Svet
29.11.2022. 14:01
Milan Mišić

Fridmanov plan

Kako da Ukrajina pobedi, a Rusija ne izgubi

rusija ukrajina
Izvor: Shutterstock

Svaki rat se završava nekim pregovorima kojima se definiše neki mir – ali tek kada se za to steknu uslovi. Teško je proceniti da li su Rusija i Ukrajina blizu toga ili je relativno zatišje na linijama tamošnjih frontova samo zastoj pre nego što se, sa još većom žestinom, međusobno ubijanje nastavi.

Kako stvari stoje, nema dogovora o pregovorima, ali se o tome razgovara ili bolje reći nagađa. Glavnina toga dešava se iza glavne scene, kao što je to sredinom ovog meseca bio susret direktora CIA-e Vilijama Bernsa sa ruskim kolegom Sergejem Nariškinom održan u prestonici Turske.

Kako je izneto u Kremlju, do susreta je došlo na američku inicijativu, a to je inače bio najviši nivo američko-ruskih razgovora od početka rata u Ukrajini. Prema američkom saopštenju, razgovaralo se o "rizicima narušavanja strateške stabilnosti“ koje bi izazvala ruska upotreba taktičkog nuklearnog oružja u njenoj "specijalnoj vojnoj operaciji“. Američka strana je takođe insistirala da u Ankari "nisu vođeni nikakvi pregovori“, čime je ispoštovan "fundamentalni princip“ SAD u ovoj krizi, a koji glasi "o Ukrajini ništa bez Ukrajine“.

Lepo zvuči, ali je daleko od realnosti, pošto su o Ukrajini, na svom prvom bilateralnom susretu 14. novembra, na marginama samita G-20, svakako razgovarali predsednici SAD i Kine, Džo Bajden i Si Đinping. Iako im je primarni fokus bio Tajvan, neizbežna tema na tom sastanku koji je trajao gotovo tri sata bile su i Rusija i Ukrajina.

Diskretan poziv na ukrajinsko-ruske pregovore uputio je general Mark Mili, načelnik Združenog generalštaba američkih oružanih snaga, koji smatra da, uprkos vojnim uspesima, Ukrajina u krajnjem ishodu neće biti u stanju da vojno slomi Rusiju pa bi zbog toga predstojeće zimsko zatišje moglo da bude iskorišćeno za početak nekih pregovora sa Putinom.

Američki zvaničnici, međutim, u svakoj prilici naglašavaju da Sjedinjene Države ne pritiskaju Ukrajinu. "Mi ne insistiramo ni na čemu“, objasnio je to Bajdenov savetnik za nacionalnu bezbednost Džejk Saliven, uz napomenu da su ono što se čini "konsultacije sa partnerima i podrška koja nije samo na rečima“.

U pitanju je, naravno, američka pomoć u oružju bez koje bi ukrajinske oružane snage odavno bile poražene. Najnoviji podaci govore da je od 24. februara, kada je počela ruska agresija, Vašington Kijevu poslao oružja i opreme čija je ukupna vrednost 17,6 milijardi dolara, što je dosad najveća vojna pomoć nekom partneru u ovom veku. Bez američkog oružja Rusija bi najverovatnije realizovala svoj prvobitni plan: da Ukrajinu okupira blickrigom, promeni režim i potom, korak po korak, preoblikuje ukrajinski identitet.

Uz ovo, Pentagon je već pripremio novi paket za Ukrajinu u vrednosti od 400 miliona dolara, u kojem su uglavnom sistemi za protivvazdušnu odbranu. Ukrajinci, međutim, nisu dobili sve što su tražili: na spisku za isporuku nisu američki dronovi koji bi mogli da budu upotrebljeni za bombardovanje dalekih ciljeva na teritoriji Rusije.

Pregovorima su u ovom momentu apsolutno neskloni Ukrajinci, čiji je predsednik izneo spisak uslova za njihov početak i unapred definisao maksimalistički ishod, koji između ostalog podrazumeva ruske reparacije, povratak "svakog centimetra“ uzurpirane ukrajinske teritorije, uključujući tu i 2014. anektirani Krim, kao i procesuiranje ruskih ratnih zločina“.

Utisak je, međutim, da Vašington u ovom momentu opipava puls za neko političko rešenje. Podstrekač za to su promene u Kongresu posle ovomesečnih srednjeročnih izbora, na kojima su republikanci, tradicionalno neskloni da za svoj novac ne dobijaju ništa zauzvrat, obezbedili tanku većinu u Predstavničkom domu, odakle mogu da vrše pritisak i na aktuelnog stanara Bele kuće.

Čini se da se stvara i neka vrsta "mirovnog lobija“. "Njujork tajms“ u ovom kontekstu citira Čarlsa Kapčana, profesora Džordžtaun univerziteta (i bivšeg savetnika Baraka Obamе za Evropu), koji ocenjuje da Bajdenova administracija promoviše diplomatiju ne ostavljajući pritom utisak da Ukrajincima govori šta treba da rade.

"Njujork tajms“ ukazuje i na zasad diskretne glasove u Vašingtonu koji postavljaju pitanje o dugovečnosti američke pomoći i pozivaju da se promeni politika "blanko čeka“ za Ukrajince.

Atmosferi koja podstiče traganje za izlazom iz ove krize doprinose i medijske spekulacije o putevima za izlazak iz aktuelnog ćorsokaka. Jedan od takvih predloga potiče od američkog geopolitičkog prognostičarа Džordža Fridmana, koji je objavio konture "pogodbe koja bi mogla da dovede do željenog cilja“, odnosno rešenja koje sadrži dva međusobno isključiva postulata: da u ovom ratu Ukrajina pobedi, a Rusija ne izgubi.

