INTERVJU
SEJO SEKSON: "Nikada neću shvatiti šta nam se to devedesetih desilo!"
Već više od 40 godina sarajevska grupa "Zabranjeno pušenje“ jedan je od najvećih rok bendova nastalih na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Bezvremeni hitovi poput "Zenica bluz“, "Bos ili hadžija“, "Balada o Pišonji i Žugi“ i mnogi drugi i danas su deo naše kolektivne svesti i kulture. Osnivači benda Davor Sučić alijas Sejo Sekson i Nenad Janković, odnosno Dr Nele Karajlić, verovatno nisu ni sanjali da početkom osamdesetih godina prošlog veka menjaju trajno muzičku, ali i društveno-istorijsku sliku nekadašnje države.
Posle više od 40 godina "Zabranjeno pušenje“ predvođeno Sejom Seksonom i dalje je aktivno i 31. oktobra u beogradskoj "MTS dvorani“ održaće akustičarski koncert "Neuštekani“. Ipak, pre priče o koncertu i bendu nekad i sad, frontmen Sejo Sekson nam otkriva da je malo falilo da umesto muzičara postane fudbaler i time i započinje intervju za nedeljnik "Ekspres“.
"Kao klinac silno sam želio da igram fudbal. Do petog osnovne imao sam i visinu za košarkaša, ali nisam se snalazio pod obručima baš najbolje. U stvari, nije mi išlo ni na fudbalskom terenu, iako sam ja za sebe smatrao da sam ekstra talenat. Svi moji jarani su tada na Koševu trenirali fudbal pa sam počeo i ja. Gurao sam tako do neke svoje petnaeste godine kada mi je trener rekao da je bolje da sebe pronađem u nekom drugom sportu. Ja sam tada zavapio: ’Ali meni je fudbal u srcu, u duši’, na šta mi je trener odgovorio: ’E, vidiš, mali, tu i jeste problem, trebalo bi da ti je fudbal u nogama, a ne u duši.’ I tako sport i fudbal su 1976. mnogo izgubili, a muzika je izgubila još i više!“ (smeh)
Vratimo se ipak u sadašnjost. Poslednjeg dana oktobra u "MTS dvorani“ "Zabranjeno pušenje“ održaće akustičarski koncert pod nazivom "Neuštekani“. Šta publika i svi oni koji vas vole mogu da očekuju te večeri?
"Taj koncert zapravo je jedno ispravljanje nepravdi prema nekim pjesmama koje su i dobre i kvalitetne, ali nekako nisu našle put do publike i nisu postale hitovi poput ’Zenice bluz’, ’Fikrete’ i drugih... A ima tu baš dobrih pjesama poput: ’Pismo Elvisu’, ’Laku noć, stari’, ’Nema više’ ili ’Kad dernek utihne’. Naravno, sviraćemo na koncertu i naše najveće hitove, ali sad u malo drugačijem, akustičarskom aranžmanu, a biće tu i gudači. Konačno, posle više od 40 godina od osnivanja, postajemo klasika! (smeh) Šalu na stranu, ali ovaj koncert smatram jednim od vrhova naše karijere.“
Iako ste ušli u petu deceniju postojanja, i dalje imate tu neku pozitivnu tremu pred koncerte?
"Danas se jako brzo živi, pogotovo ove mlade generacije. Sve se informacije dešavaju u jednom vrlo dinamičnom toku, a mi smo bend koji radi na jedan stari način. Mi još uvek snimamo klasične CD-ove, umesto da samo izbacujemo pjesme na ’Jutjub’ i druge internet platforme. Jednostavno, mi smo ta stara škola, a ja se pitam koliko mladi danas imaju vremena da sjednu, uzmu pivu i puste da slušaju CD. Moja djeca, na primjer, vole Majkla Džeksona, ali znaju samo dvadesetak njegovih pjesama, dok smo mi kao klinci kupovali ploče, često su nam ih donosili iz inostranstva, znali sve pjesme naizust i to redom sa svakog albuma... Da li zbog te ’stare škole’ ili nečeg drugog, tek mi svemu pristupamo uvek jako ozbiljno. A koncerti su kruna kontakta sa publikom i normalno je da imamo tremu, i to pozitivnu, jer tada i najviše damo od sebe. Ovi su koncerti posebni i po tome što mi sjedimo na sceni, to je neka vrsta pozorišnog performansa, izvodite presek karijere... Ali što je izazov veći, to je i zadovoljstvo vas kao muzičara veće.“
Izjavili ste i da će ovaj koncert biti vaš "trenutak istine“?
