Kubanska kriza 2.0
Revolucija koja je samu sebe pojela
"Te noći, prve noći blokade, na Kubi je bilo 482.560 automobila, 343.300 frižidera, 549.700 radio-prijemnika, 303.500 televizora, 352.900 električnih pegli, 286.400 ventilatora, 41.800 automatskih veš-mašina, 3.510.000 ručnih satova, 63 lokomotive i 12 trgovačkih brodova. Sve to, osim ručnih satova koji su bili švajcarski, bilo je napravljeno u Sjedinjenim Državama.
Izgleda da je trebalo da prođe neko vreme pre nego što Kubanci shvate šta su u njihovim životima značili ti ubitačni brojevi. Sa stanovišta proizvodnje, Kuba se odjednom suočila sa činjenicom da nije zemlja za sebe, nego trgovačko poluostrvo Sjedinjenih Država.“
Ovako je Gabrijel Garsija Markes davne 1978. godine u hronici, koja je pod nazivom "Kubanci pred blokadom“ objavljivana tokom novembra i decembra u reviji "Alternativa“ iz Bogote, objašnjavao čitaocima šta znači embargo koji su Amerikanci uveli 1961. godine.
Šezdeset pet godina kasnije, situacija na Kubi još je gora. Pre tri meseca, neposredno nakon što su američki specijalci uhapsili Nikolasa Madura, predsednika Venecuele, Donald Tramp potpuno je blokirao isporuke venecuelanske nafte ‒ koje su pokrivale oko polovine energetskih potreba Kube, zapretivši da će uvesti carine svakoj zemlji koja proda naftu ovoj ostrvskoj naciji.
Havana se u velikoj meri oslanja na uvozno gorivo za proizvodnju električne energije, a naftna blokada dovela je kubansku ekonomiju u opasnost od potpunog kolapsa.
Milioni građana ostali su bez električne energije, a kriza je uticala i na ostale komunalne delatnosti, kao što su sakupljanje smeća i javni prevoz, ali i na obrazovanje i sistem hitne medicinske pomoći.
Sve to dovelo je i do demonstracija tokom kojih su demonstranti opljačkali čak i zgradu Komunističke partije posle skupa na kojem su protestovali zbog visokih cena hrane i stalnih restrikcija struje.
Pet osoba uhapšeno je nakon što je mala grupa vandalizovala kancelarije u centralnom gradu Moronu tokom noći između petka i subote, saopštilo je kubansko Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Nezadovoljstvo među Kubancima raste dok ostrvo pogađaju stalni nestanci struje i nestašica hrane, goriva i lekova.
Kubanski predsednik Migel Dijaz-Kanel rekao je da, iako su žalbe i zahtevi demonstranata "legitimni“, "nasilje i vandalizam koji ugrožavaju mir građana“ neće biti tolerisani.
Na platformi Iks napisao je da su produženi nestanci struje razumljivo izazvali "probleme“, okrivljujući za to američku blokadu koju je okarakterisao kao "okrutno intenziviranu poslednjih meseci“.
Protest je usledio nekoliko sati nakon što je vlada u Havani potvrdila da su u toku razgovori sa SAD o "traženju rešenja kroz dijalog“ za razlike između dve zemlje.
Dijaz-Kanel je u nacionalnom programu rekao da kap goriva nije ušla u zemlju tri meseca kao rezultat američke naftne blokade.
Tramp je ranije rekao da će ova jednopartijska država biti "sledeća“ nakon hapšenja njenog saveznika Nikolasa Madura u januaru.
Javno izražavanje neslaganja je neuobičajeno na Kubi. Iako njen Ustav iz 2019. godine daje građanima pravo na demonstracije, izglasavanje zakona koji definiše obim tog prava trenutno je blokiran u skupštini.
Nakon stalnih nestanaka struje širom zemlje poslednjih nedelja, neki Kubanci počeli su da protestuju udarajući loncima i tiganjima na ulicama noću ili kod kuće.
Glavni grad, Havana, u kojoj su nestašice struje trajale i do 15 sati dnevno, bio je epicentar nedavnih protesta.
Prošle nedelje, grupa studenata okupila se na Univerzitetu u Havani kako bi protestovala zbog poremećaja u njihovom obrazovanju izazvanih produbljivanjem energetske krize.
U međuvremenu, kako je objavio portal Responsible Statecraft, Vatikan se nada da će ponovo zauzeti svoje mesto ključnog posrednika između Vašingtona i Havane, što je u nekoliko navrata i bio tokom decenija turbulentnih odnosa između SAD i Kube.
Sredinom marta kubansko Ministarstvo spoljnih poslova objavilo vest o oslobađanju 51 zatvorenika u očekivanju Velike nedelje, pripisujući to "bliskim i fluidnim odnosima između kubanske države i Vatikana“. Ovaj potez usledio je samo nekoliko dana nakon što je državni sekretar Vatikana Pjetro Parolin rekao da je Sveta stolica preduzela "neophodne korake“ kako bi osigurala "dogovoreno rešenje“ između dve zemlje, i nešto više od nedelju dana nakon što je kubanskog ministra spoljnih poslova Bruna Rodrigeza Parilju primio papa Lav XIV. Ovi razgovori usledili su nakon nedavnog sastanka u Rimu između visokog američkog diplomate i ekvivalenta ministra spoljnih poslova Svete stolice.
