INTERVJU
Cvijetin Blagojević: "I Pele je pokušao, ali samo sam ja zatresao mrežu sa centra"
I danas Cvijetin Blagojević je gotovo isti kao u vreme kada je nosio crveno-beli dres. Nemoguće ga je ne prepoznati. Napunio je 70, ali je sačuvao osmeh dečaka, dugu kosu kao zaštitni znak mladosti i telo bez viška kilograma. Takođe i dobru staru naviku da na dogovoreni sastanak dođe nekoliko minuta pre.
Na beogradsku "Marakanu“ stigao je bez veće pompe iz Tuzle, sa legendarnog Tušnja na kome su se teško osvajali bodovi. U sjajnom timu Slobode bio je jedan od najboljih pojedinaca.
"Bilo je to vreme kad su u Tuzlu kao pojačanje dolazili igrači iz Zvezde. Ja sam prvi krenuo u kontrasmeru“, govori uz osmeh uokviren u lepa sećanja Cvijetin Blagojević koji je u dresu Zvezde odigrao 300 utakmica i postigao osam golova.
Pamti se i to da je Cvijetin Blagojević sa Zvezdom osvojio tri titule i jedan Kup Jugoslavije, kao i da je bio deo tima koji je igrao finale nekadašnjeg Kupa UEFA.
On, Miletović i Jovin stigli su u Zvezdu istog dana. Ostalo je upisano da su to prvi igrači koje je angažovao Dragan Džajić kao sportski direktor kluba.
Rođen je u selu Kozjak, nadomak Lopara, ali je Tuzlak postao već sa tri meseca.
"Kažu da se te 1955. rodilo najviše beba u ondašnjoj Jugoslaviji. Takođe, bilo je to i vreme velikih seoba iz sela u grad. Tim putem je krenuo i moj otac.“
Bio je najmlađi u porodici koja je imala pet kćeri i njega kao jedinog sina. Prva igračaka i prva ljubav bila mu je lopta.
"Važio sam za svestranog sportistu. Igrao sam u školi košarku, onda i rukomet, i to baš dobro. Prve sportske medalje, međutim, osvojio sam kao gimnastičar. Konj sa hvataljkama, razboj i vežbe u parteru bile su za mene šala.“
Sve je to bilo lepo, ali fudbal mu je bio ipak najdraži. Na srcu i u srcu. Kroz selekciju prošao je pionirski, a zatim i juniorski sastav tuzlanskog ligaša. Govorilo se ‒ biće igrač. Istog dana, kao najtalentovaniji u generaciji, u prvi tim prekomandovani su on i nezaboravni levokrilni napadač Dževad Šećerbegović.
"Šećerbegović je odmah dobio šansu, a ja sam morao na kaljenje u Bukinje, u republičku ligu. Kao nadobudni klinac nisam bio baš oduševljen, dobijao sam tamo batine, ali sam, što je najvažnije, stalno igrao. Na kraju se ispostavilo da sam od svega imao podosta koristi.“
Kad se vratio u Slobodu, opet za njega nije bilo mesta u prvom timu. Iskusni Mesud Nalić imao je prednost.
"Tražio sam od trenera Duvandžića šansu. Tražio me i Osijek u koji bih verovatno otišao da posle Duvandžića, koji se preselio u Hajduk, ekipu Slobode nije preuzeo Đorđe Gerum. Govorio je da budem još samo malo strpljiv.“
Poslušao je iskusnog stratega i nije pogrešio svestan da se u prvi tim Slobode ne ulazi baš tako lako.
"Standardni levi bek se povredio, pita me Gerum da li mogu da igram na njegovoj poziciji, kažem da mogu. Bilo je to ono mogu sve samo da igram. Debitujem protiv Dinama na Maksimiru, tamo Bonić i Vabec, ja ih čuvam i nadigram. Nešto kasnije protiv Zvezde igram desnog beka. Sead Sušić me razbije, primi loptu i tres gol. I tako tri komada, ne vidiš ga uopšte, paklen igrač. Ni ja se nisam video na toj utakmici.“
Posle nekoliko meseci događa se nešto sasvim drugo. Ono o čemu je kao dečak iz Tuzle sanjao.
"Sloboda gostuje na ’Marakani’, na tribinama 30.000 ljudi, Džaja se vratio iz Francuske i igra tu utakmicu. Dobijemo 1:0, odigram fenomenalno, postignem pobedonosni gol. Igrao sam dobro sve te velike utakmice, mislim protiv Zvezde, Dinama, Hajduka, Partizana. Bili smo te godine treći i umesto na odmor nastavimo takmičenje u Rapan kupu.“
Sa Zvezdom je uveliko pregovarao, ali to niko nije znao. Bar je tako mislio.
"Vraćamo se iz Švedske, slećemo u Beograd, na carini neki brka, kaže tvoj pasoš nije u redu, stani sa strane. Ja u čudu. Posle nekoliko minuta dolazi i kaže ja sam iz Partizana, trener Ante Biće Mladinić te čeka na stadionu, znamo sve. U Zvezdi ti nude dvosoban stan i 50.000 maraka, mi ti dajemo četvorosoban i 100.000 maraka. Kaže, idi dole, tu i tu, čekaju te. Poslušam, ali umesto na mesto dogovora sa ’crno-belima’ utrčim u autobus Slobode i odem za Tuzlu.“
Seća se da je u dresu Slobode još odigrao i utakmicu protiv Makabija. Takođe u Rapan kupu. Po dogovoru ljudi iz Zvezde čekali su ga u kolima ispred stadiona u Tušnju i kad je utakmica završena odjurio je za Beograd da potpiše četvorogodišnji ugovor.
To što je i pored bolje ponude zaobišao Partizan brzo mu se osvetilo.
"Odigrao sam polusezonu baš dobro, pred utakmicu nacionalnog tima sa Špancima selektor Biće Mladinić pozove iz Zvezde Duleta Savića i mene. Na pripremama u Zagrebu selektor mi kaže ti si u formi, spremaj se da igraš. Ja da poletim od sreće. Uigravamo i akcije, dolazi sastanak pred utakmicu, ja spreman, čita selektor sastav, mene nema ni u timu ni među rezervama. U zemlju da propadnem. I onda vratim film. Možda me je ono što na aerodromu nisam otišao tamo gde su me čekali ljudi iz Partizana, odnosno Biće Mladinić, koštalo reprezentativne karijere. Možda.“
Kaže, a u njegovu iskrenost ne treba sumnjati, da se nikada nije pokajao što je došao u Zvezdu.
"Tad je san većine fudbalera bio da igraju za reprezentaciju i Zvezdu. Nisam igrao za nacionalni tim, ali jesam za Zvezdu. S posebnom radošću sve one velike utakmice. Meni su ti veliki mečevi bili inspiracija. Nisam imao ni kompleks velikih igrača.“
Seća se da je i slavnog Maradonu strpao u džep na turniru u Španiji u trenutku kad je Argentinac stigao u Barselonu.
"Vratio sam se iz vojske, trener Steva Ostojić kaže ti ćeš čuvati Maradonu. Igrali smo na nekom malom stadionu blizu Barselone, na tribinama 30.000 ljudi. Nije se naigrao, nisam ga tukao, ali nisam naseo ni na neke njegove fore. Odigram tu utakmicu super, vratimo se i na meču protiv Vojvodine pred kraj doživim povredu prepone. Morao sam na operaciju.“
Posle operacije puno toga nije bilo kao pre. Vojska ga je vratila korak unazad, uniformu je obukao sa 27 godina.
"Piksi je mlad otišao u vojsku, Pižon takođe. Bio je to pametan potez. U tim godinama taj prekid karijere i nije tako strašan. Međutim, kad uniformu obučeš sa 27, priča je druga. Mene je pokosila povreda uprkos tome što sam kao vojnik nešto kao trenirao.“
Kod Đorića se nije naigrao, forsirao je neke svoje igrače, bila su to deca iz njegove juniorske ekipe.
