Intervju
Nebojša Čović: "Nisam lak čovek niti hoću da pravim kompromise sa svakim"
Nebojša Čović je ponovo na čelu nacionalne košarkaške organizacije.
Na pitanje da li se sve može tumačiti kao “povratak na mesto zločina“ uz osmeh čoveka od uspeha izgovara:
“Ako je zločin voleti košarku, onda se i ovo može tako tumačiti. Posle porodice košarka je zapravo ono što najviše volim. Nadam se da neću izneveriti one koji su mi ukazali poverenje.“
U prvom mandatu, još u prošlom veku, košarci ste darovali Kuću košarke.
“Plus, uz podosta diplomatskih veština, takođe i učešće reprezentacije na EŠ u Atini 1995. iako u tom trenutku nisam bio predsednik Saveza. Mnogi su zaboravili da smo 1995. bili pod sankcijama, takođe i kako smo došli do Atine. Tada je u žiži bio Vens-Ovenov plan i česti razgovori našeg državnog vrha sa Amerikancima, Holbrukom, Hilom i tim društvom. Paralelno smo razgovarali i sa Srbima u BiH, koji nisu hteli da popuste. Na razgovore je išao i Dobrica Ćosić, dovodili smo i Micotakisa. Učestvovao sam u svemu. Uz saglasnost Slobodana Miloševića, pitao sam Holbruka da li možda može da nam pomogne da ublažimo sankcije i tako motivišemo one preko Drine da ublaže stav. Dobio sam saglasnost i da razgovaram sa Holbrukom da nam se deblokira 20 miliona dolara koji su namenski ostali u jednoj londonskoj banci. Taj novac bio je namenjen za završetak ’Arene’.“
Da li je Vaša misija političara sa dobrim namera za sport uspela?
“Holbruk je pristao. Isto veče nam je deblokirao pare, ali uz proviziju od 10 odsto. Uzeo je dva miliona, a nama su isplatili 18. Istovremeno je i učinio sve da nam se ublaže sankcije.“
Ali put do Atine i Šampionata Evrope je već bio skoro zatvoren?
“Da, to je bio drugi problem. FIBA je već odredila timove koji će učestvovati na EŠ i bilo je neophodno naknadno obezbediti još dva mesta. Imali smo zapravo malo sreće. Dogodilo se da je jedan visoki funkcioner FIBA, sticajem okolnosti, prenosio novac za obeštećenje jednog košarkaša i sa tim novcem, a to nije bio mali novac, uhvaćen je na BGD aerodromu. Iskoristili smo to za dogovor sa tim gospodinom iz FIBA i tako je naša reprezentacija dobila pravo da igra na dodatnim kvalifikacijama održanim u Bugarskoj. Učestvovali smo mi, Bugarska, BiH i Estonija. Pobedili smo Bugare u produžetku, BiH nije htela da igra utakmicu sa nama i tako smo 1995. otišli u Atinu gde je osvojena zlatna medalja. Koliko je ta medalja značila za sve što se događalo kasnije suvišno je pričati. Po povratku iz Atine je prvi put za naše sportiste napravljen doček na balkonu Gradske skupštine. Bila je to ideja pokojnog Milenka Kašanina koja prerasla u prelepu tradiciju.“
I zvanično, krajem decembra 1995. postali ste predsednik KS Jugoslavije. I tad ste se suočili s problemom zvanim selektor.
“Bio je to i početak priprema za OI u Atlanti 1996. Duda Ivković rekao je da više ne može da radi taj posao, došao je sa Draganom Kićanovićem kod mene kući i tu smo i napravili dogovor. Prihvatio sam njegovu ostavku, ali sam postavio i uslov da on ostane selektor, a da nekog mlađeg postavimo za trenera. Duda je pristao, a mlađi trener kome je ukazano poverenje bio je Željko Obradović. Imao je tada nepunih 36 godina. Otišli smo u Atlantu na OI i ako se sećate igrali ono čuveno finale sa Amerikancima.“
Kažu da su Vas političari oterali iz Saveza i ponovo vratili u Savez. Koliko u ovoj priči ima istine?