Fridmanov plan predviđa da kao prvi korak Rusija povuče svoje snage, a da istovremeno SAD obustave svoju vojnu podršku Kijevu. NATO zatim daje garancije da Ukrajina neće postati njegova članica. Sledeći (i završni) korak bio bi osnivanje fonda za obnovu Ukrajine koji bi se popunio donacijama članica NATO, a među njegovim osnivačima bila bi i Rusija.

Fridman priznaje da njegovo rešenje ne bi sprečilo Putina da u budućnosti preduzme neku novu "specijalnu vojnu akciju“ u Ukrajini, ali ne veruje da bi imao apetit za njom.

Prestižni londonski nedeljnik "Ekonomist“ predviđa pak tri scenarija za okončanje ovog rata.

Po prvom, Rusija tokom zime stabilizuje linije fronta dovodeći sveže mobilisane regrute. To se događa u okolnostima kada u Vašingtonu republikanci blokiraju nove pakete vojne pomoći Ukrajini, dok su evropske zalihe već potrošene. Već pre početka proleća ruske jedinice kreću u napad kojim potiskuju Ukrajince iznurene svojim višemesečnim ofanzivama. Istovremeno ruski dronovi nastavljaju da razaraju ukrajinsku infrastrukturu, čija oštećenja Ukrajince ostavljaju bez struje i vode.

Početak leta ukrajinske snage dočekuju u defanzivi i sa gubitkom dodatnih teritorija. U pozadini, zapadne zemlje Zelenskog pritiskaju da prihvati rusku ponudu za prekid vatre. Ukrajinski predsednik, nemajući kud, to čini, a u sledećim mesecima (a možda i godinama) Rusija se naoružava za novi pokušaj osvajanja Kijeva…

Autor teksta u "Ekonomistu“ (Šašak Đoši, urednik za vojne teme) verovatnijim smatra svoj drugi scenario: pat poziciju zaraćenih strana. Rusija mobiliše na stotine hiljada mladih vojnika, ali ne može da ih pretvori u prave borce, pošto su svi podoficiri zaduženi za obuku poslati na front, a oni sposobniji ili poginuli ili su u prvim borbenim redovima. Istovremeno, ukrajinsko napredovanje se veoma usporava, sa velikim gubicima za svaki osvojeni kilometar.

Putin istovremeno u svoje ratne planove uključuje očekivanje da se Donald Tramp vraća u Belu kuću i zavrće sve slavine za pomoć Ukrajini…

Treći scenario koji je najbolji za Ukrajinu, istovremeno je i najopasniji. Ona održava tempo svog napredovanja i Rusiji nanosi velike gubitke. Ruske linije u Lugansku se urušavaju, što Ukrajincima omogućava prodor na istok. Zelenski već na proleće od svojih komandanata traži da otvore novi front u Zaporožju. Pobeda je na domaku, ali sa njom i veliki rizik koji donosi: ovo teško zaustavljivo napredovanje Putin nastoji da spreči ultimatumom da Ukrajinci stanu ili će se suočiti sa nuklearnim oružjem…

Zanimljivo je da se ovih dana malo pominju dva sporazuma kojima je još 2014. i 2015. ponuđeno rešenje u tom momentu eskalirajuće krize stvorene oružanim sukobima u regionu Donbasa (Donjeck i Lugansk su deo te teritorije) i ruskom aneksijom Krima.

To su sporazumi Minsk 1 i Minsk 2, do kojih se došlo u takozvanom normandijskom formatu (u čast 70-godišnjice savezničkog iskrcavanja u Normandiji), a čiji su akteri bili tadašnji ukrajinski predsednik Petro Porošenko, predsednik Rusije Vladimir Putin, francuski predsednik Fransoa Oland i nemačka kancelarka Angela Merkel.

Rezultat njihovih sastajanja bila su dva dokumenta koji su predviđali primirje i skicirali korake ka političkom rešenju. Kako u svojoj analizi objavljenoj ovog meseca podseća Nemački institut za međunarodne i bezbednosne poslove (SWP), svi potpisnici, uključujući i Rusiju, prihvatili su da je okupirani Donbas deo Ukrajine koji bi trebalo da dobije izvesnu autonomiju i vrati se u nadležnost Kijeva u jednom političkom procesu koji uključuje i izbore.

Minski sporazumi su, međutim, postali mrtvo slovo na papiru – jer nisu primenjeni, zbog opstrukcije i velikih sporenja oko njihovog tumačenja, gotovo podjednako od strane Ukrajine, koliko i Rusije. Moskva je sve vreme insistirala da je problem Donbasa unutrašnji konflikt koji treba da se reši direktnim pregovorima unutar Ukrajine, pri čemu bi separatisti imali isti tretman kao i vlasti u Kijevu. Uz to, 2019. je počelo masovno davanje ruskog državljanstva žiteljima Donbasa, što je, gledano iz današnje perspektive, bio deo priprema za rusku invaziju sa ciljem da se obavi "denacifikacija“ – šta god to značilo – Ukrajine. Rusija je formalno priznala "nezavisnost“ Donjecka i Luganska 21. februara ove godine, dakle samo tri dana pre početka svoje "specijalne vojne operacije“ koja je stvorila najveću krizu u posleratnoj Evropi.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

"NATO neće odstupiti od podrške Ukrajini"
1

Jens Stoltenberg

29.11.2022. 13:35

"NATO neće odstupiti od podrške Ukrajini"

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg izjavio je u Bukureštu da je u dugoročnom interesu alijanse da podržava Ukrajinu u njenom otporu ruskoj agresiji i da će savez biti uz tu zemlju koliko god bude potrebno.
Close
Vremenska prognoza
few clouds
15°C
20.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve