Nije važno da li je volite ili mrzite jer, iskreno, deluje kao da joj to nije ni bitno, ali činjenica je da Vedranu Rudan ne možete da ignorišete. Šta god da kaže ili napiše, bez obzira na to da li se sa time slažete ili imate drugačije mišljenje, njene reči privlače pažnju. Neke će možda podstaći na dodatno razmišljanje, dok će je drugi, na kraju, posmatrati samo kao još jednu osobu koja ima stav o svemu što se dešava na ovom svetu. I sama priznaje da je politika ne interesuje, naročito ne ona dnevna, ali ipak rado uzima političare „na zub“. A ni oni njoj ne ostaju dužni. Zbog toga je, pored ostalog, i nema previše u hrvatskim medijima.
U obraćanju je direktna, ali ne i nesmotrena, jer ne odaje utisak osobe koja pre nego što otvori usta nije dobro promislila šta će iz njih da izađe. Druga je stvar hoće li se to sagovorniku svideti ili će ga izludeti, a možda i paralisati. Neki su to na svojoj koži osetili.
Želja joj je da otvori cvećaru jer, kako kaže, obožava cveće. A svakome ko je ikada imao priliku da je sluša ostaje samo da zamisli kako bi izgledalo pazariti neko cveće kod Vedrane Rudan, sa sve preporukama koje je cveće za koju priliku dobro. Jer zaista, Vedrana Rudan poznata je po eksplicitnom rečniku, neki bi čak rekli i vulgarnom. Upravo zbog toga razgovor za „Ekspres“ i počinjemo pitanjem da li je jednostavno reč o spontanosti, da li misli da time više skreće pažnju ljudi da čuju ono što želi da kaže ili je u pitanju čista želja da se provocira?
„Govorim jezikom koji ceo svet razume. Gdje vi vidite vulgarnost?“, direktno, kako uvek i radi, odgovara Rudan.
Sigurno ne mislim na to što Vas je Milanović nazvao „polupismenim vulgarnim piskaralom“. Ali mislite li da Vas ljudi ne bi razumeli ako ne biste koristili psovke?
„Ne biste postavljali to pitanje da sam muškarac. Muškarci misle da samo oni smiju psovati. Kad žena psuje, onda je to ’vulgarno’. Psovke su legitimne u književnosti jednako kao i pisanje oda slavujevom pjevu.“
Zašto mislite da muškarci misle kako samo ni smeju psovati? I da, psovka jeste legitimna u književnosti, ali zar je preterana upotreba, naročito ako nije neophodna, ne vulgarizuje?
„Ne mislim da muškarci misle da samo oni smiju psovati, to zna svaka žena. Psovanje nije ’ženstveno’. Koliko je psovanje u književnosti preterano smije odlučivati samo autor. Svaki drugačiji stav je smiješan, da ne kažem glup.“
Trideset godina živite u nezavisnoj Hrvatskoj. Možete li napraviti paralelu između života u Jugoslaviji, nezavisnoj Hrvatskoj pre 30 godina i danas?
„U Jugoslaviji sam bila mlada i lijepa. Jedva sam čekala da Jugoslavija nestane, da konačno dočekam slobodu. Medije bez kontrole, dućane pune banana, struju svaki dan, benzin koji mogu kupovati u neograničenim količinama, političare koji će biti mladi, pametni i obrazovani. Onda je došao rat, pa je završio rat, ušli smo u demokraciju. Mediji su pod kontrolom, u dućanima ima mnogo banana, struju imaju svi koji je mogu platiti i benzin također. Političari su kriminalci, lažljivci, ubojice. Čovjek nikad ne može dobiti sve. Dobili smo bananu, vidite da nisam vulgarna, što će nam još i demokracija i pošteni političari i posao i liječnici i penzija… Otkako živim u demokratskoj Hrvatskoj reducirala sam želje. Ne bih mogla podnijeti još jedno ostvarenje svih mojih snova.“
Šta Vas je sad navelo da upotrebite „bananu“ umesto nečeg drugog?
„Koju sam riječ trebala upotrijebiti umjesto ’bananu’? Kurac? Kako ne vidite, pokušavam vas zaštititi od ’vulgarnosti’. Zaista želite da budem sasvim jasna? Zajebavam vas.“
Ne morate me štititi od vulgarnosti. Samo sam se pitao zašto niste bili dosledni u izražavanju?