“Politika me je oterala iz Saveza, ali me te 1995. nije dovela u Savez. Ja sam zapravo bio kolateralna šteta politike. Na izborima u Beogradu 1996. od 110 odbornika prošao sam u prvom krugu sa 85 odsto glasova. Ja na Čukarici, a Šešelj u Zemunu. Ostalih 108 je išlo u drugi krug i tada se dogodila ona peripetija sa JUL-om koji je nama iz SPS-a bio veća opozicija od same opozicije. Sve se naravno završilo porazom SPS-a ne samo u Beogradu, već i u svim većim gradovima Srbije. Onda je izvršen pritisak na Miloševića da idemo na varijantu kako smo navodno pokradeni na izborima. Ja za Beograd na to nisam hteo da pristanem, nisam ni potpisao i isključen sam iz SPS-a 14. januara 1997.“
Posle toga, vrlo brzo, uklonjeni ste i sa mesta predsednika KSJ-a.
“Dragan Kićanović me ubeđivao da ne formiram novu stranku, ali ja sam već bio u fazi osnivanja Demokratske alternative. Govorio je ostani i samo se bavi košarkom, sve će biti ok. Nisam prihvatio. Posle toga me ubeđivao i Milorad Vučelić, koji je tada bio potpredsednik SPS-a. Kako ni to nisam prihvatio, izglasali su moju smenu sa mesta predsednika KSJ-a.“
Od 15 ljudi u Upravnom odboru, onih devetoro iz Srbije glasalo je za Vašu smenu, dok šestoro iz Crne Gore nije.
“Bilo je jako glupih situacija. Tri dana pre tog Upravnog odbora dobio sam slike zahvalnice od Crvene zvezde, Partizana i Radničkog. Samo par desetina sati kasnije dogodilo da baš njihovi ljudi iz Upravnog odbora glasaju za moju smenu. Naravno, uredno sam vratio pomenute zahvalnice. To je bilo smenjivanje pod partijskim pritiskom.“
Politika ili političko kadriranje ovog puta dakle nemaju veze sa Vašim povratkom na funkciju predsednika?
“Došao sam na mesto predsednika KS-a zato što sam se kandidovao. Mogao je da konkuriše bilo ko uz uslov da ima najmanje sedam potpisa. Od 33 delegata Skupštine KSS-a njih 30 je potpisalo za moju podršku. Prihvatio sam, a da li sam pogrešio, vreme će brzo da pokaže.“
U prvom mandatu zahvaljujući najviše Vama srpska košarka je dobila svoju kuću. Da li u ovom drugom ima nade da Srbija dobije i svoj i te kako bitan trenažni centar, onda i muzej košarke, kuću slavnih?
“Kuća košarke počela je da se gradi 1990. kada sam bio gradonačelnik Beograda. Na otvaranje, 1998, mene niko nije pozvao. Ali, ništa novo. U javnom životu sam više od 30 godina, svašta sam prošao i video svakojaka ponašanja ljudi, puno licemerja i nemorala. I sve je to sada nebitno. Prioritet srpske košarke jeste trenažni centar. Interesantna je i ideja da se napravi muzej košarke. I kao Jugoslavija i kao SCG i danas kao Srbija smo košarkaška velesila. Zato bi taj muzej bio svedočanstvo mnogih uspeha, ali i jedne zablude jer Jugoslavija je bila zabluda, dobro zamišljena, ali nikad realna. Različite vere i nacije mogle su da funkcionišu zajedno samo ako ih jedna sila odozgo pritiska. Nama su se prvo dogodili Turci, onda Austrougarska i Nemačka, na kraju i SFRJ koja je bila centralističko-diktatorski organizovana.“
Vratimo se košarci. Vaša prva misija u novom mandatu uspešno je okončana, Svetislav Pešić ostaje selektor Srbije, što je bila želja i reprezentativaca, a čini se i cele nacije.
“Jako dugo smo razgovarali, Kari to nije prihvatio tek tako. Vratiću se malo unazad. Kao potpredsednik vlade i zamenik premijera, imao sam direktno zaduženje da pomognem reprezentaciju 2001. i 2002. Dakle, još tada smo Kari i ja počeli saradnju i uspeli da napravimo velike rezultate u Istanbulu i Indijanapolisu, SRJ je bila prvo prvak Evrope, a onda i sveta.“
Posle dva velika uspeha Pešić je otišao uprkos ugovoru na dve plus dve godine.