"Nastupamo u dvorani u kojoj se sve čuje, svaki detalj, sviramo akustičarski, u dvorani u kojoj su nekad nastupali neki od najvećih klasičnih muzičara poput Ive Pogorelića, na primjer... Naravno da je za mene to jedna nova atmosfera i to jeste svojevrstan trenutak istine, ali mi ga se ne plašimo, naprotiv, radujemo se. Imam običaj da kažem da se ne može skijati u japankama, ali što je neki cilj veći, veći je i uspjeh kada ga ostvariš.“
Očekujete li i podršku kolega iz publike na koncertu?
"Ima jedna scena iz ’Otpisanih’ kad Dragan Nikolić, odnosno Prle, otkrije da ga je Kenta, lik koji igra Bora Todorović, izdao specijalnoj policiji, a bio mu je nekada ’kockarski guru’. Kada Bora pokuša na kvarnjaka da ubije Prleta, shvati da mu je ovaj ranije već ispraznio šaržer, a Prle mu kaže: ’Ne vredi, Kenta, znam ti sve folove.’ Tako sam se ja osjećao u Sarajevu, to su bile moje ’Kente’ koje su znale sve moje folove i to su bile prave kolege. Imam, naravno, puno prijatelja među kolegama i u Beogradu, ne znam sad zaista ko će doći na koncert, ali je svako dobrodošao. Ne postoji niko iz te generacije sa kojim nisam barem nekad sjeo ili zapjevao, od Bajage, Caneta iz ’Partibrejkersa’ i mnogih drugih. Sjećam se, kada sam imao 23 godine, te 1984, izašla nam je ploča i ja sam tada lebdeo od ushićenja. Pored ploče ’Pušenja’, tada su u izlogu prodavnice u Sarajevu bili i albumi ’Bajage i Instruktora’, Masima Savića i njegovog benda ’Dorijan Grej’ i grupe ’Denis & Denis’. Nismo mi nikad bili konkurencija, svi smo se družili i krčili svoje muzičke puteve.“
Sigurno da postoje brojne anegdote sa vaših koncerata. Svi znamo za onu legendarnu "crko maršal“, ali možete li se setiti još neke koja je ostavila utisak na vas nakon svih tih godina?
"Imali smo tu čast da je veliki Arsen Dedić surađivao sa nama sa gudačkim kvartetom. Mi smo se tada dotakli njegovog rodnog grada Šibenika i pomenuli smo još jednu pevačku legendu, Mišu Kovača, ne razmišljajući pritom kolika je ta neka umjetnička kompeticija među Dalmatincima. Ja sam pohvalio Mišu tada ne shvativši da time iritiram Arsena. Nekoliko sam puta govoreći o Miši spomenuo riječ ’karizma’ na šta je Arsen na kraju rekao: ’Da, to je takva karizma, a neokrznuta talentom!’ (smeh) Eto, to su bili majstori svog zanata, umjetnici kakvi se ne rađaju više.“
Neki smatraju da u muzičkoj branši i generalno na estradi prava prijateljstva ne postoje. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
"Ako imate imalo mozga i racionalnosti, shvatićete da je prijateljstvo jedno od najvećih bogatstava u životu svakog čovjeka. Samo budala može izgubiti prijatelja zbog novca ili nekog drugog, banalnog razloga. Nažalost, ima takvih i o tome govori pjesma ’Dobri jarani’ gdje se kaže:
’Para vrti tamo gdje burgija ne može
Parama mogu kupiti sve
Političare, novinare, sudije
Al’ upamti, frajeru
Da ti pare ne mogu
Kupit raju iskrenu.’
