Marasovića.
Ovim filmom Marasović nastavlja da istražuje odnose među pojedincima u današnje vreme. Još od 2010. kada je dobio “Zlatnu arenu“ za najbolji scenario za film “The Show Must Go On“ i 2018. kada dobija “Arenu“ za najbolju režiju (“Comic Sans“) Marasović stiče status jednog od najboljih režisera srednje generacije u regionu.
U intervjuu za nedeljnik “Ekspres“ Nevio Marasović govori o svom novom filmu “Šlager“, Pulskom festivalu, saradnji sa nekim od ovdašnjih legendarnih glumaca i otkriva planove za novi film u kojem će zapažene uloge imati dvojica poznatih srpskih glumaca.
Kako biste predstavili svoj novi film “Šlager“ koji je svetsku premijeru imao na 71. Festivalu u Puli?
“Taj film sam u procesu snimanja nazvao ’malom misli o ljubavi’. Svi mi imamo onu neku osobu iz prošlosti za koju se pitamo ’što bi bilo da je bilo’. Ovo je film o toj ljubavi koja još traje iako joj je već odavno došao kraj.“
Koliki je bio izazov raditi film u kojem su samo dva glumca?
“Snimati film sa samo dva glumca je veoma težak i riskantan zadatak. U filmu s velikim ansamblom se sve eventualne mane razvodne samom količinom likova, situacija i radnje, dok je u ovakvom filmu 100 odsto pažnje gledatelja usmjereno na samo dva glumca. Ako se dogodi greška, slabiji dio ili energija padne, to svaki gledatelj odmah primijeti.“
Da li je ovo ljubavni ili antiljubavni film?
“Ovo je definitivno ljubavni film! Najviše jer pokazuje da ljubav ostaje i pobjeđuje sve, iako je akterima potpuno jasno da više nikada neće konzumirati tu ljubav ili biti zajedno. Možda je to pomalo tužno, ali definitivno nije antiljubavno.“
Vaš prethodni film “Pamtim samo sretne dane“ bio je i poslednje glumačko ostvarenje legendarnog Radka Poliča. Kako pamtite saradnju sa ovim glumačkim velikanom?
“Sa Radkom je bilo uistinu čudesno raditi. On je odisao iskustvom, mudrošću, ponosom i žaljenjem, upravo kao što je to slučaj i kod glavnog lika kojega tumači. Bila mi je svakako velika čast raditi sa takvom glumačkom legendom jer Radko je bio prvi i poslednji izbor za naslovnu ulogu. Kad smo ga kontaktirali, rekao je da dođemo do njega u Ljubljanu i impresioniramo ga, pa će onda možda pristati ako mu se baš jako svidi scenarij. To su bile te poznate Racove fore. Producentica Nina Petrović, glumac Stjepan Perić koji mu u filmu tumači sina i ja smo potom sjeli u auto i otišli do njega u Ljubljanu, a dan nakon što je pročitao scenarij me nazvao i rekao da je oduševljen pričom i da pristaje. Mislim da je zapravo vidio i sebe u tom liku kao što je to bio slučaj i sa mnogo gledatelja. Kad smo se prvi puta našli u Ljubljani oko filma, Radko je već bio oslabljenog zdravlja, no sreća je bila da smo snimali samo nedjeljama (to je jedini dan u tjednu kada restoran u kojem je cijeli film sniman ne radi) pa je Radko morao dolaziti iz Ljubljane samo jedan dan u tjednu.“
Na neki način “Pamtim samo sretne dane“ posveta je i velikom Arsenu Dediću?
“Naslov filma zapravo reflektira stanje našeg glavnog lika ‒ on pamti samo sretne dane. Sve dok više nije tako. Film je na neki način stvarno i posveta Arsenu Dediću jer smatram da bi se i on vidio u glavnom junaku. Čak se i žena glavnog lika zove Ines, po Arsenovoj pjesmi ’Ne daj se, Ines’. Meni je glazba općenito bitna, a moji filmovi su možda i najpoznatiji po glazbi koju ’izvlačim’ za svaki od njih. Arsen mi je jako značajna figura za moj život i moj rad, a njegova glazba mi rezonira u svakom smislu. Gjermund Gisvold, norveški scenarist filma, nije znao za Arsena niti ga može razumjeti u potpunosti zbog jezičke barijere, ali u mom radu na filmu nakon scenarija, sva ta doza sjete, nostalgije, tuge i sreće u njegovim pjesmama, sve me to odvelo ka Arsenu.“
Svoj prvi film “Popravak kompjutera“ snimili ste sa samo 16 godina. Kako je do toga došlo?