“Srbija ne voli uspeh. Kari jeste imao ugovor, ali nije ga produžio, rekao je da ide u Barselonu. Onda su Španci smislili varijantu da trener koji vodi španski klub ne može da bude istovremeno i trener bilo koje reprezentacije. Nije to bilo zbog Karija, već nekih interesa Reala. Ipak, bili smo blizu da to prevaziđemo. Međutim, neka naša delegacija koja je otišla u Španiju to je dosta trapavo uradila i ništa nisu napravili. Posle toga napravljen je pritisak da Kari ne produži ugovor.“
Sarađivali ste sa Pešićem i u Crvenoj zvezdi godinu dana.
“Tačno, Kari je 2011. postavio temelje ove nove Zvezde. Istina, otišao je brzo, izostali su željeni rezultati uz napomenu da kao trener nije imao ni blizu tim kakvi su posle toga pravljeni u Crvenoj zvezdi.“
Bilo je i tada pregovora da posle Zvezde preuzme reprezentaciju?
“Postojao je dogovor sa Đilasom, on je tada bio predsednik KSS-a, da Pešić posle Zvezde preuzme nacionalni tim, ali se to nije dogodilo. Kada je najmanje svojom krivicom na poziciji selektora izgoreo Igor Kokoškov, moj predlog predsedniku Vučiću bio je da razmisli o Kariju. On je kao čovek koji voli sport, a posebno košarku, dao odmah zadatak da se to uradi i pokazalo se da je dobro to što je urađeno. Onda je Kari pretrpeo jednu golgotu jer se Srbija nije kvalifikovala za OI, da bi kasnije sve došlo na svoje mesto.“
Uz reprezentativce, sada ste i Vi kao predsednik KSS-a bili i te kako zainteresovani da Pešić nastavi rad u nacionalnom timu.
“Istina je da sam ja insistirao da Kari nastavi rad u kontinuitetu i vrlo sam mu zahvalan što je pristao.“
A da nije, kako bi se stvar razvijala?
“Bilo je tu još rešenja, ali neću da pominjem imena. Idemo dalje.“
Rešili ste problem muške, šta je sa ženskom košarkom?
“Marina Maljković ima ugovor, obavili smo jako dobar razgovor i ona nastavlja dalje. U ženskoj košarci, međutim, moramo svi zajedno da napravimo dodatni pristup, da ojačamo žensku ligu. Srbija ima 250 muških klubova i samo 54 ženske ekipe, uprkos tome što raspolažemo i te kako vrednim potencijalom. Puno devojčica, baš kao i dečaka, odlazi iz zemlje. Sada i s one strane okeana stižu primamljive ponude za najtalentovanije, paralelno i menadžeri rade svoj posao, tako da i u tom delu moramo da uvedemo red. Ne možemo da živimo tako što ćemo kao klubovi kupovati ili angažovati svake godine 10 ili 15 stranaca. To nije budućnost naše košarke.“
Na Vašu inicijativu Upravni odbor je doneo odluku o tome ko je u Srbiji stranac, a ko ne.
“Svako ko ima srpsko državljanstvo ubuduće će biti tretiran kao da je domaći igrač. Ovo se odnosi na našu decu u Crnoj Gori, BiH, Makedoniji, Hrvatskoj, ali i u ostatku sveta. Do sada, uprkos tome što su imali naš pasoš, u našoj košarci bili su stranci.“
Šta ste loše zatekli pod krovom KSS-a kad ste preuzeli funkciju predsednika?
“Jako su loši međuljudski odnosi i to je otežavajuća okolnost. Naravno, ima problema i sa novcem. Dug je oko 100 miliona dinara. Samo za karte za Pariz je potrošeno, verovali ili ne, šest stotina hiljada evra. Kako i zašto, u ovom času ne znam. Znam, međutim, da svi vole košarku, pogotovo ako od nje nešto i dobiju.“
Govori se i o tome da je u KSS-u previše zaposlenih?
“Priča se i da su plate ljudi u Savezu prevelike, što nije tačno. Daleko su od toga. Ima, međutim, puno zaposlenih, 31 na određeno i 40 honoraraca. Ima i nagomilavanja funkcija, izmišljenih radnih mesta. To moramo da optimalizujemo.“
Upravni odbor je na prvoj sednici izglasao i formiranje Stručnog saveta za mlađe kategorije.
