INTERVJU
Dragan Mrđa: "Japanci planiraju da 2050. pokore planetu"
Jeste po prezimenu Mrđa, ali nije namrgođen. Daleko od toga. Neko je ko zapravo pažnju sagovornika pleni vedrinom i osmehom. Iznad svega je drag čovek. Zato i ime Dragan više odslikava njegov karakter i izgled nego ne tako često prezime Mrđa.
U prošlim vremenima bio je fudbaler sa naglašenim smislom za maltretiranje protivničkih odbrana uz još jedan lep fudbalski zadatak da golmane što češće daruje nesanicom. Pogađao je sa trave i levom i desnom, ali i glavom iz vazduha. Golgeterski specijalitet bio mu je het-trik.
U analima srpskog fudbala ostao je upamćen i kao prvi strelac Superlige (19 golova na 27 utakmica) u sezoni 2013/14. Zvezdini navijači ga takođe pamte i kao jednog od ključnih igrača u timu koji je posle šest godina apstinencije vratio titulu na "Marakanu“. Bio je to onaj sastav koji je sa klupe predvodio kao trener Slaviša Stojanović. I oni u Novom Sadu, gradu čiji je zet, pamte ga po sjajnim igrama i važnim golovima u dresu "belo-crvenih“ s kojima je dogurao do finala Kupa.
Kroz karijeru takođe je bio i reprezentativac, ali i internacionalac. Posle kopački okačenih o klin, skaut i trener.
Drugi za njega govore da je istinoljubiv i častan čovek, on za sebe, šaleći se na sopstveni račun, da je duhovit. Tvrdi da mu je baš to, misli na duhovitost, najviše pomoglo da privoli jednu Ivanu da se uda za njega. Kćerka Srna i sin Jakov kruna su te ljubavi koja i dalje traje.
Priča takođe i kako ga je ta duhovitost znala ponekad i te kako skupo da košta. Kaže da je smisao za dobar humor koji poseduje zapravo čist, ali da ga ponekad svi baš i ne razumeju na pravi način. Postoji, međutim, osoba s kojom je od kako su zajedno na istoj talasnoj dužini sa davno naštelovanim tonom ljubavi i bez smetnji u vezi.
"Supruga je bila moja podrška kroz celu karijeru. Upoznali smo se još kad sam imao 18 godina, uz mene je bila gde god da sam igrao. Jedno dete nam se rodilo u Moskvi, drugo u Beogradu. Jeste Novosađanka, ali nije bitno uticala da u jednom trenutku nosim dres Vojvodine“, priča uz osmeh kojim je od kako zna za sebe otvarao sva vrata.
Banatsko je dete. Tamo u ravnici je i prohodao, a onda i prvi put potrčao za loptom. Kad je malo poodrastao, pričalo se o njemu kao supertalentu.
"Fudbalski sam rođen u Jedinstvu iz Vlajkovca. Pazite, nije Bajkovac, već V-V-Vlajkovac. To je selo nadomak Vršca kad se ide iz pravca Beograda u kome sam odrastao. Bio je tamo neki turnir i čuveni trener iz tog kraja, Dragan Dejaković zvani Kec, dođe kod mene s predlogom da treniram u Radničkom iz Vršca. Bilo je u početku ono hoću-neću, ali na kraju sam ipak odlučio da prihvatim poziv.“
Nije dugo ostao u Vršcu. Na nekom vikend turniru sve ono što zna snimio je legendarni lovac na talente Toma Miličević koji je već u ponedeljak došao kod Mrđinih roditelja. Predložio je za početak da Dragan odigra jednu utakmicu u Beogradu, a onda je čuveni čika Toma posle te utakmice i ozvaničio želju Zvezde da talentovani Mrđa pređe u njene redove.
Dolazak u Beograd, priča, bio je doživljaj koji i danas nosi sa sobom svežinu u sećanju. Fasciniran "Marakanom“, igračima koje je video uživo i još nekim drugim stvarima zapitao je sebe da li on u toj sredini i zaista nešto može.
Uklopio se, međutim, brzo u generaciju u kojoj se fudbalskim umećem izdvajao pokojni Dejan Milovanović.
"Bio je tu još i Zdravko Kovačević, onda i Nemanja Obrić i da ne nabrajam dalje. Sjajni momci i istinski talenti. Međutim, taj osećaj nelagode s pitanjem šta ću ja među njima trajao je samo na zagrevanju, odnosno do trenutka dok nisam izašao na teren.“
Krasio ga je gen moćnog napadača. Stigao je i do omladinske reprezentacije, igrao je, kako kaže, za sve mlađe selekcije i Zvezde i nacionalnog tima.