Već sledećeg dana kubanski predsednik potvrdio je da njegova vlada razgovara sa američkim zvaničnicima. Rekao je da su razgovori u ranoj fazi i zahvalio je "međunarodnim akterima“ što su olakšali da do tih pregovora dođe, bez preciziranja ko je u to bio uključen.
Vest o potencijalnom posredovanju Vatikana, koju ni SAD ni Kuba nisu zvanično potvrdile, dolazi u trenutku kada predsednik Tramp iznosi ideju o "prijateljskom preuzimanju“ – "ili ne“ – Kube. U međuvremenu, kako je otkrio USA Today, Bela kuća priprema "iznenađujući ekonomski sporazum“ sa Kubom koji bi mogao da uključi ublažavanje ograničenja Amerikancima da putuju na ostrvo, kao i sporazume u vezi sa lukama, energetskom i turističkom infrastrukturom. Ograničeno ublažavanje sankcija je takođe navodno na stolu.
Zauzvrat, Kuba bi mogla da predloži povlačenje Dijaz-Kanela – koga američki zvaničnici vide kao prepreku tekućim razgovorima – dok će članovima moćne porodice Kastro dozvoliti da ostanu na ostrvu. Ove odredbe, za koje su kubanski zvaničnici izgleda otvoreni, mogle bi da smanje bilateralne tenzije i unaprede interese Trampove administracije na Karibima.
Mogućnost sporazuma, kojim bi bili izbegnuti krvoproliće, kolaps države i masovne migracije, dolazi u trenutku kada je državni sekretar Marko Rubio, koji je dugo tražio promenu režima u Havani, izgleda odustao od insistiranja na hitnim političkim promenama na Kubi. Krajem prošlog meseca rekao je da bi postepena ekonomska reforma mogla da ponudi put ka poboljšanju bilateralnih odnosa.
Drugi pozitivni znaci uključuju nedavnu odluku da se dozvoli prodaja goriva privatnom sektoru Kube usred defakto naftne blokade, kao i isporuku humanitarne pomoći u vrednosti od devet miliona dolara preko Katoličke crkve. Iako ovi potezi nisu ni blizu dovoljni da ublaže razorne posledice Trampovog maksimalnog pritiska, oni naglašavaju očiglednu zabrinutost administracije zbog izazivanja humanitarne katastrofe i kolapsa režima u izbornoj godini nedaleko od obale Floride.
U poslednjih nekoliko nedelja, kubanske vlasti su, čini se, pozitivno odgovorile na signale Trampove administracije legalizacijom javno-privatnih partnerstava i provođenjem ozbiljnih ekonomskih reformi i povećanom ulogom privatnog sektora zemlje.
U međuvremenu, koordinator Stejt departmenta za kubanska pitanja nedavno je posetio ostrvo kako bi se sastao sa katoličkim liderima i razgovarao o raspodeli humanitarne pomoći, mada ostaje nejasno da li je razgovarao sa kolegama iz kubanske vlade kao deo onoga o čemu je "Majami herald“ pisao kao o očekivanom "formalnom sastanku između zvaničnika kubanske vlade i zvaničnika u Stejt departmentu SAD“ 28. februara.
Kubanski zvaničnici naglasili su spremnost da se više formalno angažuju. Tramp, sa svoje strane, gotovo svakodnevno govori da sekretar Rubio razgovara sa visokim kubanskim liderima. Na nedavnom samitu na Floridi, Tramp je rekao grupi šefova država da "pregovaraju sa Markom, sa mnom i nekim drugima“.
Prema "Majami heraldu“ i "Aksiosu“, Rubiovi savetnici iz Stejt departmenta sastali su se sa unukom bivšeg kubanskog predsednika Raula Kastra, poslednji put na marginama prošlog meseca na samitu KARIKOM-a u Sent Kitsu i Nevisu, kao i sa drugima u Kastrovom užem krugu, što kubanske vlasti nisu negirale, već su nazvale "spekulacijama“.
Na tom samitu, mnoge karipske zemlje izrazile su sklonost ka pregovaračkom rešenju, a jamajčanski premijer Endru Holnes rekao je: "Ovaj trenutak zahteva konstruktivan dijalog, posebno između Kube i Sjedinjenih Država, kako bi se ublažile tenzije i promovisale reforme i stabilnost.“ Neki regionalni lideri, poput meksičke predsednice Klaudije Šejnbaum, ponudili su se da služe kao posrednici u razgovorima između SAD i Kube, dok su drugi, posebno Gustavo Petro iz Kolumbije, očigledno pokušali da pošalju naftu Kubi.
Još početkom februara "Njujork tajms“ objavio je tekst navodeći kako se Trampova administracija kladi da je ovo poslednja godina kubanske komunističke revolucije.