"Imao je i jaka leđa, podršku sa vrha. Bili su tu u Stručnom štabu još i Ostojić i Šekularac, ali Đora se pitao. Zvezda je s njim na klupi igrala toliko dobro da je jesen završila kao poslednja na tabeli.“
Đorića je nasledio Gojko Zec, trener koji je, kako se pričalo među fudbalerima, persirao sam sebi.
"Blagojeviću, vi ste već u godinama, da li imate možda neku ponudu? Vidim ja nema tu meni sreće. I posle toga odem u pečalbu.“
Igrao je kao profesionalac u Grčkoj, Švedskoj i Portugalu. A sve nije moralo da bude kako je bilo. U svojim redovima Cvijetina Blagojevića su želeli i neki evropski velikani. Najkonkretniji je bio Vest Bromvič. Nimalo slučajno. Bio je tip igrača rođen za engleski fudbal. Brz, hitar, s motorom u plućima i vrhunskom tehnikom, sjajnim pregledom igre.
"Bilo je to posle onih čuvenih utakmica Zvezde sa Arsenalom. U gostima sam baš dobro odigrao. Jedan naš čuveni menadžer, u trenutku dok za hotelskim šankom sedim sa Miletovićem i Borovnicom, dođe i kaže kako čovek iz Vest Bromviča hoće da razgovaramo. I ja prihvatim. Odmah na startu mi kaže kako su raspoloženi da me angažuju. Kažem, to je nemoguće, imam 26 godina i da pre 28 ne mogu u inostranstvo. Takođe govorim i da nisam odslužio vojni rok. On ne odustaje, govori mi hoćemo da sa tobom sklopimo ugovor. Odmah dobijaš toliko i toliko funti. Prevedeno u marke 3.200.000 ili četiri miliona dolara. Bile su to tad pare da kupim pola Dedinja. I još kaže vi nemojte samo sa Zvezdom da se vratite, nestanite. Potpisaćete sa nama predugovor i dobićete odmah 100.000 funti. Ponovim još jednom da moram u vojsku, a on kaže da oni to znaju, mi samo hoćemo da te kaparišemo. Kažem onda da nemam ni utakmice u reprezentaciji što je bio preduslov da te neki engleski klub angažuje. I onda čujem rečenicu kako ništa na treba da se brinem, kaže čovek igraćete vi i za reprezentaciju.“
Danas sa setom priča kako ponudu nije prihvatio, kako je mislio da će taj novac, možda i više, uzeti kad i zaista stekne uslove za odlazak u inostranstvo.
"Odem u vojsku, stiže me povreda i od svih tih silnih para na kraju nisam uzeo ni jedan odsto. Danas znam da sam napravio grešku.“
Priseća se i kako je pobegao sa operacionog stola u sali u kojoj je čuveni dr Branko Nešović trebalo da mu operiše prepone.
"Ma sve je bilo pripremljeno, ali kada mi je anesteziolog stavio masku da me uspava ja sam počeo da se gušim. Skočio sam sa stola, bacim sve sa sebe i odem. Četiri dana kasnije sve se lepo završilo.“
Zvezdaši ga pamte kao prvotimca koji je sa pola terena dao gol na jednoj važnoj međunarodnoj utakmici.
"Danas tih golova ima, ali tada ih nije bilo. Ipak, malo se o tome pričalo i pisalo. Da je taj gol postigao Dule Savić, snimao bi se film.“
Taj (vele)majstorski potez Blagojevića viđen je na utakmici protiv Karl Cajs Jene. Sutradan je kao junak meča bio gost u TV Dnevniku.
"Voditelj je pitao da li ste vi baš hteli da postigne gol ili je sve bilo slučajno. Čuj da li sam hteo, malo je falilo da ga naružim i da mu odgovorim kako ne treba, ali sam na kraju rekao, dobro, bilo je i malo sreće.“
Novinari "Sporta“ i "Večernjih novosti“ Saša Tasić i Vojmir Jovšić su posle istraživali da li je još neko u svetu fudbala uspeo isto što i Cvijetin Blagojević.
"Ispostavilo se da je samo Pele jednom probao i nije pogodio.“
Seća se svakog detalja. Repčić je dobio pas u dubinu, ali je golman Karl Cajsa istrčao na liniju šesnaesterca i šutnuo je prema centru pravo do Blagojevića.