"Igrao sam za nacionalni tim i na prvenstvu Evrope. Selektor je bio Miroslav Đukić. Stigli smo do finala i u finalu izgubili od domaćina Holandije. Šteta, imali smo moćan sastav u kome su igrali Basta, Tošić, Milovanović, Boško Janković, Bane Ivanović, Kolarov. Nismo slučajno došli do finala.“
U naručje profesionalnog pogona Crvene zvezde lansirao ga je čuveni turnir u italijanskom Vijaređu.
"Igrao sam baš dobro, postigao sam četiri gola u prve tri utakmice, bio najbolji strelac grupne faze. Tri puta zatresao sam mrežu reprezentacije Gane, a onda i jednom milanskog Intera. Kad smo se vratili u Beograd, ponudili su mi da potpišem profesionalni ugovor.“
Seća se da je u kancelariju Dragana Džajića došao u pratnji Miroslava Pavlovića, tadašnjeg direktora omladinskog pogona "crveno-belih“. Potpisao je četvorogodišnju vernost i sa samo 19 godina debitovao za prvi tim na prvenstvenoj utakmici protiv Zemuna. Zamenio je Lea Lerinca.
"Naravno da se sećam svakog detalja. Mihajlo Pjanović je bio vedeta tima, golgeter. U početku, naravno, nisam bio starter, ulazio sam u igru uglavnom umesto Bogavca. I tako je to krenulo.“
Danas sa poprilične distance kaže da nije imao sreće u karijeri. Dosta utakmica odgledao je sa klupe.
"Klupu sam najviše grejao kao reprezentativac. Sećam se s koliko sam radosti otišao na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Nisam, međutim, odigrao ni minut. I dalje žalim zbog toga. U reprezentaciju sam pozvan kao najbolji igrač i najbolji strelac lige. Postigao sam te sezone 22 gola i baš sam bio u top formi. Da, često sam posle pitao sebe zašto nisam ušao ni minut. Shvatio sam na kraju da sve nije bilo do mene. Istina je i to da su utakmice pre SP ukazivale da ću dobiti šansu. Potvrđivalo se to na neki način i na treninzima uoči prvenstva, nadao sam se dakle s pravom da ću atmosferu šampionata doživeti i na terenu, da ću odigrati bar deo neke utakmice. I onda kad shvatite da nešto nije do vas, stičete onaj neprijatan utisak da sve zapravo manje boli, ali i da bol za prilikom koja se nikad više neće ukazati zapravo nikada neće nestati.“
Nacija je posle uspešnih kvalifikacija, podsećamo Mrđu, verovala iskreno da će tim predvođen selektorom Radomirom Antićem sigurno izboriti drugu rundu takmičenja.
"Antić je bio istinski autoritet, igralo se dobro, bili smo zdrava grupa. Moje iskreno mišljenje svodi se na to da su nas ubile preduge pripreme u Austriji uoči šampionata. Tih 20 i nešto dana je puno toga poremetilo, bili smo izdvojeni, trenirali na istom terenu 20 dana, među nas se uselila neka klica nervoze. Sad znam da bi bolje bilo da su te pripreme trajale kraće. Onda se posle, na samom šampionatu, u sve uključio i splet nesrećnih okolnosti. Mislim na onaj penal protiv Gane, pa onda penal i crveni karton protiv Australije. Imali smo utisak da se sve urotilo protiv nas.“
Kroz karijeru nosio je dres Crvene zvezde, Jedinstva iz Uba kao pozajmljeni igrač, zatim Lirsa i Varegema u Belgiji, moskovskog Himkija, Vojvodine, švajcarskog Siona, ponovo Crvene zvezde i pune četiri godine još dva japanska kluba.
"Onih mesec dana provedenih u ljubljanskoj Olimpiji jednostavno ne računam. Pozvao me gospodin Mandarić, ali već posle nekoliko dana video sam da to nije za mene. Bio je to kraj moje igračke karijere“, govori Dragan Mrđa.
Ne krije da kao profesionalac nije ostao praznih šaka, da je kroz karijeru zaradio i novac. Po sopstvenom priznanju, najviše u Japanu.
