Kolumna
Urbane legende: Dihini dukati
Diha je bila Ciganka nerotkinja. Nadživela je mnoge generacije Cigana i nije imala nikog svog. Sa prtenom torbom obilazila je sela u okolini i opet se u grad vraćala.
Nije se ni oblačila ko ostale Ciganke. Uvek je na njoj sve bilo čisto i nosila je iznošenu odeću pravoslavnih žena. Dugu kosu je vezivala u venac pletenicu. Na glavi crvena marama obrubljena zlatnom žicom. Imala je zelene oči koje su tamnoputu licu davale nešto osobeno, toplo, ali i preteće. Uvek bosa: i ljeti i zimi.
Znalo se da je ostali Cigani nisu trpeli jer je nedeljom odlazila u crkvu i palila sveće. Drugi Cigani su bili muslimani. Samo se Diha pobožno krstila i uvek ostavljala prilog za crkvu.
Zašto se zadržala u Limskoj dolini niko nije znao.
Kod moje babe u Nedakusi dolazila je redovno da faljeta. Tako je moja baba zvala gledanje u karte, u dlan, u pasulj.
Jednom se desilo, valjda je đed pravio novu kuću, da počne priča o nemaću, a čovek uvek potrebit, tu pred njom.
"Novo, jel’ ti para treba?“, rekla je Diha i otkopčala košulju, onda skinula dvostruki niz dukata: "Na, uzmi, vratićeš.“
"Nikako, nikako Diha“, rekao je đed i nasmejao se.
"Ciganjske pare su ciganjske pare“, dodao je kad je otišla.
Svi u selu su znali da je moj najstariji stric ubijen na Zidanom mostu, u svojoj sedamnaestoj godini.
Znala je i baba, ali je volela da sluša Dihine priče kako on još luta Zelengorom, kako je tamo u Bosni našao nevestu i kako će se jednog dana javiti.
Ista igra se ponavljala svake nedelje. Posle liturgije eto je kod nas.
Obilazila je i druge kuće čiji su najmiliji nestali u ratu.
I svi su je rado primali i slušali njene priče.
A umela je da faljeta. Iako su svi znali da mašta, rado su je primali i slušali.
Desilo se pre mnogo godina: šoferi su ispijali pivo ispred prodavnice prekoputa garaže "Transservisa“.
Naišla je Diha, rekla im da noćas niko ne kreće preko Zlatibora jer biće velike nesreće. Novi put još ne bejaše napravljen.
Šoferi su je sa smehom slušali i nudili pivom što ona nije odbijala. Ali je u svojoj priči da ne treba ići preko Zlatibora te večeri ostala uporna.
I zaista se desilo zlo.
Vozač autobusa je zajedno sa putnicima sletio u provaliju.
Raščula se priča po gradu, a šoferi joj sagradili baraku, tu, preko puta garaže.
Bio Sv. Pantelej. Poslali su me da Dihi ponesem pečenje. Naša slava.
Na jesen sam se spremao za Beograd. Na zidu je stajala ikona Svete Petke i upaljeno kandilo.
"A ja, Diha?“, pitao sam.
"U početku ćeš da se namučiš.“
"A posle?“
"Posle ćeš da se navikneš“, nasmejala se Diha i pomilovala me po kosi.
Te jeseni je pala u postelju.
Izgorela je jedne zimske večeri zajedno sa barakom.
No, je ostala priča o Dihinom faljetanju i njenim dukatima. O noćnim posetiocima koji su pred važne odluke dolazili da čuju šta će reći Diha. Među njima je bila i žena sekretara gradskog komiteta Saveza komunista čiji je sin poginuo u onom autobusu.