Svet
07.04.2022. 06:10
Marko R. Petrović

Rat iz prvog reda

Čega se sve nagledao fotograf u Ukrajini

Miloš Bičanski
Izvor: Miloš Bičanski

"Čini ti se da, posle svega čega se nagledaš u životu, posle toliko izbegličkih kolona koje fotografišeš, od Krajine do sirijskih migranata, možeš da oguglaš. Da te ne dotiče. A onda ti priđe kolega fotograf, kojeg si tih dana prvi put video na poljsko-ukrajinskoj granici, i kaže: ’Dođi da ti dam slike.’ Kakve slike, pitaš se, a on uzvraća: ’Slikao sam te pre neki dan dok si fotografisao i izgledao si mi baš tužno.’

Nemam pojma kako sam ja to izgledao, a onda, zapravo, kad vidiš te fotografije na kojima si ti, shvatiš koliko te pogađa kad gledaš te kolone žena... U jednoj ruci drži torbu, drugom drži jedno dete, koje onda drži drugo dete ili kućnog ljubimca... Satima čekaju da iz Ukrajine pređu u Poljsku. I smrzavaju se. Nije ti nimalo prijatno. Znaš kroz šta prolaze. I mi smo prolazili kroz isto.“

Tri nedelje Miloš Bičanski proveo je, uglavnom, u mestu Medika, petnaestak kilometara od Pšemisla. Medika, gradić na granici, postao je praktično sabirni centar za stotine hiljada izbeglica koje preko Lavova dolaze iz svih krajeva Ukrajine.

Više od tri miliona Ukrajinaca izbeglo je u poslednjih mesec dana. Izbeglica i interno raseljenih je, procenjuje se, oko 10 miliona. To je četvrtina populacije ove zemlje. Najviše ih je spas pronašlo u Poljskoj.

Miloš Bičanski
Izvor: Miloš Bičanski

"Nagledao sam se izbeglica u poslednjih 30 godina, ali sada sam prvi put video toliko ljudi koji su sa sobom poveli i kućne ljubimce. To mi je bilo najinteresantnije. Kako ljudi prolaze kroz svu tu muku, ali ljubimce ne ostavljaju. I uglavnom pričaju isto – to je član njihove porodice i ne mogu da ga ostave. Ako treba da biraju između još jedne torbe ili, recimo kučeta, biraju kuče“, priča Bičanski za "Ekspres“.

Miloš Bičanski
Izvor: Miloš Bičanski

Istina jeste da su i ove izbeglice drugačije od, recimo, onih iz Krajine 1995. ili iz Sirije 2015. godine. "Ovi u Krajini su uglavnom bili seljaci. Nema on ljubimca. Ima stoku koju, ako može da povede, on povede, a ako ne može, ostavi je. Arapska kultura je pak takva da ne drže pse kao kućne ljubimce, ali morali su da pređu mnogo duži i mnogo teži put da bi iz Sirije stigli do Grčke“, dodaje Bičanski koji, inače, već više od 20 godina živi u Atini.

"Često pričam sa ljudima. Ne mogu da radim ako ne komuniciram sa njima. A i drugačije reaguju kad osete da te interesuje to šta su preživeli. Otvore se. A kad oni čuju da sam iz Srbije, odmah pitaju zašto smo mi za Putina i za Rusiju, kad smo i sami preživeli bombardovanje.

A situacija je bila takva da sam u Ukrajinu krenuo par dana posle onih proruskih demonstracija u Beogradu. Kada je ceo svet mitingovao protiv rata i Putina, jedino u Beogradu su organizovali skup podrške Putinu i Rusiji. Ukrajinska policajka na granici gleda u pasoš, pa gleda u mene. Slegnem ramenima i, na srpskom, kažem, više za sebe: ’Nisu svi ljudi isti.’ Još jednom me pogleda, udari mi pečat u pasoš i samo mahne rukom da prođem.“

Miloš Bičanski
Izvor: Miloš Bičanski

"U Lavovu sam bio samo dva-tri dana. Dovoljno da vidim haos koji vlada u ovom ne baš tako lepom gradu. Železnička stanica puna ljudi. Svi čekaju voz koji bi ih odveo do granice sa Poljskom. A kad voz stigne, onda nastaje trka.