"Prvi susret sa Japanom imao sam kao reprezentativac. Radovan Ćurčić kao selektor odveo je selekciju naše lige na prijateljski meč u Osaku. Igrali su Japanci protiv nas u najjačem sastavu, to je za njih bila poslednja kontrolna utakmica pred okršaje na SP. Očekivanja su bila da će nas dobiti sa četiri-pet golova razlike. I ambijent je bio veličanstven. Na tribinama se okupilo 60.000 navijača. Na kraju bilo je 3:0 za nas. I sve drugo što nam se tamo događalo u ta tri dana za mene je bilo očaravajuće. Pomislio sam tada kako bi bilo lepo kad bih jednog dana igrao fudbal u Japanu.“
Ono što je tad poželeo ostvarilo mu se četiri godine kasnije. Ali, vraćamo se na početak, na dane u Crvenoj zvezdi koja je tada često menjala trenere. Najviše je igrao kad je šef bio Zoran Filipović. Posle je došao Muslin i bio je to početak Mrđinih muka. Provodio je više vremena na klupi nego na terenu. I to je, naravno, bio razlog zašto je želeo da ode. Preselio se u belgijski Lirs, ali sudbina je htela da se opet susretnu on i Muslin.
"Kad sam potpisao sa ruski Himki, Muslin je preuzeo ulogu trenera. Nisam bio igrač po njegovom ukusu, nešto mu nije odgovaralo kod mene. Ne, nikad ga nisam pitao u čemu je problem. I danas kad se sretnemo razmenimo pozdrave, popričamo kao stari znanci. Generalno nikad nisam imao ništa protiv tog čoveka. Kad sam bio mlađi, bilo je u meni ljutnje. Igrao sam ja kod njega u Zvezdi, davao čak i golove. Odigram dve utakmice zaredom, postignem dva gola i onda u trećoj, u derbiju, ne uđem ni minut. To su bile stvari koje su me, priznajem, izluđivale.“
Ostao je prepoznatljiv i po tome što je neretko beležio het-trik.
"Ne znam koliko puta se to dogodilo. U dresu Vojvodine sam, mislim, četiri puta bio trostruki golgeter. Imali smo dobru generaciju, kapiten je bio Popović, Tadić je najavljivao izuzetne kvalitete, zatim su tu bili i Mario Đurovski, Žarko Lazetić, Risto Lakić. Baš dobra ekipa koju je sa klupe kao trener predvodio Zoran Marić. Prvenstvo smo završili kao drugi iza Partizana, Zvezda je bila treća.“
On to ne govori, ali bila je to i sezona u kojoj je Dragan Mrđa postao najbolji strelac i zvanično najbolji igrač lige.
"Fudbal je prepun iznenađenja. Vratiću se ponovo na Evropsko prvenstvo za mlade. Kod Miroslava Đukića sam igrao svaku utakmicu u kvalifikacijama i naravno davao golove. I na Evropskom sam igrao svaku utakmicu sve do polufinala. Nisam bio starter, umesto mene igrao je neko drugi. Na kraju uđem i dajem gol za 2:0. Onda dođe finale, opet ja ne igram, igra taj neko drugi. Puno toga je u ovoj priči bilo očigledno, ali bilo pa prošlo. Tako je to nekad u fudbalu.“
Posle evropskog otišao je u Rusiju. Potpisao je za Himki, ali fudbal nije igrao s osmehom.
"Nije problem samo bio to što mi se ponovo dogodio Muslin. Himki je imao sve, puno para, sjajan stadion, ali su kad se sve sabere bili instant klub. Imali su brdo novca, ali ne i organizaciju, odnosno ljude koji bi to ispratili na pravi način.“
Iz Rusije se vratio u Srbiju, obukao je dres Vojvodine i fudbalski vaskrsnuo. Bio je to njegov novi početak.
"Puno mi je značio rad sa trenerom Zoranom Marićem. Vrlo precizno mi je rekao na koji način treba da igram i šta treba da radim na terenu. Napravio je zapravo igru za ceo tim, iskoristio je od svakog igrača ono najbolje što je imao.“
Svoj uspeh i dobru formu objašnjava i nesebičnom podrškom momaka iz tima.
"Sjajno sam sarađivao na terenu sa Tadićem i Đurovskim. Razumeli smo se pogledom, zahvaljujući njima nadavao sam se golova, postao prvi strelac šampionata“, priseća se Dragan Mrđa.
Kaže da je to bila sezona u kojoj je shvatio koliko kao fudbaler vredi.
"Sigurno sam mogao da igram u top pet klubova Lige petice. Kao klinac sanjao sam da nosim dres nekog italijanskog kluba, ali san se nije ostvario.“
Posle onog turnira u Vijaređu za njega su bili zainteresovani navodno Sampdorija i Verona Kjevo. Kad je sa Zvezdom eliminisao Kjevo iz Kupa UEFA, priča o njegovoj seobi na Apenine je opet bila aktuelna.