„Ja u izražavanju smijem biti onakva kakva jesam. Zašto mislite da moram biti ’dosledna’? Da bih ispunila vaša očekivanja? Ne prihvaćam da bilo tko nešto od mene očekuje, osim ako njegova očekivanja mogu naplatiti.“
Kad god je neki „značajan datum“ iz poslednjih 30 godina hrvatske istorije, uvek se na tapetu nađu Srbi. Bilo da je reč o proslavi „Oluje“ ili, kao što je nedavno bilo, godišnjica sukoba u Borovu Selu. Krajem juna sledi i godišnjica proglašenja nezavisnosti. Šta tada očekujete?
„Sigurno nisam očekivala ovo što sam dobila, ne samo ja. Naš predsjednik je generalu Branimiru Glavašu, optuženom za ratne zločine, vratio sve njegove medalje. Na vaše pitanje odgovaram na Dan državnosti, kad je ’godišnjica proglašenja nezavisnosti’ pojma nemam. Mislim da Srbi baš i nisu neka vruća tema u Hrvatskoj. Uostalom, Hrvatska je očišćena od Srba. S vremena na vrijeme se predsjednik Milanović obruši na jadnog Pupovca i to bi bilo sve. Poručuje svojim glasačima na idućim izborima – samo je umlaćeni Srbin, dobar Srbin.“
Nemate mnogo lepih reči, ako ih i imate, o hrvatskim vlastima. Međutim, kako Vas u hrvatskim medijima nema, to što imate da kažete često kažete u srpskim medijima. Da li time samo dolivate „ulje na vatru“ kada je reč o odnosu prema Vama u Hrvatskoj? Da li doživljavate nekakve neugodnosti?
„Ništa meni u Hrvatskoj ne fali. Živim u najljepšem dijelu Rijeke, u kući sa ogromnim vrtom. Imam muža, djecu, unuka, mačku, psa, uskoro ću dobiti još jednu mačku. Na blogu www.rudan.info pišem što mi padne na pamet, knjige mi se prevode i prodaju. Nema me u hrvatskim medijima, ali zaboravljate da je moj blog jedan od najjačih medija na ’zapadnom Balkanu’. Nisam samo sretna nego i vrlo skromna ženica. Nikad ništa nisam rekla u srpskim medijima što prije nisam rekla u Hrvatskoj.“
Jedna od večitih tema između Beograda i Zagreba jeste odnos prema kardinalu Stepincu. Kakav je Vaš stav o tome?
„Za mene je Stepinac zločinac.“
Čak ni neki istoričari koji se time bave nisu tako rigidni i decidni. Na čemu Vi bazirate svoj stav?
„Ne zanimaju me istoričari. Ja znam i da je Hitler zločinac, iako mnogi istoričari ne dijele moje mišljenje.“
Pošto je očito da će i generacija milenijalaca morati da se bavi srpsko-hrvatskim nesuglasicama, mislite li da će to ostati u amanet i generacijama Z i Alfa, odnosno onima koji su rođeni posle rata? Da li je zapravo na njima šansa da unormale odnose dve zemlje?
„Nisam sigurna da će se neki budući Srbi i Hrvati baviti međusobnim odnosom. Već danas se u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj slažu kao braća rođena. Svakako treba naglasiti, kad već govorimo o odnosima Srba i Hrvata, da Srbija i Hrvatska kao samostalne države već sad ne postoje. Ljudi to ne vide jer su opsjednuti borbom za opstanak. Tješimo se, ne postoje ni Njemačka ni Francuska. Postoje korporacije.“
Možda se u Irskoj, Nemačkoj i Škotskoj slažu kao braća jer žive u malo uređenijim društvima od ovdašnjih. Da li će se to i ovde dogoditi?
„Nisu braća zato jer žive u ’malo uređenijim društvima’, nijednu od nabrojanih zemalja ne držim ’uređenom’, nego zato jer imaju istog neprijatelja. Na jednak su način građani šestog reda. Kapitalizam u kome robujemo sigurno nije sistem koga doživljavam kao spas. Hrvatska je već ’uređena’ onako kako je to uređena Švedska. Postoje robovlasnici i postoje robovi. I postoji kriminal. I postoji masovno ubijanje žena. I postoji korupcija. I nepravda. I liste čekanja na liječnički pregled. I umiranje od gladi kad odeš u penziju. I mi na ovim prostorima živimo švedski način života, samo još nije dovoljno izbrušen. Bit će, bit će. I bit će još gore. Život u inostranstvu ipak ima prednost, tamo te jebe stranac pa manje boli.“
A zašto mislite da manje boli? Kako se to utvrđuje i čime se meri? Količinom novca koju neko zarađuje?