“U osnovnoj školi sam pisao knjige, bavio se fotografijom, izrađivao stripove i uređivao filmski žurnal, a u prvom razredu srednje sam shvatio da svi moji hobiji zapravo vode do toga da želim biti filmski redatelj. Kako sam to shvatio, odmah sam napisao scenarij za ’Popravak kompjutera’ proveo ljeto na forum grupi američkih indie filmaša gdje su me naučili kako se snimaju filmovi i što mi sve treba od opreme, novcem koji mi je baka dala za 16. rođendan kupio amatersku kamericu i cijelu sljedeću školsku godinu vikendima snimao taj film sa prijateljima iz škole. Preko tog filma sam naučio kako u osnovi snimati, režirati, montirati, a pomoglo mi je shvatiti i kako je glumcima pred kamerom s obzirom na to da sam glumio i glavnog lika!“
Diplomirali ste na akademiji sa filmom “The Show Must Go On“, ali i tim filmom osvojili i “Zlatnu arenu“ u Puli. Da li Vas je to tada iznenadilo?
“’The Show Must Go On’ je bio prvi dugometražni diplomski film u povijesti Akademije dramske umjetnosti pa je poseban već po tome. Također, to je prvi hrvatski film sniman digitalnim kamerama. Bio je presedan da takav ’studentski’ film otvara Pulski festival i na toj časti sam beskrajno zahvalan tadašnjem umjetničkom direktoru festivala Zlatku Vidačkoviću koji je uz veliki otpor prema tome u filmskoj zajednici ustrajao da taj naum i ostvari. Na kraju smo dobili ’Zlatnu arenu’ za scenarij, nagradu ’Oktavijan’ za najbolji film po ocjeni kritike, ’Zlatnu brezu’ za najboljeg debitanta i ’Arenu’ za specijalne efekte. I dalje mi nije jasno kako smo dobili toliko nagrada pa da napokon odgovorim na pitanje ‒ iznenadilo me i to jako!“
Kako ocenjujete filmsku scenu u Hrvatskoj trenutno, snima li se više filmova nego ranijih godina?
“Jako mi je to teško reći. Moj prijatelj i montažer Tomislav Pavlic i ja svake godine prije Pule pokušavamo pobrojati filmove koji bi mogli biti na Puli i svaki put dođemo do zaključka da će biti malo filmova. Na kraju ispadne da ih sudjeluje duplo više i da je raznovrsnost filmova svake godine veća. Kako, nemam pojma!“
Pratite li filmove u regionu, konkretno u Srbiji? Koga biste izdvojili od naših glumaca i reditelja, čiji Vam se rad posebno dopada?
“Prije korone sam stalno bio u Beogradu i prijatelj sam sa puno srpskih filmaša i glumaca. Nakon korone nažalost puno manje dolazim i to samo zato jer sam izgubio naviku, što svakako mislim ispraviti. Volim raditi sa srpskim glumcima, u mom filmu ’Comic Sans’ jednu od većih uloga glumio je Miloš Timotijević, kao i Ana Mandić. U novom filmu ’Hajka’ kojeg počinjem snimati ovu zimu glumit će Petar Benčina i Slaven Došlo i to me neizmjerno veseli!“
Može li veštačka inteligencija da bude pretnja po filmsku umetnost, po “žive“ glumce, režisere, scenariste…?
“To je jako duga tema o kojoj mogu jako puno pričati, ali, ukratko, mislim da je najveći problem što umjetnički kriteriji kod publike sve više padaju, a umjetna inteligencija je taj proces ubrzala na stotu potenciju. Ljudi sad misle da je umjetnost precjenjena jer ’vidiš kako AI napravi isto ili bolje u roku nekoliko sekundi’. To jednostavno nije istina jer AI samo emulira i kompilira postojeće stvari koji su ljudi napravili. Naravno da je ta tehnologija fascinantna, ali je iznimno opasna jer ne znamo ni sami gdje to sve vodi. To je naravno moje mišljenje i ne znači da sam u pravu. Ali streloviti razvoj AI-ja koji se ne mjeri u godinama nego u danima me iskreno plaši jer ne mogu zamisliti kako će izgledati svijet i konkretnije naš posao za samo godinu dana, a kamoli za deset godina ili više.“
Osim filmovima, bavite se i snimanjem reklamnih spotova. Kako je stvarati kratki video-spot, da li je teže u nekoliko sekundi preneti poruku javnosti?
“To je najbolje opisao moj kolega, srpski reditelj Miša Terzić koji je također reklamni redatelj. Jednom mi je rekao da nikad ne potcjenjujem to što radimo jer ne zna svatko ispričati cijelu jednu priču u samo dvadeset sekundi vremena. Da ilustriram na jednom primjeru. Za priču gdje netko dođe doma, vidi da nema ništa za pojesti, ode u dućan, pronađe putar koji mu se sviđa, pritom upozna buduću ljubav svog života, doživi duhovitu situaciju na povratku kući i onda s tom osobom maže taj putar na kruh, uživaju u okusu i prime se za ruke i sve se to odvije u 20 sekundi, to je sve skupa prilično teško za napraviti a da ta priča ima smisla!“
Scena
18.07.2024. 22:00
Evo kada će biti održan "Dunav film fest"
Komentari
