Scena
20.02.2025. 21:35
Scena
27.02.2025. 21:15
Nebojša Jevrić
Kolumna Nebojše Jevrića
Urbane legende: Kakav bi ti bio da ideš na vešala?
Dva metra dugačak kolac, zašiljen na vrhu, bio je ukopan pored kolibice na kraju sela.
Pored kolibe na četiri kokošije nožice.
"Daj, baba, glavu, daj, baba, glavu“, vikao je kolac smiješno unjkavim glasom.
U dolini je gorio Gospić.
"Tamo idemo“, rekao je Zolja.
Svi su nosili crne trake oko glave, korotu za komandantom Srpske garde Đorđem Božovićem Giškom.
U mraku im nisam razaznavao lica.
Prsti su se lijepili za hladan metal šmajsera.
Idemo dolje do Vješala.
Vješala su spomenik na Gospićkom groblju. Spomenik obješenim Srbima.
Tu je prvi položaj. Ispod Vješala.
Drugi je u kapeli na groblju.
Treći kod kuće Mile Pokrajca.
"Daj, baba, glavu, daj, baba, glavu“, zaurlava kolac.
Naprijed ide Željo Glumac. On kalauzi. Željo Glumac je domaćin. Domorodac. Ostali su iz Beograda, iz Serbije.
Prva grupa se provlači između spomenika i nestaje u pravcu kapele.
Druga, u kojoj su Mujo i Tajson, ostaje ispod Vješala.
Ja odlazim sa trećom prema Pokrajčevoj kući.
Mali Zolja ide sa mnom. On je ovdje najmlađi. Uvijek se smije. Ošišan je kratko, uredno izbrijan, čist. Po čitav dan čisti oružje.
"Zašto je Tajson bio čitav dan smrknut?“
"Kakav bi ti bio da ideš na Vješala?“
"Vidio sam mu u očima mrtav kotur.“
"Nabij ga sebi na vrat, idiote.“
Zolja ostaje u dvorištu, u zaklonu iza vreća napunjenih pijeskom, a ja se penjem na tavan.
Krov je izrešetan mecima. Uvezani kompleti novina postavljeni su pored prozora.
Tu je moj položaj, na krovu kuće u istočnom Gospiću, na tavanu kuće prvoborca koji je zbrisao, u zaklonu od kompleta "Duge“.
Sa dobrovoljcima Srpske garde stigao sam sredinom septembra devedeset prve u istočni Gospić, u Liku.
Scena
12.02.2025. 23:05
Urbane legende: Ministarstvo za izvinjavanje susedima
Na mjesečini listam komplete "Duge“. Probijene metkom. Nalazim moju sliku kroz koju je prošao metak.
"Zolja, pogodio me metak“, kokodačem sa tavana i bacam mu novine.
Zolja iskače iz zaklona, saginje se da dohvati "Dugu“, a onda iz mraka, rafal zasječe krošnju u dvorištu.
Gore na krovu čujem njegov smijeh.
"Koji si idiot. Vidi, stvarno te pronašao metak.“
Pucam u mrak. Rekli su mi da otuda treba da dođu. Da će otuda doći. Ljudi u crnom.
Juče su u Gospiću zaklali četrdeset Srba.
Po spisku.
Juče je u Gospiću padala kiša.
Novine na kojima ležim su mokre. Krov, izbušen mecima, prokišnjava.
Mogli su i da poprave krov.
Umotan ćebadima, tu na krovu, pokušavam da zaspim.
Između oblaka se promalja mjesec. Ko su ljudi koje sam sreo u mraku? Najtvrđi iz podnožja Terazijskog grebena, koji noćas čuvaju stražu u kućama iz kojih su Srbi otišli. Koji čuvaju groblje. I Vješala. Vješala koja se lijepo vide na mjesečini.
Naprijed se vidi kuća koja dogorijeva.
To je dobro. Uvijek je dobro kada ispred gori kuća. Ne mogu nam prići a da ih ne vidimo.
Umornog, prokislog, umotanog ćebadima koja su mi pomogla da se konačno ugrijem, hvata me san.
Jutro je osvanulo mračno i sivo.
Budio sam se sporo. Sjedeći na kanti olakšavam crijeva. Još nema smjene. Ne želim da ostavim krov.
Tu, u mišjem gnijezdu, osjećam se dobro.
"Silazi, Jevra!“
"Ne ja. Ko vas jebe. Ovdje je tako toplo. Ovdje je tako dobro.“
Kuće zapaljene u toku noći dogorjele su.
Vide se samo skeleti krovova koji se nisu srušili. I dimnjaci.
Došao je Željo Glumac da me vodi da obilazim istočni dio grada.
U zapadnom dijelu Merčepove ustaše juče su klali ljude. Cunjamo pustim gradom iz kog su svi otišli. I ljudi i psi.
"Nećemo moći da se održimo ovdje.“
"Naravno da nećemo. Zato su ovdje i dozvolili Srpskoj gardi da dođe.“
Autom, bez stakla, bez registracije, penjemo se prema Divoselu.
Iza nas, usred podneva, čuju se pucnji, onda eksplozije. Pa pucnji. Nije koškanje. Nije gašenje buba na stubu.
Počela je žurka.
Ustaše su probili. Oni koji su trebali da čuvaju leđa Srpskoj gardi otišli su da pljačkaju srpske kuće.
Do baraka u Divoselu dolazi Zolja. Ubili su Muju, ubili su Tajsona.
On je ubio transporter.
"Ubio sam...“, kaže, „sigurno nekog u transporteru. Zoljom“.
Iz Gospića, kroz arišove plantaže, izvlači se grupa po grupa dobrovoljaca.
Ne znam ko je prvi pomenuo, ali je pomenuo.
Izdali su nas komunisti.
Otkud komunisti.
Izdali su nas, moramo da furamo. Moramo da brišemo.
I počinje bježanija.
Ne povlačenje. Bježanija.
Komentari