“Reč je o Savetu za razvoj mlađih kategorija u obe konkurencije. U njemu će biti stručnjaci raznih profila. Suština je da smo zaostali na stazi razvoja mlađih igrača i da nam je neophodna strategija da se taj problem za sva vremena reši. U pitanju je dugoročni interes košarke i lično verujem da ćemo uskoro u ovom savetu imati stručne i kompetentne ljude.“
Da li KSS ima uvid kako se radi u sve brojnijim školama košarke i ko ih vodi?
“Jako malo. To je nešto što mora da se menja. Menjaćemo i sistem kvalifikacija za mlađe kategorije. Ne vidim čemu kvalifikacije za Jedinstvenu ligu kadeta i juniora tim pre jer svaki klub u Prvoj KLS ligi, naravno po Statutu, mora da ima pionirsku, kadetsku i juniorsku selekciju. A da li imaju, to ćemo tek da proverimo. Insistiraću i na tom da škole košarke rade sa decom samo do 12 godina. Potpuno je iluzorno da vi imate školu košarke i onda iz te škole prodajete igrače u inostranstvo. Učinićemo sve da ubuduće zaštitimo našu košarku, naravno u saradnji sa FIBA.“
Selektor Pešić zagovara profesionalnu KLS, šta ćemo sa ABA ligom?
“ABA liga sve više ne vodi nigde i kao takva sve više je trošak za Srbiju jer Srbija je u najvećoj meri finansijer ABA lige. Tek da se zna, ’Arena’, odnosno ’Telekom’, daje za ABA ligu dva miliona evra godišnje. Možete misliti kako bi stvari izgledale kada bi se taj novac pretočio u domaću ligu. Trenutno se ABA liga igra za menadžment ABA lige koji ništa ne preduzima, kao i za neke druge stvari koje su se u međuvremenu pojavile i o kojima sam pričao, ali sada to više ne mogu da pričam jer sam predsednik KSS-a.“
Dobro, ali šta je sa nacionalnom profesionalnom ligom?
“Nacionalna liga kao i nacionalni kup moraju ubuduće da budu na prvom mestu. Ideja je da KLS i dalje bude poverena klubovima, ne mora da se vraća pod kapu Saveza, ali zato možemo da napravimo dva stupnja. Jedan je KLS u kome igraju igrači od 18 do 22 godine sa dva stranca, ali u tom uzrastu jer je nama najveći problem prelaz iz juniora u seniore. Naravno, tu se javlja i problem kako tu decu da platimo. Nismo u poziciji da se utrkujemo da ’ensiejom’ koji uz godišnji smeštaj i vrhunski univerzitet daje još i do 500.000 dolara godišnje, ali mislim da u tom delu ne moramo puno da brinemo jer ne mogu svi da odu za Ameriku. Ali i ako odu, onda moramo da držimo vezu sa tom decom, to je neophodno. Jedan od predloga biće da napravimo letnji kamp u Americi, da okupimo svu našu decu, da tamo odu naši treneri i da rade sa njima, da mi to finansiramo jer, ne zaboravite, najbolji brend naše zemlje je košarka. Ako je tako tretira svet, moramo i mi. U košarci smo rangirani odmah posle Amerikanaca, mi smo dakle u tom sportu velesila. Da li ćemo to biti i ubuduće, pogotovu ako izgubimo sistem, a gubimo ga, zavisi samo od nas. Lagano gubljenje sistema pokrivalo se do sada nekom medaljom, ali to nije to.“
Pripremate promene i u nacionalnom Kupu, odnosno Kupu Koraća.
“Ubuduće se završnica neće igrati u Nišu. Hvala tim ljudima za sve što su do sada činili. Sada će se sve to događati u Beogradu i ti dani bi morali da budu istinski praznik košarke. Pobednik neće dobijati samo pehar, već i adekvatnu nagradu. U isto vreme igraće i mlađe selekcije, konkretno juniori, svoju završnicu. Sličan sistem ustanovićemo i u ženskoj košarci u Kupu Cige Vasojevića. Lično mislim da bi Kup ubuduće morao da se održava pod pokroviteljstvom predsednika države.“
Da li će tom prazniku košarke prisustvovati i jedni i drugi navijači.
“Naravno da hoće. I njihova je obaveza da svojim ponašanjem doprinesu da to bude praznik košarke. Biće uskoro doneta i jasna odluka kada su u pitanju sudije i delegati. U slučaju vređanja pre, za vreme i u poluvremenu utakmice dobijaće se prva opomena, onda i druga, ali treće nema jer će u tom slučaju službena lica biti u obavezi da napuste utakmicu. Ako to ne urade, napustiće našu košarku. Sudije i delegati koji to ne mogu da iznesu nam ne trebaju.“
Jedna od mera biće i opšti pristup za regularnost takmičenja.
“Da li je bilo neregularnosti, jeste. I sami ste svedoci koliko je košarkaša suspendovano zbog nameštanja. Nije se to direktno događalo u našim ligama, ali su u onim gde jeste to radili naši košarkaši. Sudije će ubuduće imati svu našu zaštitu, moraju da imaju regularne uslove za vođenje utakmice. Kao ljudi mogu da greše, ali ne i da se zaraze virusom koji se u regionalnim ligama opasno širi.“
Budite malo konkretniji.
“Pa zar pre neki dan meč u ABA 2 ligi nije igralo šest igrača. I niko od sudija to nije video. Koji je to kvalitet sudija. Ljudi izdvajaju ogromna sredstva da nešto naprave, a onda to svojim neodgovornim ponašanjem, ponekad i vrlo tendencioznim, sudije puštaju niz vodu. I naš sudija koji je nedavno krao na Aerodromu ’Nikola Tesla’, da mu ne pominjem ime, mora da bude definitivno diskvalifikovan iz košarke.“
U Srbiji se polako bude novi košarkaški centri.
“To je rezultat nečega što smo uradili 2015. Mi smo kroz ABA 2 ligu dobili Spartak, Vojvodinu, Vršac, Mladost iz Zemuna, Dinamik, Zlatibor, Borac iz Čačka i sada je Srbija u poziciji da ako hoće može odmah da napravi ozbiljnu ligu sa 10 ili 12 klubova. Da li bi ta i takva liga odmah zadovoljila sve kriterijume profesionalne lige, odgovor je ne bi, ali bi to vrlo brzo mogla. Za tako nešto nam nedostaju i sportski radnici. U ovom trenutku mi ih nemamo dovoljno.“
Da li će košarkaška Srbija konačno kod FIBA izboriti tretman koji zaslužuje po mnogim parametrima?
“Nepošteno je da Srbija ima tretman FIBA onakav kakav trenutno ima. Ne krivim ja tu samo FIBA, već i nas. Neverovatno je da mi nemamo nikoga u FIBA bordovima, a da Kosovo, koje čak nije ni država, ima dva predstavnika. Nikog ne ponižavam, ali priznaćete da je sve malo nelogično, kao što je nelogično da nijedan naš klub ne ide direktno u završnicu FIBA takmičenja uprkos tome što i oni i mi znamo šta je Srbija u košarci.“
Da li je moguć bilo kakav pomak na tom planu?
“Razgovaraćemo sa njima. Utakmice Partizana i Zvezde su najposećenije u Evroligi i kad se promoviše Evroliga u medijima onda su to uglavnom sekvence sa utakmica naših timova jer su to u pravom smislu košarkaški doživljaji. Međutim, nekorektan odnos FIBA se ne menja, koketira se sa našim razlikama i našim rivalstvom. Tu su onda i situacije da vam pojedine sudije svojim postupcima odmažu ili tamo neka tela vašem igraču zabrane da igra. Govorim o slučaju Kampaco. Primer je i ova sudijska krađa na utakmici Zvezde protiv Barselone. Da li je baš bilo samo neznanje ili neznanje uz znanje, odnosno tendencija, nije teško zaključiti.“
Loš odnos između dva naša najbolja kluba očigledno donosi više štete nego koristi. Rivalitet rivala očigledno je nezdrav. Ima li nade za pomirenje.
“Što se mene tiče, nemam nikakav problem. Ne mogu međutim da pređem preko nekakvih ličnih uvreda. Na kraju, nije ni to problem. Kad sam izabran za predsednika, dobio sam bezbroj čestitki od ljudi iz Partizana. Ja sam sa tim ljudima godinama. To je jedno, a ono drugo je da sam mnogo više uradio za Partizan nego što su to uradili oni koji se busaju danas u prsa.“
Istina je i da ste nosili i dres Partizana i branili boje “crno-belih“.