Dakle, ništa vam ne vredi novac ni slava ako ste ostarili, a nemate nikoga sa druge strane šahovske table da sa vama odigra jednu partiju i ispričate se. Ako nemate prijatelje, tad nije važno koliko novca imate na računu, mada Elton Džon ima dobru misao kad kaže ’Kada kritičari objave lošu recenziju mog novog albuma, onda odem u banku da se utješim!“ (smeh)
Kada bi se sad neko probudio posle 40 godina spavanja i video da su na turneji "Bijelo dugme“, "Plavi orkestar“, "Crvena jabuka“ i "Zabranjeno pušenje“, pomislio bi da nije nijedan dan protekao, a ne četiri decenije. Da li to zaista bez starih rokera nema pravog derneka?
"To je tačno lakmus papir da otkrijete razlog zašto je neko ušao u muziku. Ako je neko ušao u muziku zbog ljubavi, zbog energije, zbog svega onoga što muzika jeste, onda će taj neko i sa osamdeset da praši i dalje na bini kao Mik Džeger ili ovdje u ovoj našoj avliji nešto mlađi Brega, Loša, Žera i ja. Ako se bend poslije deset-petnaest godina ugasi, onda je on najvjerovatnije postojao samo zbog para. Ja bih svirao uvijek, ako nema ’MTS dvorane’, svirao bih u nekom kafiću, zato što volim da sviram, jer me to čini sretnim. Bez ljubavi se u svakom slučaju ne može raditi punih 40 godina.“
Jedan ste od začetnika pokreta "nju primitivs“ i legendarne "Top liste nadrealista“. Da li Vas uplaši kada shvatite da su gotovo svi skečevi koje ste pre četiri decenije smišljali danas postali surova realnost na ovim prostorima?
"Iskreno, ja tu misteriju nikada neću shvatiti iako o tome često i dan-danas razmišljam. Iako sam po profesiji istoričar, ne mogu naš slučaj objasniti. Šta smo mi tada sebi dozvolili zaista je teško shvatiti. Mi smo tada bili Evropska unija za sve ostale oko nas, za Rumuniju, Bugarsku, Albaniju… I mi smo za samo par godina rasturili sve, iz nekog iracionalnog ludila. Ostali smo svi u istim granicama, niko ništa nije dobio, a izgubili smo svi, dobili ludila i divljaštva. Ima zemalja sa problemima, ali se to pametno rešava, kao što su mirno rešili Češka i Slovačka. Sve što se nama desilo je nešto potpuno nadrealno, zato smo se mi i zvali ’Top lista nadrealista’, i pravili skečeve i fore za koje nismo ni mogli sanjati da će jednog dana postati surova stvarnost. Imali smo tu nesreću da nam se potrefi takva garnitura političara i takav istorijski kontekst, a ništa ni dan-danas nismo naučili.“
Posle svih ovih godina, da li vam danas Nele Karajlić nedostaje na sceni?
"Mi smo već ljudi u ozbiljnim godinama i već duže na nekim različitim životnim putanjama. To je otprilike kao kad biste rekli da vam nedostaje cura ili momak sa kojim ste furali pre 40 godina. Toliko ste već prošli životnih iskušenja i uspona i padova za toliko decenija, izgubili neke druge bliske ljude i podršku, da shvatite da život mora da ide dalje. Vrijeme provedeno sa Neletom u ’Pušenju’ je bilo jedno od najljepših perioda mog života i tako će zauvijek biti. To nije samo zbog Neleta i njegovih nespornih kvaliteta, već i zato što smo tada bili mladi i puni poleta. Sve je tada izgledalo bolje i ljepše, a da li je i bilo, druga je priča. Uvijek ću pamtiti kada mi je jedna baka za vrijeme rata u Sarajevu rekla da joj je najljepše bilo 1942. godine. Kada sam je pitao kako kad je tada bio rat i to još veći nego ovaj sad, ona mi je rekla: ’Da, ali ja sam tada imala 17 godina i momka koji mi je donosio jabuke na poklon i pisao mi ljubavna pisma.’ Ne žalimo, dakle, mi za ’dobrim, starim vremenima’, već za našom mladošću koja se vratiti neće.“