„Jednostavno je. Što bi vas više zaboljelo, kad bi vas tresnuo otac ili nepoznat čovjek na cesti?“
Mislite li da bi Hrvatska postupila kako je postupila Srbija, kada je pozvala i strance da se vakcinišu, da je ona bila u prilici da raspolaže sa više vakcina protiv korone?
„Vjerojatno bi, ako bi vakcini isticao rok trajanja. Živim u Evropi u kojoj milijuni ljudi još uvijek ne mogu doći do cjepiva pa mi vaše pitanje zvuči totalno ludo. Vi Srbi pojma nemate kakvu sreću imate. Napravili ste čudo, pomogli mnogim strancima, zahvalni su vam svi koji su se došli cijepiti u vašu zemlju. Moj muž i ja vam to nikad nećemo zaboraviti. Nismo u cvijetu mladosti, ali nam se još ne umire.“
Svetislav Basara nazvao Vas je nedavno zbog izjave o srpskoj opoziciji „kraljicom opštih mesta“ koja je „nadaleko poznata po epohalnim otkrićima rupa na saksiji“. Smeta li Vam to? Kako biste Vi nazvali Basaru?
„Svatko na ovome svijetu ima pravo na svoje mišljenje.“
Pa ako je tako, kakvo je Vaše mišljenje o Basari?
„Ne mislim o njemu.“
Bavite se često teškim temama – nasiljem nad ženama i decom, pedofilijom u crkvi, korupcijom, siromaštvom... Umorite li se nekad od tog mraka? Poželite li da pišete o nečem lepšem?
„Pišem o životu, ne biram namjerno ’mrak’. Živimo u mraku. Kad meni ili onima oko mene jednom svane, moji će tekstovi postati blještavi.“
Da li je moguće da je baš sve oko Vas mrak? I zar ne treba da se trudimo da uvek tražimo i neko svetlo?
„Ne volim dijeliti recepte. Svatko neka se trudi tražiti ono što ga veseli. Ja u svojim knjigama opisujem svoj doživljaj svijeta. Sigurna sam da postoje ljudi koji se sretni čitav život prže na suncu.“
Rekli ste jednom „Kada bismo se mi žene malo manje smešile a više ’mlatile’, bilo bi nam bolje.“ Izgleda da su žene počele malo više da se mlate. Da li im je zbog toga bolje?
„Pretpostavljam da je greška u pitanju. Žene se danas međusobno ne mlate više, ako ste na to mislili. One se međusobno ne mlate baš pretjerano. Ako mislite da žene u posljednje vrijeme više ’mlate’, mužjake, valjda, ne slažem se s vama. Pogledajte statistike. Koliko je prošle godine u Srbiji mužjaka ubijeno od strane partnerica ili poznanica? Zanemariv broj. Kad broj naraste, kad se broj ubijenih mužjaka od strane njihovih žena izjednači sa brojem ubijenih žena od strane mužjaka, svijet će postati mnogo bolje mjesto.“
Ne, nisam mislio na međusobno mlaćenje žena niti na to da žene mlate muškarce. Govorim o tome da su žene počele da ne ćute o zlostavljanju koje trpe ili su trpele. Dešava se, međutim, da i to nailazi na osudu dela javnosti. Kako na to gledate?
„Žene se uvijek osuđuje kad pokušaju promijeniti svoj položaj. Svijetom vladaju muškarci kojima ne pada na pamet dio vlasti predati bez borbe. Tješi me da se žene bune čak i u Saudijskoj Arabiji. Počelo je sa njihovim princezama koje su pobjegle i zatražile azil u Americi i Britaniji. Nedavno su one koje su ostale dobile pravo na vozačku dozvolu i izlazak bez pratnje muža ili rođaka. Jupiiiiii! Vidite da se ipak kreće.“
Šta je za Vas politička korektnost?
„Kad sve svjetske političare korektno pošalješ u kurac.“
Kako biste to učinili, korektno i konkretno?
„Kad bih imala moć, riješila bih ih se nekorektno. Ne smijem objasniti jer bi to bilo pozivanje na nasilje, a znamo da je nasilje nad političarima zakonom zabranjeno.“
Generacija kojoj pripadam je gotovo kao obavezno štivo morala da čita „Mi deca sa stanice ZOO“. Šta bi danas mladi trebalo da čitaju?