Vidiš i ljude, muškarce, koji dovoze porodice do stanice ili ih odvode do same granice. Pozdravljaju se sa njima, ostavljaju ih, a oni se sami vraćaju tamo odakle su došli da se bore.

U Ukrajinu nije problem ući. Ali je i te kako problem da se izađe. Ljudi čekaju satima pa čak i danima da pređu granicu. Zato sam se, iz čisto praktičnih razloga, priključio jednoj nevladinoj organizaciji jer oni i oni koji donose humanitarnu pomoć granicu prelaze za samo par sati.“

"A na granici možeš da se nagledaš svega i svačega. Prvo, Poljaci su se zaista potrudili da tim nesrećnicima maksimalno olakšaju. Obezbedili su hranu, čajeve, ćebad… Imaju prostorije za majke sa decom, za bolesne... Policija i vojska neprestano paze na kolonu i čim vide majke sa malom decom izvlače ih iz reda, uzimaju njihove stvari i vode ih u autobus ili negde gde je toplo.

Miloš Bičanski
Izvor: Miloš Bičanski

Za oko su mi zapali i ljudi koji po svemu apsolutno odudaraju od cele priče. Sve vreme šetaju, pričaju mobilnim telefonima, ’snimaju’ situaciju na sve strane. Nisu izbeglice, nisu ni Poljaci... Mislim, jasno ti je da su neki špijuni.

Bilo mi je čudno i da od kada je rat počeo nisam nigde video nijedan snimak načinjen dronom. A nema šanse da TV ekipe ili neki fotograf ne bi podigli neki dron u vazduh. Zato sam, čim sam stigao na granicu, prvog vojnika/policajca kojeg sam video pitao da li može da se snima dronom. Odgovor je bio: ’Da li si ti normalan?’

Stvari su postale jasnije kada sam video i kolonu neobeleženih vojnih kamiona, bez tablica, kako se kreće duž granice. Kolege fotografi rekle su mi da su poljski. Mislim, svi znamo da Zapad šalje Ukrajincima oružje, opremu, municiju... Ja ne znam šta je bilo u tim kamionima, ali mogu da pretpostavim.“

"Iz Atine sam avionom leteo do Krakova. Tamo sam se odmah uputio na železničku stanicu gde su stizali i vozovi sa izbeglicama. I primetim u gomili ljudi neke likove, krupne, polućelave, nabildovane u kožnim jaknama. Drže natpis na engleskom "Besplatan prevoz do Nemačke.“ Ne deluju mi baš kao humanitarci.

Malo dalje sličan natpis, samo sa ponudom za besplatan prevoz do Holandije, drži grupa mladića i devojaka. Nisu nabildovani, nisu ćelavi, ne nose kožnjake, ali, što je najvažnije, imaju potpuno drugačiji pristup ljudima. Pitam ih da li znaju ko su oni u kožnim jaknama. Odgovaraju da ne znaju, ali odlučuju i da pozovu policiju.

Kako su primetili da su ovi Holanđani obavestili policiju, ’kožnjaci’ su nestali. Kada sam ih video, pomislio sam na trgovinu ljudima, seks trafiking... Mislim, uvek ima onih koji gledaju da zarade na tuđoj nesreći. Berza radi. Ali mnogo je policije i vojske bilo pa se nadam da takvi nisu uspeli puno da urade.“

"Normalno je da se čovek, kada gleda kroz šta prolaze ti napaćeni ljudi, pita šta može da uradi za njih. Znam kroz šta prolaze, ali, s druge strane, ne mogu ja da im pomognem. Kako to da uradim. Njih je na hiljade. Mogu da ponesem nečiju torbu ili da nekome pružim ruku... Ali zato mogu da napravim sliku, da se potrudim da bude objavljena i da posle toga niko ne može da kaže da ne zna šta se događa. Da nije imao pojma da je bio rat. Znali ste.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Ko će imati para da obnovi Ukrajinu?
Ukrajina 4.4.2022.

Intervju - Bojan Stanić

04.04.2022. 10:37

Ko će imati para da obnovi Ukrajinu?

Globalne posledice rata u Ukrajini tek će se osetiti. Može se slobodno, sa velikom sigurnošću, pretpostaviti i da će ovaj ratni sukob svet izmeniti mnogo više nego dve godine borbe sa virusom korona. Govorimo, naravno, o onom ekonomskom aspektu.
Close
Vremenska prognoza
scattered clouds
15°C
20.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve