Urbane legende
Neđo Car i Sveti Luka
"Ostaće nam zemlja bez lupeža. Mnogo je onih koji se u životu kunu „Slobode mi“, došli na ratište, tuđu slobodu da brane."
Neđa Cara upoznao sam one večeri kada je vlast poslala žandarmeriju da bije narod ispred Skupštine. Šta je tada nestalo novčanika Crnogorcima ispred Skupštine! Koliko je novčanika Neđo istovario!
Sitan, vižljast momak, kome su očice igrale kao na ulju, tamnoput kao Ciganin, u „eleze“ trenerci i sa dva prsta debelim zlatnim lancem oko vrata, donio mi je pred zoru novčanik u kome je bila novinarska legitimacija i rekao:
„Mnogo dobro karaš ove komunjare u novinama. Izvini, brate, što smo ti oladili novčanik. A i nisi imao neku lovu. Stavio sam ti sto maraka nek ti se nađe. Ti znaš da je Neđo uvijek bio car.“
Često sam ga sretao u bifeu voza Beograd–Bar.
Nekad nije bilo džet-seta. Postajao je samo džep-set.
Uvijek puni para. Posustalice iz „Lotos bara“ su ih obožavale.
San svake štajgerice bio je da ima klijenta iz džep-seta. Svaka narkomanka, đanki bejbi koja je držala do sebe, imala je momka iz džep-seta.
Operisao je uglavnom po noćnim vozovima i hodnicima koji su nekad bili prepuni.
Neđo Car stekao je veliku slavu u januarskim demonstracijama kao čovjek koji je razoružavao crnogorsku miliciju.
Milicioneri su držali jedan drugog za opasače i Neđo je skontao da može da im poskida pištolje, a da mu ne mogu ništa.
Ako je koji od milicionera i osjetio kako mu skidaju pištolj, nije mogao da reaguje, jer ako pusti opasač svog druga za koji se drži, pući će živi zid i pregaziće ih masa.
Neđa Cara sreo sam ponovo ovih dana na dubrovačkom ratištu. Došao je kao dobrovoljac.
Ostaće nam zemlja bez lupeža. Mnogo je onih koji se u životu kunu „Slobode mi“, došli na ratište, tuđu slobodu da brane.
Sjedimo na kamenu ispred spaljene kuće u Konavlima, a Neđo Car mi se žali.
Kada su išli na čišćenje Konavala, bio je u diverzantskoj grupi.
Kaže da mu nije padalo na pamet da ulazi u kuće zbog video-rikordera.
„Kradu oni koji u bivšoj Jugi nisu imali muda za to. Ja zoljom u kuću. Neću da razmišljam je li minirana ili nije.“
Gađao je kuću za koju je mislio da je minirana, sa sto metara, zoljom.
Kada su došli do kuće, „provalio“ je da stara kuća konavljanskog domaćina ima dupli zid.
Otkrio je, ali nikom nije rekao.
Sutradan naveče vratio se da izbunari štek. Da vidi šta je to Hrvat iz Konavala između dva zida sakrio.
„Sine, slobode mi, vjerovao sam da ću garantovano da nađem sanduk žutog, sanduk zlata. Ili bar dva-tri šalamajsera.“
„I šta si našao?“, pitam.
Neđo Car vadi u plišano platno umotanu ikonu Svetog Luke, srpsku ikonu, koja je tu, između dva zida, bila zazidana.
Svetog Luke što je, između kamenih zidova, tolike godine proveo.
Konavljani su nekada bili pravoslavci. Još i danas slave pravoslavni Božić i lože badnjake. Pravoslavni Božić se u Konavlima zove Stari Božić.
Kada su ostavili pravoslavlje i prešli u katoličanstvo, kada su vjeru promijenili, Konavljani su zazidali svog sveca.
Neđo Car i ja sjedimo na kamenu u spaljenim Konavlima.
„Sine, je l’ bi mogao ovu ikonu da mi uvaljaš za neku kintu? Je l’ vredi čemu?“
„Mogu“, kažem, „kako da ne mogu. Ja ću da je kupim, čim stignu ratne dnevnice.“
Sveti Luka, Neđo Car i ja pijemo opljačkano konavljansko vino.
Niz lice sveca se kotrljaju dvije teške pijanačke suze.