Urbane legende
Svileni
"Obučeni u zmijske košulje, smotani u crnokrug, pripijeni uz kamen čekali su noć, da pokušaju da povrate selo Mrtvi Do, koje su prije dva dana uzeli muslimani."
Zapalio se kamen. Gorio je blijedim plavičastim plamenom. Gorila je rijeka. Zelena rijeka u koju su sa kamenog mosta nekad skakali najhrabriji.
Čitav dan su padale granate sa jedne na drugu obalu Neretve. U dvorištu kamene kuće, pored nužnika, raspadale su se lešine pobijenih svinja.
U kuhinji se čula harmonika. Pijani vojnici su pjevali i pucali u svinje.
Djevojčica se skrivala u polumraku ostave, sa mačkom u naručju. Nisu plakale. Ni ona ni mačka.
Djevojčica nije znala odakle su došli vojnici.
Nije znala zašto su svi pobjegli. Zašto su je zaboravili.
Kada su krenuli za Hercegovinu, Crni i Poručnik su sa sobom poveli Svilenog.
Obučeni u zmijske košulje, smotani u crnokrug, pripijeni uz kamen čekali su noć, da pokušaju da povrate selo Mrtvi Do, koje su prije dva dana uzeli muslimani.
Čitav dan su se pentrali uza stijenje da bi im došli s leđa.
Pripijeni uz kamenjar, bez vode, iako su ispred kuća bili bunari.
Sa prvim mrakom su napali.
Počelo je pucanje, krici. Popucala su stakla na prozorima.
Jedan za drugim izviđači su utrčavali u kuću.
Pod je bio pokriven krvlju, komadima mesa.
Dvojica ranjenih su se predali, slijepi harmonikaš, zaklonjen ormarom, u ćošku sobe je i dalje svirao.
Odakle je djevojčica znala da su Crni i njegovi momci koji su upali u sobu prijatelji. Da neće ništa uraditi njoj i mački.
Uplašena, mačka je iskočila iz krila, ogrebala djevojčicu po ruci i umakla napolje. Djevojčica je istrčala za njom u mrak.
Mnogo sam volio Svilenog. I tek kad je poginuo saznao sam istinu o njemu.
Pobjegao je od kuće pred kraj školske godine i u Neđariće došao kao dobrovoljac.
Prvo nisu htjeli da ga prime, ali on je rekao da su mu roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći (a lagao je).
Rekao je da ima dvadeset godina (a lagao je).
Rekao je da su mu zaklali strica (a lagao je).
Ponavljao je razred i nije smio da ode kući.
Pobjegao je u Bosnu.
Za Hercegovinu je krenuo zbog Crnog i Poručnika.
Svileni je posljednji ušao u kuću.
Ulazeći, vidio je djevojčicu kako trči preko livade, prema čuki sa koje je tukao mitraljez.
Htio je da je zaštiti, da joj kaže da stane, da se ne boji.
Pretrčao je preko livade, preskočio lešinu svinje, zaobišao kameni zid.
A onda je ispred sebe ugledao crne siluete i osjetio udar, pao.
Nije stigao da izvuče osigurač od bombe.
Uhvatili su ga živog.
Rastojanje između kuća je trista metara.
U jednoj, na patosu, prljavom od pikavaca, povraćanja, krvi, leži Svileni, dječak krupnih očiju.
U drugoj kući su izviđači, harmonikaš, dvojica ranjenika i četvorica mrtvaca.
Poručnik ima prljav zavoj oko glave. Oznojeni prsti mu se grčevito stežu oko radio-stanice.
„Alo, ustašo, mamu ti jebem, javi se!“
„Bog, dečki, prosim lijepo, šta mogu da učinim za vas?“
„Zovem da vam jebem majku!“ „Htio je i ovaj tvoj pa više neće. Je lʼ tako da nećeš?“
Čuje se udarac i krik Svilenog.
„Daćemo vam dvojicu ranjenika i harmonikaša ako pustite dječaka.“
„Vratićemo vam ga. Ali u djelovima.“
„Kakvi ste to ljudi? Daćemo vam trojicu vaših za dječaka.“
„Koju trojicu! Šta će mi balije? Ranjenici mi ne trebaju, a harmonikaš ne zna svirati.“
U drugoj kući bili su Hrvati. Oni su zarobili Svilenog. A „Gavranovi“ su imali zarobljene muslimane.
„Dajem ti trojicu vaših za dijete.“ „Oni su Alahovi, četnik. Nisu moji. Radite posao za nas. Prekasno si se sjetio, a i pitbul terijeri su mi gladni. Moram da ih nahranim.“
„Zar niste saveznici sa njima?“
„Kolji, Čedo, i suši za zimu. Ionako su vam sve krmke pobili.“
„Četnik, imaš direktan prenos preko motorole. Maks, grizi; grizi, Reks!“
Čuje se krik Svilenog i režanje pasa.
Poručnik isključuje motorolu.
Crni kundakom udara u glavu prestrašenog ranjenika. Jednom, onda još jednom.
I ne primjećuje mozak, pomiješan s krvlju na cipelama.
Onaj kome se u mraku ne razaznaje lice puca u jednog, pa u drugog zarobljenika.