"Umesto u Italiji, završio sam kao pozajmljen igrač u Jedinstvu iz Uba. Bio sam ljut, priznajem. Sad znam da je od svega bilo i koristi. Bila je to jaka liga. Rad i Čukarički borili su se za povratak u elitni rang. Na Ubu nisam bio sam. Svakodnevno smo do Uba i nazad putovali Basta, Boško Janković i ja.“
Njegovi klubovi, Zvezda, Vojvodina i Jedinstvo Ub polufinalisti su ovogodišnjeg Kupa. Za koga će navijati?
"Uvek za Zvezdu. Poštujem, naravno, i Vojvodinu, ali ovo je sezona u kojoj je Zvezda ispred svih. Istina je i to da je u kup takmičenju sve moguće.“
Govori i o tome kako je voleo da igra važne utakmice, one pod velikim pritiskom. Tad je i najviše pružao.
"U Zvezdi je svaka utakmica bitna, zato sam i voleo najviše od svih njen dres.“
Deo karijere proveo je i u Belgiji. Otišao je u Lirs i odmah shvatio da je izabrao pogrešan klub.
"Rekao sam sebi ‒ tako ti i treba, insistirao si da odeš. Kod Dostanića nisam imao šanse, ali došao je Zenga. Upoznali smo se u kancelariji kod Dike Stojanovića, setio se moje partije potiv Kjeva, pitao gde sam. Kad sam mu sve objasnio, naredio je da sutra u 10.00 budem na treningu. Bio mi je naklonjen. Na prijateljskoj utakmici na kojoj je bio predstavljen navijačima uveo me sa klupe. Uđem i dam gol. Pobedili smo 1:0. Tad su u prvom planu bili Žigić i Pantelić. Rekao sam ‒ ako se jedan od njih proda, ostajem. Kako se ništa nije događalo pet dana pre kraja prelaznog roka, odem u Belgiju. Poslednjeg dana prelaznog roka Zvezdu je napustio Pantelić. Očigledno nije mi bilo suđeno da ostanem na ’Marakani’.“
U Lirsu se nije usrećio. Njegov tim gubio je gotovo svaku utakmicu.
"Pred kraj polusezone na trening dolazi pet policijskih džipova, izlaze na teren i hapse četiri igrača i golmana. Plus trenera. Sve je ličilo na scene iz filma. Ispostavilo se da su nameštali rezultate utakmica i svi su završili u zatvoru.“
Iz Lirsa se na poziv trenera preselio u Varegem koji je igrao Kup UEFA. Zadržao se šest meseci.
"Loša epizoda u karijeri. Tad sam proklinjao sebe što nisam ostao u Zvezdi. Da jesam, ko zna kako bi se razvijala moja karijera.“
Ako je Belgija bila greška, Japan je, ispostavilo se, bio pun pogodak.
"Pored Srbije, Japan je najbolja država na svetu. Po mojoj je meri. Brzo sam se prilagodio, zaista smo i ja i moja porodica tamo uživali pune četiri godine.“
Živeli su u Saitami, nedaleko od Tokija. U tri prve sezone nosio je dres kluba Omija Adidža.
"Došao sam u polusezoni, klub se borio za opstanak. Na 18 utakmica postigao sam devet golova. Na kraju smo ipak ispali, nedostajao nam je jedan bod. Imao sam puno ponuda da promenim sredinu, ali ljudi iz kluba su me i bukvalno molili da ostanem, imali su ambiciju da se vrate. Odlučio sam da ništa ne menjam, da godinu dana igram Drugu ligu. I nisam pogrešio. Vratili smo se ekspresno u najviši rang. Sve ono što su obećali ispunili su do najmanje sitnice. Već tada kupili su me za sva vremena. Dopada mi se to što je kod njih data reč zapravo zakon.“
Danas priča kako je imao sreću što je dobro igrao i korektno se ponašao. Zahvaljujući tome, i dalje ima prijateljske kontakte sa ljudima iz Zemlje izlazećeg sunca.
Poslednju od četiri godine proveo je u klubu Šenon belmare. I odatle nosi samo lepe uspomene.
Po povratku u Srbiju postao je skaut Crvene zvezde. Usput je položio ispite za D licencu, onda i sve druge, sve do Uefine PRO.
Paralelno je sarađivao i sa agencijom preko koje je otišao u Japan. Preko njega nekoliko srpskih fudbalera sklopilo je sa japanskim klubovima unosne ugovore.
Trenutno je domaćin selekciji Tokija koju čine talentovani igrači četiri kluba.