„Deset božjih zapovijedi.“
Zašto? I da li bi to trebalo da čitaju samo mladi?
„Kako zašto? Tamo piše kako bi se trebali ponašati pristojni i dobri ljudi. Naravno da bi ih trebali pročitati i stari i mladi. I držati se bar nekih od njih.“
Koja je za Vas najvažnija od tih zapovesti? Da li ih se svih pridržavate?
„Ne pridržavam se baš svih. Ne priznajem boga i što je još gore njegovo ime često spominjem uzalud. Griješila sam bludno i često željela tuđeg bračnog druga. Najvažnija zapovijed je sigurna ona ’Ne ubij!’ Srž Katoličke crkve je ubijanje, tako da mi se čini da je u ovoj lijepoj priči ipak netko licemjeran. Ili bog ili njegove sluge na zemlji. Tko želi pročitati što mislim o Katoličkoj crkvi neka svakako kupi moju novu knjigu ’Puding od vanilije’. Tamo piše sve što mislim o odvratnim muškarcima u crnim haljinama.“
Nedavno ste se ponovo, na osnovu ličnog iskustva, dotakli odnosa između roditelja i dece, nezahvalnosti dece i njihovog zahteva da im se „ne mešate u život“... Nešto slično ste pre 11 godina uradili u knjizi „Dabogda te majka rodila“, ali ste tu Vi bili u poziciji deteta. U čemu je razlika u odnosu na današnju situaciju?
„Dobro pitanje. Kad sam pisala ’Dabogda te majka rodila’, pisala sam kao kći, iz pozicije žrtve. Majka mi je bila neprijatelj. Danas kad sam stara pišem kao majka, iz pozicije žrtve. Kći mi je neprijatelj. Moja je poruka vrlo jasna, roditelj je u odnosu na djecu uvijek žrtva, dijete je u odnosu na roditelja uvijek žrtva, čovjek je u odnosu na život žrtva. Zato treba uživati u rijetkim trenucima u kojima nismo ni sa kim ni u kakvom posebnom odnosu. Osim seksualnom, ako je iz ljubavi. Tu žrtva ne postoji, ako oboje dožive orgazam. Ili obojica. Ili obje. Ili…“
Da se opet malo dotaknemo božjih zapovesti. Jedna od njih je i „Poštuj oca svoga i majku svoju“.
„Poštovati treba ljude koji to zaslužuju.“
Da li to znači da niste zaslužili poštovanje rođene dece?
„Čitav život se borim da bih zaslužila samopoštovanje. Djeca neka me poštuju ili ne poštuju, baš me briga.“
A šta mislite o onim roditeljima koji ne žele da se „mešaju“ u život svoga deteta, kojima ne pada na pamet da pričuvaju unuke...
„Sve najbolje. Ja sam jedna od tih.“
Kada za Vas kažu da ste „kontroverzna autorka“, osećate li se kao „kontroverzni biznismen“?
„Zašto niste pitanje postavili jednostavnije? Jeste li vi, gospođo Rudan, kontroverzni jer na tome zarađujete? Ja bih vam odgovorila da pojma nemam što to znači ’kontroverzan’ i još bih dodala da zarađujem daleko manje nego što zaslužujem. Toliki novinari misle da sam glumica, da se prodajem za ono što nisam. Ja se slabo prodajem za ono što jesam, ali uživam u tome.“
Obožavate cveće. Koji biste cvet poklonili Zoranu Milanoviću, koji Andreju Plenkoviću, koji Aleksandru Vučiću, a koji Ani Brnabić?
„Očito niste lik koji poklanja cvijeće. Da jeste, znali biste da se cvijeće poklanja osobi koju se voli. Ja bih svim svjetskim političarima poklonila glogov kolac.“
Cveće, ipak, može da ima i drugu simboliku. U jednoj od knjiga o „jeziku cveća“ iz viktorijanskog doba piše da žuti karanfil simbolizuje prezir, bosiljak mržnju, a hortenzija bezosećajnost. Daje li Vam to neke ideje?
„Sam bog zna odakle ste izvukli pokojnu Viktoriju. Jebote! Žena je živjela od 1819. do 1901. Koga briga za njezin ’jezik cvijeća’. Ja sam žena iz dvadeset i drugog vijeka. Ljudima koje volim poklanjam put na Mars.“
