Zakon na čekanju
A DONORA NEMA: Više od 2000 ljudi čeka novi organ, među njima i 40 dece
Više od 2000 pacijenata u Srbiji čeka novi organ. Ali od početka godine u Srbiji su obavljene samo dve transplantacije.
I to uz samo jednu saglasnost za presađivanje organa. Među onima koji čekaju na novi organ je i 40 dece.
Najveći problem je što donora nema. Predrasude su i ovde ključne. Druga prepreka je, reklo bi se, formalna. Pred poslanike, naime, još nije stigao predlog izmena Zakona o presađivanju koji je vlada Ane Brnabić usvojila još prošle godine.
O tome kolike su predrasude možda najbolje govori podatak da je 11 porodica odbilo da donira organe svojih najbližih koji su doživeli moždanu smrt. Tu ne pomaže ni to što Srbija ima i kapaciteta i znanja za izvođenje ovih složenih hirurških zahvata.
Jedna od predrasuda, možda i najveća, jeste ta da ljudi veruju da postoji trgovina organima. Postoji verovanje da postoje određene prioritetne liste, koje se plaćaju...
Veruje se da je i Srpska pravoslavna crkva protiv doniranjtrraa organa, a što nije tačno.
Vladika Lavrentije je još 2011. godine postao prvi velikodostojnik SPC koji je zaveštao svoje organe za kadaverične transplantacije. On je tom prilikom naglasio da je zaveštavanje organa stvar slobodne volje, ljubavi i poštovanja ljudskog dostojanstva i preporučio svima zaveštanje organa.
Episkop je tada naveo i zvaničan stav SPC koja, kako je naglasio, podržava zaveštavanje organa za kadaverične operacije, a prema njegovim rečima, na to pitanje tako gledaju i sve druge verske konfesije.
Slično je godinu dana ranije pisao i vladika bački Irinej u tekstu “Ukratko o transplantaciji“.
“Presađivanje organa – da, e vivo, od živa čoveka, i ex cadavere, od pokojnika, transplantacija srca – uslovno da, nikako e vivo, samo ex cadavere“, zaključuje svoj tekst o presađivanju organa vladika bački Irinej.
Episkop, međutim, navodi nekoliko uslova koje presađivanje mora da ispunjava da bi bilo dozvoljeno i zaslužilo pohvalu sa stanovišta hrišćanskog morala. Na prvom mestu, primalac i davalac organa postupaju slobodno i dobrovoljno. Davalac je nadahnut i podstaknut isključivo ljubavlju prema bližnjem, kome novi organ često znači i opstanak u životu ili zdravstvenu pomoć, navodi dalje vladika.
Dakle, nedopustiva je bilo kakva vrsta trgovine ljudskim organima, a transplantacijom ne sme biti ugrožen život davaoca, kao ni njegovo opšte zdravstveno stanje. Takođe, presađivanje ne sme da menja, unižava ili ugrožava biološki ili duhovni identitet primaoca, ističe vladika Irinej. Tek kada su ispunjeni ovi uslovi, presađivanje se i sa stanovišta crkve smatra dozvoljenim i pohvalnim, piše vladika Irinej, dodajući da pitanje presađivanja organa na isti način posmatraju i vrednuju i Pravoslavna i Rimokatolička crkva, kao i tradicionalne crkve reformacije.
Drugi problem je birokratski jer Zakon o presađivanju organa je već tri godine na čekanju nakon što je jedan njegov deo proglašen neustavnim. Vlada Ane Brnabić ga je promenila, ali to nikad nije došlo pred poslanike. To ne pomaže u situaciji kada se porodice potencijalnih donora suočavaju sa možda najtežim odlukama.
Put ka poboljšanju ove slike je, čini se, jasan. Na potezu je država.
Prošle godine je u Srbiji pokrenuta kampanja “Najvažniji poziv u životu“, čiji je cilj povećanje broja donora i transplantacija u zemlji.
Pre nekoliko dana aktuelni ministar zdravlja dr Zlatibor Lončar rekao je da će jedan od prioriteta u radu ministarstva biti transplantacija.