"Tradicija je da se svake godine napravi turnir na kome se selektiraju najtalentovaniji koji posle toga odlaze u kamp. Godinama su išli u Nemačku, a onda je moj prijatelj koji dva puta godišnje dolazi u Beograd i kome se svidela naša zemlja predložio da ubuduće dolaze u Srbiju. Biće ovde sedam dana i odigraće utakmice sa Crvenom zvezdom, Partizanom i Čukaričkim. Reč je o 16-godišnjacima.“
Sledi i priča o tome koliko Japan ulaže u fudbal. Takođe i šta planiraju.
"Oni napreduju iz godine u godinu. Strateški su usmereni na to da 2050. budu šampioni sveta. To im je cilj. Sve rade vrlo osmišljeno i precizno. Pre 20 godina imali su reprezentaciju u kojoj su igrali momci iz japanske Džej lige. Danas u toj istoj selekciji igraju Japanci koji imaju ugovore u evropskim klubovima.“
Na konstataciju da to ipak nije realno Mrđa naglašava da je možda i moguće s obzirom na to kako razmišljaju i kako se ponašaju.
"Da napreduju koracima od sedam milja jedan od dokaza je i onaj od pre dve godine kada su u Minhenu pregazili Nemačku sa 4:0. Jeste to bila prijateljska utakmica, ali to ne umanjuje njihov trijumf. I još nešto, izuzetno su talentovani za fudbal. Fali im malo našeg mentaliteta da bi bili sila.“
Objašnjava šta to i konkretno znači.
"Tamo maksimalno radiš, daješ sve od sebe, ako pobediš, onda je super, a kad izgubiš nije ništa strašno, uz osmeh kažu idemo dalje. Popravićemo ono gde smo grešili da bismo na narednoj utakmici bili bolji. Nedostaje im taj radikalniji pristup.“
Da li će sutra možda uploviti u trenerske vode tim pre jer ima sve licence, a čini se i dobru volju da sedne na užarenu trenersku klupu?
"Imam tu želju. I biću iskren. Želim da radim kao trener u Japanu. Ali da bih tamo stigao moram ovde da krenem. Malo je to komplikovano. Ovde su treneri potrošna roba, bez ugleda i poštovanja. I onda kad sve to znam i ta želja da radim kao trener brzo splasne. Ali, nikad ne reci nikad.“
Zna i šta bi promenio kad bi eventualno postao trener u Srbiji.
"Sve ovo što rade srpski novokomponovani treneri ja bih promenio. Sve, baš sve. Radio bih drugačije. Napravili su nauku od fudbala. Sad se gleda koliko je ko pretrčao, da li ima brzinu ovu ili onu i da ne nabrajam dalje. To su za mene gluposti. Pravi fudbal igra se srcem, a ne po šemama iz laptopa koje ubijaju lepotu fudbala. Preferiram jednostavnost u igri iako je to u suštini najteže. Ali je moguće. Mladi treneri kod nas previse komplikuju, žele što pre da se dokažu, kopiraju trenere iz Evrope, žele da stvore sliku da su oni najbitniji. Igrači su ti koji bi to trebalo da budu.“
Podsećamo da je iz Japana u Srbiju stigao i Piksi, ali i da nije napravio ono što se od njega očekivalo.
"Početak je bio odličan, sve to je izgledalo dobro. Zašto su posle pali ne znam. Sigurno nisu zato što je Piksi bio trener u Japanu. Prijao mi je taj njegov napadački stil, zašto je kasnije odlučio da se povuče, da mu tim stoji u bloku, to samo on zna.“
Slaže se da su rezultati reprezentacije ono što promoviše fudbalske vrednosti jedne nacije.
"Sada je selektor Paunović. Po meni, pravi čovek na pravom mestu. Idealno je rešenje posle svega ovoga što nas je snašlo. Neko je ko je prošao kroz reprezentaciju i kao igrač i kao selektor. Ima karakter čoveka koji može mnoge stvari da pokrene i promeni sve ono što nije bilo dobro.“
Iskren je i kada kaže da se generalno u srpskom fudbalu puno toga menja nabolje.
"Dobili smo terene na kojima se može igrati. Ulaže se i sve više novca, mnogo više nego pre deset godina. Ima i drugih pozitivnih stvari, ali i onih koje mi se ne sviđaju. Konkretno, veliki broj stranaca. Pored Zvezde, nedostaju nam i klubovi koji će u kontinuitetu igrati u Evropi. Verujem da će se smanjenjem lige dobiti i na kvalitetu fudbala. Ima dakle nade, takođe i dobrih šansi da ponovo kao reprezentacija budemo autoritet na međunarodnoj sceni. Bitno je samo da se što pre vratimo onim izvornim vrednostima koje su ovdašnji fudbal nekada činile prepoznatljivim.“