Da li će zaista da bude tako? Pre gotovo 20 godina, kada je Fidel Kastro objavio da je toliko bolestan da je morao privremeno da se povuče sa mesta predsednika Kube, ispred restorana "Versaj“ u Majamiju organizovano je slavlje.
Kubanski izgnanici u SAD su se ponovo radovali dve godine kasnije kada je Fidel zauvek otišao sa vlasti ‒ i još jednom kada je umro 2016. godine, iako je njegov brat Raul Kastro u to vreme bio predsednik.
Sada je ekonomija zemlje u slobodnom padu, njena električna mreža otkazuje, milioni njenih građana su otišli, a kubanska vlada se suočava sa možda najopasnijim neprijateljem: predsednikom Trampom.
Tramp je zatvorio Kubi pristup pošiljkama nafte, pomogao je u sakaćenju njene vitalne turističke industrije i izjavio da kubanska vlada "ide na odbrojavanje“.
Trampova administracija i brojni kubanski izgnanici koji čekaju gotovo sedam decenija pad kubanske komunističke vlade rekli su da veruju da bi ovo konačno mogao da bude njihov trenutak.
Nakon godina u kojima su američki predsednici pokušavali razne taktike ekonomskog pritiska kako bi ubrzali pad kubanske vlade, prekid isporuke goriva drastično je podigao ulog jer nafta održava zemlju ‒ od javnog prevoza do fabrika i farmi.
Predviđanja o padu kubanske vlade davana su i ranije, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza, koji je bio glavni dobrotvor Kube, ali se ispostavilo da su bila pogrešna.
Ovog puta, kažu stručnjaci, opstanak kubanske vlade izgleda veoma upitan.
Članovi kubanske zajednice izgnanika na jugu Floride kažu da su ih zvaničnici Trampove administracije uveravali da su dani kubanske vlade odbrojani.
Američka vlada "odlučila je da Kuba mora biti slobodna pre kraja 2026. godine“, rekao je Marsel Felipe, istaknuti kubanski lider u egzilu u Majamiju, koji predsedava Američkom muzeju kubanske dijaspore, dodavši da se sastao sa američkim diplomatama.
Pored nafte, Trampovi planovi su se u velikoj meri fokusirali i na eliminisanje pristupa Kube čvrstoj valuti iz turizma i medicinskih misija zemlje u inostranstvu.
Kubanska turistička industrija se nikada nije oporavila od pandemije kovida 19, delimično zbog mera Trampove administracije koje su otežavale Evropljanima putovanje u SAD nakon posete Kubi.
"Kuba je nacija koja propada“, rekao je početkom godine Tramp novinarima. "To je već dugo, ali sada nema Venecuelu da je podrži. Zato razgovaramo sa ljudima sa Kube, najvišim ljudima na Kubi, da vidimo šta će se desiti.“
Huan Trijana, profesor u Centru za proučavanje kubanske ekonomije na Univerzitetu u Havani, primetio je da Kuba nije propala čak ni 1990-ih tokom krize poznate kao "Specijalni period“ nakon pada Sovjetskog Saveza.
"Svi su gledali u Kubu očekujući da će pasti, a izgubili su opkladu“, rekao je. "Predsednik za predsednikom SAD je gubio.“
Ipak, retka konferencija za novinare koju je predsednik Kube Migel Dijaz-Kanel održao krajem januara izgleda da je priznala ozbiljnost problema zemlje. On je još tada opisao planove za racionalizaciju ograničenih zaliha kubanske domaće nafte, koja podmiruje svega 40 odsto dnevnih potreba, i za proširenje solarne i energije vetra, ali nije pomenuo obezbeđivanje novog uvoza nafte.
Kubanska vlada je tada poslala neodređene poruke Trampovoj administraciji, objavljujući oštro formulisanu poruku na društvenim mrežama, ali i izdajući umerenije saopštenje.
Kuba je predložila obnavljanje saradnje sa Sjedinjenim Državama po pitanjima kao što su borba protiv terorizma, pranje novca, sprečavanje trgovine drogom, sajber bezbednost, trgovina ljudima i finansijski kriminal.
Istovremeno, Kuba je ciljala i Majka Hamera, šefa američke ambasade u Havani, a male grupe vladinih pristalica su ga nazivale "ubicom“. Hamerovo diplomatsko vozilo je pet puta bilo okruženo demonstrantima dok je napuštao sastanke u raznim kubanskim gradovima, što su epizode poznate na Kubi kao "činovi odbacivanja“.
Američki zvaničnik koji nije bio ovlašćen da javno govori o interakcijama administracije sa Havanom rekao je da su kubanski zvaničnici bili nervozni jer su počeli da shvataju da se njihova revolucija bliži kraju.
Visoki zvaničnik Stejt departmenta koji je razgovarao o strategiji Bele kuće rekao je da se većina razgovora sa kubanskom vladom odnosila na tehnička pitanja, poput letova za repatrijaciju, i da nisu bili suštinski.
Problem nije u tome što dve strane ne razgovaraju, već u tome što postoji fundamentalno neslaganje oko toga šta bi trebalo da bude na stolu, rekao je zvaničnik Stejt departmenta.