"Video sam gde stoji, video je i Pižon koji je vikao šutni, šutni, i ja ubeđen da neću promašiti udarim loptu koja nije uskakutala u gol, već je odozgo uletela u malu mrežu. Gol je baš bio lep.“
Njegov takođe lep gol doneo je pobedu Zvezdi protiv Arsenala u Beogradu, a njegov centaršut u revanšu omogućio je Duletu Saviću da izjednači i Zvezdu odvede u sledeće kolo.
"Bila je to baš dobra akcija. Pola tima je u svemu učestvovalo. Mi smo još tada igrali ono što je posle Gvardiola pretvorio u tika-taka taktiku. Akcija je počela od mene na desnoj strani skroz, a onda se lopta vratila nazad do Borovnice, pa je onda je vraćena u sredinu, u tom momentu Pižon i ja smo zamenili pozicije, polako smo se pomerali napred, na kraju Pižon je imao ono njegovo maestralno dodavanje i lopta je došla do mene. Usledio je centaršut posle kojeg je Dule Savić zatresao mrežu. Hajberi je bio srušen, moćni tim Arsena Vengera nadigran i pobeđen. Svi smo slavili, Dule je slavio, na mene je zaboravio, pitao sam u šali Jovina da li on to misli da je sam sebi centrirao.“
Ne pripisuje Blagojević uspeh protiv Arsenala sebi, a hladno bi mogao jer je dao gol u Beogradu i asistirao kod izjednačujućeg u Londonu.
"Bili smo tim u koji je malo ko verovao kad je stvaran. Trener je bio Stanković, sportski direktor Džajić. Tog leta dosta igrača otišlo je u vojsku, neki u inostranstvo, ali ostali su Pižon, Savić, Šestić, Krmpotić, Milosavljević. Znalo se ko na kojim pozicijama nedostaje i došli smo Jovin, Miletović i ja. Levi bek, centarhalf i desno krilo. Tako se to nekad radilo. Svi smo se odmah uklopili i krenulo je. Kao ekipa napravili smo najveći uspeh u istoriji Zvezde do tada.“
Bili su, priča Blagojević, kompaktna celina, bez respekta prema bilo kom protivniku. Osetili su to na svojoj koži i veliki evropski klubovi, pre svih Bajern i Arsenal, ali i mnogi drugi.
"Ostaje žal za sva vremena što nismo trijumfovali u tom revanšu u finalu protiv Borusije u tadašnjem Kupu UEFA. Bili smo nadmoćni, lepo smo igrali, ceo stadion je skandirao ’Roter štern, Roter štern’. Imali smo i šanse, ali lopta nije htela u mrežu. I onda je na scenu stupio sudija Mikeloti. Izmislio je penal koji je Simonsen pretvorio u gol i doneo trijumf nemačkom timu.“
Bila je to i možda sezona karijere Cvijetina Blagojevića. Proglašen je za najboljeg veznog igrača Evrope i četvrtog najboljeg generalno na kontinentu.
"Svečanost proglašenja najboljih održana je u Italiji. Zvezdu smo predstavljali trener Stanković i ja. I danas se naježim kad se setim kakva su sve slavna fudbalska imena na toj listi bila iza mene. Bio je na toj svečanosti i onaj famozni sudija Mikeloti. Stanković mu kao pravi gospodin priđe i pozdravi se, ja neću ni ruku da mu pružim. Kaže mi Stanković nemoj tako da se ponašaš, govorim ‒ ali znate šta nam je uradio. Znam, kaže Stanković, ali uprkos tome ispoštuj ga i lepo se pozdravi. I ja to i uradim, shvatio sam poruku.“
Ostali su kao gosti u Italiji sedam dana. Sjajan hotel, bazen i šta sve ne.
"Ima i jedna anegdota. Uveče smo sedeli sami, pričali, od Stankovića si mogao puno toga da naučiš, bio je veliki trener, autoritet i gospodin u pravom smislu te reči. I ja ispričam kako sam imao ponudu Vest Bromviča. On me pogleda i reče nešto u stilu tako ti i treba kad si glupi Bosanac, tu se uzimaju pare.“
Bosanac je ostao Bosanac. Dobra duša i fudbaler koji je uživao u onom što je radio. Već posle treće utakmice u dresu Zvezde postao sam jedan od miljenika navijača.