“I to je tačno, kao što je i tačno da sam 1992, kao tadašnji potpredsednik gradske vlade, učinio sve da grad finansira put Partizana u Istanbul. Grad je dao 70 odsto, a 30 odsto Radojica Nikčević. Takođe, te 1992. sam sačuvao Željka Obradovića da ne bude smenjen. Bilo je to na molbu Kićanovića i pokojnog Milenka Savovića. Ključni sastanak održan je kod mene u Skupštini grada. I danas mislim da je to bio dobar potez jer smo posle dobili jednog od najboljih evropskih i svetskih trenera.“
Bije Vas glas velikog svađalice, ne postoji čovek s kojim se navodno niste prerečili.
“Oni koji žele da me diskredituju, oni me tako predstavljaju. Ja naprosto ne popuštam pred nekim ko nema bolje i snažnije argumente od mene za pojedine ideje. Na kraju vreme pokaže ko je bio u pravu. Nisam lak čovek niti hoću da pravim kompromise sa svakim. To mi ne treba, posebno ne u ovim godinama.“
Da li će predsednik KSS-a napraviti sastanak sa Zvezdom i Partizanom sa ciljem da se zakopaju ratne sekire?
“Biće pozvani. Kao predsednik KSS-a sastanak je pravio i Danilović koji nas je tad napao. Pozvaću dakle kao predsednik KSS-a i jedne i druge. I ne samo njih jer ja ne mislim da su srpska košarka samo Zvezda i Partizan ili samo Beograd. Kada odete malo u unutrašnjost, vi zapravo brzo shvatite kako tamo klubovi teško žive i funkcionišu. To sve mora da se sagleda. Što se mene tiče, moje ruke su ispružene da radimo zajedno. Ali, priznaćete da je teško da radimo zajedno kada vas neko neprekidno vređa i kad to radi neko ko nema ni sportski ni košarkaški kredibilitet. Sve je moguće, ali sa pravim ljudima i u pravom trenutku. Znam otprilike gde su centri moći koji tim ljudima mogu da skrenu pažnju da prestanu da se ponašaju nesportski, da prestanu da šire mržnju.“
Da li kao predsednik KSS-a očekujete dobru saradnju i sa medijima?
“Pružene ruke. Ali nemojmo samo da budemo mrzitelji. Mi sarađujemo sa državom, lično vrlo poštujem državu i ono što Vučić kao predsednik radi za sport. I uvek ću to podržati kad postoji konkretan rezultat. Zbog ovoga što sam sada rekao biće i onih u medijima koji će me odmah deklarisati kao poziciju. Užas. Valjda smo svi u istoj državi, valjda nam je svima isti i grb i zastava, a ovo je samo sport. Ne mislim dakle da je nevažno, mislim da je odnos sa medijima jako važan i ja očekujem od njih podršku. Ali, ako se dogodi i suprotno, ništa strašno. I u novinarskoj profesiji ima onih koji s većim uživanjem pišu ružne nego dobre vesti.“
Koliko ove sezone Zvezda i Partizan mogu u Evroligi u sezoni koja je počela?
“I jedne u druge vidim u plej-ofu. Sada je samo pitanje koliko je Evroligi u interesu da u njoj igraju dva kluba iz Srbije. Želeo bih lično da sutra oba kluba budu deoničari lige i nikada neću raditi tako da onog drugog eliminišem. A to se radi. Ne samo u sportu. Svet igra igru na našim razlikama i vešto koriste te naše razlike i tu našu neslogu, tu našu prokletu varijantu emocije da lako počnemo da mrzimo jedni druge, a da na kraju treći od svega ima koristi.“
Ako sutra Evroliga bude neka evropska NBA, šta mogu u toj priči da budu Partizan i Zvezda?
“Mislim da Beograd mora da bude jedan od centara i to opet sa Zvezdom i Partizanom ili Partizanom i Zvezdom. Ako mogu Panatinaikos i Olimpijakos, Fenerbahče i Efes, zašto to ne bi mogli i Zvezda i Partizan. Ne vidim šta je tu problem, uostalom Srbija je zemlja košarke i svetska košarkaška velesila.“