SAD demonstrira silu
Trampovo pokoravanje Venecule
Napetost u Karipskom moru između Sjedinjenih Američkih Država i Venecuele sve je veća.
Do povećanih tenzija došlo je naročito pošto je američka vojska potopila venecuelanski brod pod izgovorom da je prevozio drogu na teritoriju Amerike. U ovom napadu poginulo je 11 osoba, a državni sekretar Marko Rubio najavio je nastavak sličnih udara.
Nakon potapanja broda Venecuela je podigla dva lovca F-16 koji su u četvrtak preleteli iznad američkog razarača "Džejson Danam“.
Ovo je potvrdilo i više zvaničnika Ministarstva odbrane koji su akciju za Si-Bi-Es njuz opisali kao "demonstraciju sile“ Madurovog režima.
Pomenuti razarač je, inače, deo grupacije američkih vojnih brodova koji su poslati u region Kariba poslednjih nedelja.
Ministar spoljnih poslova Venecuele Ivan Gil rekao je u intervjuu za Si-En-En da Venecuela ne želi niti traži vojni sukob sa SAD ili bilo kojim drugim regionalnim akterom.
Sa druge strane Donald Tramp upozorio je da će američka vojska oboriti venecuelanske borbene avione ako ponovo budu nadleteli američke ratne brodove u Karibima.
Osim toga, izvori u Vašingtonu najavljuju i mogućnost vojnih udara na ciljeve u Venecueli.
U isto vreme Karakas je odgovorio upozorenjem da bi svaki napad doveo do "oružanog otpora celog naroda“, dok je predsednik Nikolas Maduro pozvao civile da se uključe u obuku milicije.
Bela kuća danas Madura opisuje kao vođu narko-kartela "Cartel de los Soles“, a Tramp nudi 50 miliona dolara nagrade za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja.
Ipak, paralelno sa pretnjama, američka administracija dozvolila je kompaniji "Ševron“ da nastavi naftne operacije u Venecueli i pregovarala je o oslobađanju američkih talaca.
Iako Tramp naglašava borbu protiv narkotika, eksperti ističu da Venecuela nije glavni izvor kokaina.
Prema podacima DEA, kokain koji stiže u SAD uglavnom potiče iz Kolumbije, Perua i Ekvadora, dok se Venecuela u zvaničnim izveštajima jedva i pominje.
Napetosti se, po oceni analitičara, koriste i za rešavanje unutrašnjih pitanja u SAD, poput krize migracija i rasta broja žrtava od predoziranja drogom.
Istovremeno, Venecuela je sve bliža Kini, koja joj je pozajmila oko 60 milijardi dolara i postala glavni kupac njene nafte.
Iako se govori o mogućem iskrcavanju američkih marinaca na tlo Venecuele, većina vojnih stručnjaka ocenjuje da su raspoređene snaga premale za invaziju i da je reč o demonstraciji sile.
Tramp, ipak, ostavlja sve opcije otvorenim.
Ministar spoljnih poslova Venecuele Ivan Gil je u intervjuu za Si-En-En istakao da je potpuno netačno da "venecuelanska država ili njeni lideri imaju i najmanju vezu sa trgovinom drogom“.
On je ove optužbe okarakterisao kao političke, kojima SAD želi da izvrši pritisak na Madurovu vladu.
"Narativ je konstruisan u Sjedinjenim Državama od strane osoblja koje okružuje predsednika Trampa, pokušavajući da nas poveže sa trgovinom drogom. Zabrinut sam, kao Latinoamerikanac, da se ovaj narativ pokušava nametnuti“, rekao je Gil za Si-En-En.
Dodao je i da je više od 25.000 ljudi raspoređeno na granici sa Kolumbijom, u koordinaciji sa kolumbijskom državom, u borbi protiv trgovine drogom.
Istakao je da rešenje trenutne tenzije između SAD i Venecuele mora biti političko.
Takođe, ponovio je Madurove izjave o postojanju "oštećenih“, ali otvorenih komunikacionih kanala.
Biljana Šahrimanjan Obradović za "Ekspres“ kaže da Nikolas Maduro ulazi u završnicu svoje vladavine koja traje od 2013. godine.
"Donald Tramp kao predsednik SAD nastavlja upravo tamo gde je stao u prethodnom mandatu. Treba da budemo vrlo precizni, ovde nije reč samo o naftnim resursima Venecuele, već o široj geopolitičkoj slici sa kriminalnim atributima. Od 1920. godine kada je otkrivena nafta u Bolivarskoj Republici zapadne kompanije su razvijale naftni sektor, ulagale, zapošljavale i plaćale naftu. Kasnije se sve menja kada Venecuela pristupa promeni politike koja se često maskira iza reči ’samostalnost’ dok je reč o ulasku u ruski i kineski zagrljaj“, kaže Biljana Šahrimanjan Obradović.
Dodaje da je administracija Džoa Bajdena pokušala da relaksira situaciju sa režimom iz Karakasa i da je iz Venecuele, u jednom trenutku, nabavljala sedam miliona barela nafte mesečno.
"Tome je sada došao kraj, Maduru je kao odmetniku ucenjena glava od američke vlade na 50 miliona dolara. Direktno je optužen za podršku narko-kartelima koji drogom ubijaju američke građane. Sa druge strane, od 2019. godine kada je Huan Gvaido, nekadašnji predsednik parlamenta, proglasio pobedu na izborima, a EU i druge zapadne države to priznale, Nikolas Maduro posmatra se kao uzurpator. Isto se dogodilo nakon izbora 2024. godine i od tada Edmundo Gonzales predsedava vladom u egzilu sa sedištem u Madridu“, podseća Biljana Šahrimanjan Obradović.
Kaže i da Nikolasa Madura kao predsednika Venecuele ne priznaju demokratske države i da je on "u tehničkom smislu u rangu sa Sinvarom iz Hamasa, nekada Bin Ladenom ili bilo kojim vođom narko- kartela“.
"To znači da će, ukoliko Maduro bude likvidiran vazdušnim udarima, to biti eliminisanje kriminalca, a ne legalnog predsednika Venecuele“, ističe Biljana Šahrimanjan Obradović.
Naglašava da se tada otvaraju mogućnosti za prevrat.
"Ne treba zaboraviti da se od 28 miliona građana Venecuele skoro 10 nalazi izvan zemlje. A najveća dijaspora je u Kolumbiji koja se direktno graniči sa Venecuelom“, kaže Biljana Šahrimanjan Obradović.
Podseća i da je već nekoliko puta bilo pokušaja da se obori Maduro i da su snage bezbednosti pokazale određene deformacije i priključile se previranjima, naročito 2019. godine.
"Međutim, tvrda pesnica Madurovog režima sve više ulaže u tehnologije za masovnu kontrolu populacije uz pomoć Kine i Kube“, podvlači Biljana Šahrimanjan Obradović.
Kaže i da je teško prognozirati odluke Trampove administracije u ovom trenutku jer vrlo lako može da se dogodi da Maduro posluži kao primer, baš kao što se dogodilo kada su bombardovana nuklearna postrojenja klerikalnog režima iz Irana.
"Ne mora da znači da će američke ograničene operacije dovesti do obaranja režima Nikolasa Madura. Venecuelanskog lidera i ovako više ne priznaju vodeće svetske države. Većina problema u Venecueli je proizvod lokalnih elita koje su dovele do propasti ove petro-države koja je sedamdesetih godina prošlog veka bila vodeća latinoamerička država“, podseća Biljana Šahrimanjan Obradović.
Kaže i da se u ovom trenutku operacije protiv narko-kartela, hapšenja vodećih organizatora od strane službi SAD čine kao realnija opcija od vojne intervencije.
"Sveobuhvatne vojne intervencije zahtevaju dogovore sa državama koje se graniče sa Venecuelom kako bi operacije u potpunosti stavile u okruženje režim u Karakasu. Kina je izvršila izvesne isporuke oružja nepoznatog sastava tokom 2025. godine. U prethodnim godinama Kina je isporučivala znatne količine protivbrodskih raketa i ovaj trend se može nastaviti. Isto tako Kina odobrava obilate finansijske zajmove Venecueli. Uz kupovinu energenata Kina čini pouzdanu žilu kucavicu za režim u Karakasu“, ističe Biljana Šahrimanjan Obradović.
Podvlači i da sve to ne menja činjenicu da od svega toga građani Venecuele nemaju mnogo koristi jer se ova zemlja suočava sa nestašicom hrane i pijaće vode, a ironija je da im često nedostaje goriva, iako je Venecuela jedna od zemalja sa najvećim rezervama nafte u svetu.
"Američka operacija može se ograničeno fokusirati na udare po naftnoj infrastrukturi iz razloga što ova industrija puni dve trećine budžeta Bolivarske Republike ili Venecuele“, naglašava Biljana Šahrimanjan Obradović.
Objašnjava i da nafta kao sirovina ne znači mnogo ukoliko se ne upotrebi u korist tehnološke i društvene tranzicije, što u Venecueli nije slučaj.
"Raspoređivanje američkih razarača i pratećih snaga u Karipskom moru ima dvostruku funkciju: pokazivanje sile i pokušaj stvaranja pritiska kroz operacije protiv narko-kartela. Sama širina angažovanih kapaciteta – od amfibijskih grupa, nuklearnih podmornica i krstarica, do izviđačkih aviona i helikoptera – govori da se ne radi samo o borbi protiv krijumčarenja, već i o jasnoj političkoj poruci upućenoj režimu u Karakasu“, smatra Biljana Šahrimanjan Obradović.
Dodaje da ipak, ovakav pristup može imati i kontraefekat.
"Umesto da oslabi Madura, on mu daje argument za narativ o ’spoljnoj agresiji’ i otvara prostor da konsoliduje unutrašnju podršku. Još je opasnije to što militarizacija civilnog stanovništva u Venecueli briše granicu između regularne odbrane i neregularnog ratovanja, što potencijalnu američku intervenciju čini neuporedivo složenijom. To bi moglo voditi ne samo dugotrajnom sukobu, već i destabilizaciji celog regiona. Drugim rečima, potez Vašingtona jeste pokazatelj moći, ali i rizik da se upadne u scenario gde snaga prestaje da bude prednost, a postaje teret“, zaključuje Biljana Šahrimanjan Obradović.