"Dobili smo Olimpiju 3:1, prošao sam po desnoj strani i dodao loptu Duletu koji je stavio nogu i mreža se zatresla. Na tribinama erupcija oduševljenja. Gledam da li je sve to moguće, nije to bio neki gol da publika padne u trans, ali Dule je bio Dule, najveći miljenik navijača. Međutim, samo minut posle počnu da skandiraju i moje ime. Orilo se Blago-je, Blago-je. Ali, ono što me je učinilo posebno srećnim jeste da su navijači bili uz mene i kad mi nije išlo. I tad su skandirali moje ime.“
Dule Savić, međutim, nije bio jedini kome je pevao "sever“. Ono što je za sva vremena usrećilo Cvijetina Blagojevića jeste da je i on dobio svoju pesmu.
"Ta pesma navijača je možda najvredniji trofej u mojoj karijeri. Glasila je: ’I kad kiša pada, kad se zvezde roje, ’Marakana’ grmi, Blago-je, Blago-je.’ Priznajem, znao sam ove reči da ponavljam u sebi uoči svake utakmice, davale su mi neku posebnu snagu, podizale adrenalin.“
Nikad se nije hvalio, veličao sebe i svoje igre uprkos tome što su ga navijači proglasili jednim od najzaslužnijih za tri titule Zvezde i jedan Kup. Ne krije da su i neki treneri i te kako bili zaslužni za njegove igre.
"Izuzetno sam poštovao Stankovića. Bio je pojava, autoritet, harizmatičan i iznad svega pošten čovek. Nikad nikome za zlo ništa nije uzeo. Jeste bio prek, znao je i da kazni. Mileta Jovina je video kako puši, jedna ispušena cigara koštala ga je milion dinara. Tad se čovek i naljuti, ali posle shvatiš da ti je u stvari mislio dobro, insistirao je da u sebe ulažeš, da od fudbala uzmeš nešto.“
Danas, kaže, treneri nisu ono što su bili. Promenila im se i uloga, više su menadžeri za koje drugi rade na terenu.
"Kad kod se povede priča na tu temu, opet mi na um pada Stanković. Imao je tada 57 godina, ali je svaki trening istrčao sa nama.“
Cvijetin Blagojević naglašava i da je bio igrač u godinama kad se u ondašnjoj Jugoslaviji igrao možda i najbolji fudbal, kad je liga bila među najkvalitetnijim u Evropi s mnogo sjajnih pojedinaca.
"Svaki tim je imao svoju zvezdu. Bar jednu. Dođu u Beograd da igraju i hladno te nadigraju. Hajduk je imao Juricu Jerkovića, Žungula i koga sve ne, Dinamo Vabeca, Deverića, Mlinarića, Velež Baku Sliškovića i Vladića, Vardar Ringova, Sloboda Mulahasanovića. Ponavljam, svaki klub je imao velikog igrača.“
Ipak, jedan je bio veći od svih. Bar za Cvijetina Blagojevića. O njemu priča s neskrivenim oduševljenjem.
"Pižon Petrović je izuzetak, van svih kategorija, u svakom pogledu. On je, po meni, najbolji igrač koga smo imali u generaciji. Možda i najbolji ikad. Bilo je nas koji smo imali vrhunsku tehniku, ne znam Blaž Slišković ili Janjanin, ali tu mekoću koji je posedovao Pižon niko nije imao. Njegov pas retko ko je mogao da odigra, sve što je radio na terenu imalo je oznaku savršenog. Bata Stane je zahtevao od njega da više trči, da se malo više vraća nazad, da ga kao igrača učini još vrednijim. Bilo je otpora, ali je posle sve prihvatio. Bio je zaista neverovatan igrač.“
Bio je i sudionik one utakmice u Splitu koja je prekinuta zbog smrti druga Tita.
"Ja sam plakao, neki kažu da nisu, ali jesu. Svima nam je Tito bio Tito. U tom negiranju Dule je bio prvi, ali dobro.“
U danima kad je trebalo da bude polaznik trenerskog kursa dogodilo se da nije dobio šansu, odnosno da je Dule Savić, koji je o svemu odlučivao, precrtao njegovo ime.
"Ništa strašno, otišao sam posle u BiH i dobio tu famoznu licencu. Ako me je neko poznavao, onda je to bio Savić. Ni danas ne znam zašto je to uradio. Naravno, oprostio sam mu, ali nisam zaboravio. I tad sam govorio, a govorim i sada da je napravio veliku grešku. Neki koji su bili upisani nisu loptu šutnuli kako treba, ali su na kraju dobili licence. Sad je sve to nebitno, ali moram da kažem da prema meni nije bilo pošteno.“
Po završetku karijere uplivao je u trenerske vode. Sedeo je na klupi Železnika, Radničkog iz Obrenovca, sa Radnikom iz Surdulice izborio je plasman u elitu, sa Kozarom iz Bosanske Gradiške plasman u Premijer ligu. Nekoliko godina bio je i skaut Crvene zvezde.
"Trenersku karijeru sam zapravo započeo u Švedskoj. U jednom malom klubu. Iz Pete lige smo prošli u Drugu. To je bio hit tim. Igrali smo čak i finale Kupa Švedske. Ovde kod nas prvi trenerski posao sam dobio u Železniku.“
Zvezdu doživljava kao svoju drugu kuću. Seća se prvih dana na "Marakani“.
"Tad je bila druga priča. Sekretarica Dara Zec nam je bila druga majka, Konstantin Zečević znao je kao generalni sekretar sva fudbalska pravila, Džaja je bio sportski direktor, Korica blagajnik, a Stanković trener. I to je bilo to. Danas je Zvezda mašinerija.“
Ostvario se i kao suprug, zatim i kao otac.
"Moju suprugu sam upoznao još kao srednjoškolac u Tuzli. Posle smo ljubav krunisali brakom, a brak rođenjem kćerke koja nam je darovala unuka. Sa manje od dve godine sam ga slikao u dresu Zvezde, dole na centru terena. Ime mu je Mario, trenutno živi u Španiji i jednog dana biće fudbaler. Bolji od dede.“
Deluje zadovoljno, kao čovek koji nema briga. Kad pravi rekapitulaciju onog što je iza njega, govori da je možda sve moglo biti i drugačije.
"Postoje valjda tri kategorije ljudi u svakoj oblasti pa i u fudbalu. Imaš one koji uzimaju, da ne kažem otimaju. Imaš i one koji se sami nude, stalno nešto traže i na kraju to i dobiju. Postoji i ona treća kategorija ili grupa ljudi koja nešto zaslužuje, ali to nikad ne dobije. Ja sam toj trećoj grupi koja ima nekih zasluga, ali se ne laktam i ne otimam.“
Logično je i pitanje da li ova generacija Zvezde može u Ligi Evrope kao njegova koja je u istom rangu stigla do finala.
"Zvezda je dominantna u nacionalnom šampionatu i to će biti do kraja prvenstvene trke. U Ligi Evrope dobro gura. Ne treba nas kao generacije porediti, ono su bila druga vremena, drugačiji fudbal. Moja generacija je igrala u jakom domaćem prvenstvu, aktuelna nije u toj poziciji. Danas da bi opstao kao klub moraš da se uklapaš u evropske tokove. Zvezda to dobro radi, stigla su i nova pojačanja. Koliko daleko može ne znam, ali znam da sa svim klubovima iz Lige Evrope može ravnopravno da se nosi. Navijamo, naravno, da što dalje stigne.“
Produžio je trenersku licencu, ali bez neke prevelike želje da radi taj posao. Priznaje da mu penzionerski način života i te kako prija.
"Uživam igrajući se sa unukom kad je u Beogradu, ali i u druženju sa mojom generacijom. Posle ovog razgovora idem pravac na dogovorenu partiju remija, čekaju me da mi uzmu pare“, priča uz osmeh.