Izgubljeno poverenje
Pismo selektoru: Piksi, hvala i ZBOGOM
Piksi, odlazi. Vreme je. I Vama, poštovani gospodine, bez srpske reprezentacije, i srpskoj reprezentaciji, konačno i srpskom fudbalu, bez Vas biće bolje. Od danas pa ubuduće. Verovatno ste i sami zapazili da je Srbija u Vašem slučaju nepodeljena. I da svi isto misle.
Ovo što radite i kako radite ne vodi nikuda. U stvari, vodi u beznađe i sramotu. I igrači i navijači, bar se tako čini, svesni su da Vi ne znate. Ili, preciznije, da nedovoljno znate da biste bili uspešan selektor reprezentacije koja u svetu fudbala uprkos svemu još uvek uživa neki ugled, kao i poštovanje koje, čini se, sve više bledi. Opet, podosta zahvaljujući Vama.
Ne postoji, sigurno je, nijedna ispitna komisija, sastavljena od stručnjaka ili onih koji to možda i nisu, a pred kojom biste, gospodine selektore, odbranili sastav koji ste izveli protiv Engleza. Još veću muku imali biste sa prezentacijom taktičkih zamisli. Da Vam je to slučajno bio diplomski rad, nećemo sada o tome kako ste i gde stekli PRO licencu, sigurno je da biste ostali bez dobre ocene.
Startna jedanaestorica, čak i za kombinovani sastav Engleske, bila je čist promašaj. Vaš promašaj, selektore. Možda Vi toga niste bili svesni, ali svi drugi, pre svih oni na stadionu, ali i oni ispred malih ekrana TV prijemnika, i te kako jesu. I šta se dogodilo? Dogodilo se pet komada u mreži Petrovića. Bolan poraz sa još bolnijom porukom.
I još nešto. Oni na stadionu su Vam zviždali i tražili Vašu ostavku, s pravom, a oni kod kuće su Vam slali usmene poruke druge vrste, ali sa istim ishodom. Bolje što ih niste čuli.
Posle fudbalske bruke i sramote dozvolili ste sebi čak i to da pred kamerama, bez vidljivog kajanja, izjavite "nismo mogli ništa bolje ni da očekujemo“. Takođe, "moralo je ovo i da se desi“. Učinili ste to ovog puta dostojanstveno i bez leve ruke u džepu pantalona kao izrazom "poštovanja“ prema sagovorniku.
Niste međutim objasnili, a trebalo je, zašto je moralo da se desi kao ni ono zašto "bolje nismo mogli ni da očekujemo“ uprkos tome što ste Vi, selektore, uoči meča govorili da je Vaš cilj i cilj Vaših izabranika – pobeda. Pokazalo se po ko zna koji put da je sve to bila samo isprazna retorika ukrašena jeftinim dodvoravanjem narodu i fudbalskim fanovima.
Na kraju dogodilo se to da je Srbija izgubila utakmicu, ali definitivno i poverenje onih koji žive za fudbal. Opet zahvaljujući Vašoj taktici u kojoj su umesto vrlina mnogo vidljivije bile sve mane svakog srpskog reprezentativca, kao i tima u celini. I to protiv protivnika koji je i Vas i Vašu selekciju ponizio i pre nego što je istrčao na "Marakanu“. Kako? Jednostavno tako što Englezi u Beograd nisu došli u najboljem sastavu. Znali su da i sa timom bez ostrvskih zvezda mogu na travi "Marakane“ da ostvare cilj. Pobedili su iskazujući brutalnu nadmoćnost u svemu što fudbal čini fudbalom i tako praktično sebe svrstali među ekipe koje su već sada sigurni učesnici narednog Svetskog prvenstva na kojem, sve je izvesnije, Srbije neće biti.
To se Englezima, to da do bola potcene ovdašnji fudbal, prvi put dogodilo u istoriji. Nekada su na Surčin, i ekipe i reprezentacija, istina ređe, sletali s torbama punim strepnje, ali i htenja da pred publikom koja zna šta je fudbal pokažu šta znaju. I vi ste, gospodine selektore, bili akter one kvalifikacione utakmice za šampionat Evrope odigrane daleke 1987. pred 50.000 fudbalu bez zadrške naklonjenih gledalaca. Bio je to, setite se, mali fudbalski praznik uz euforičnu atmosferu na svakom koraku. Podsetiću Vas i na Osimov sastav: Ravnić, Zor. Vujović, Baljić, Katanec, Elzner, Hadžibegić, STOJKOVIĆ, Mlinarić, Vokri, Baždarević, Zl. Vujović. Vi ste jedini dobili žuti karton na utakmici koja je završena 4:1 u korist Engleza. Navijači su aplauzom ispratili Šiltona, Robsona, Linekera, Adamsa i ostale (vele)majstore sa Ostrva. Vas su i tada, ali i u utorak uveče ispratili zvižducima.
Očekivala je nacija odavno, s obzirom na reputaciju koju u fudbalu imate, i da ukažete na minuse onoga što je fudbalska stvarnost Srbije danas. Vaša reč imala bi težinu. Istina, juče, ne i danas. Takođe i da bez uvijanja naciji kažete kako za velika dostignuća Srbija nema ni igrače ni tim. Jednako ni strategiju. Odnosno da je srpski fudbal odavno bolestan i da je, kad su u pitanju gluposti i nepromišljeni potezi, zapravo neprevaziđen. Ono što joj se najviše zamera, misli se na fudbalsku Srbiju, jeste ubistvo struke. I to s predumišljajem. Vi, gospodine selektore, ni na tako nešto niste reagovali. Priključili ste se, istina bez reči, onima koji su lični interes i trku za punjenjem sopstvenog džepa stavili ispred interesa fudbala u Srbiji. Šta je posledica tog suludog razmišljanja i ponašanja, ako ne pre, postali ste svesni u kvalifikacionom ciklusu koji je u toku.
Jesenje utakmice u kvalifikacijama igrate sa igračima koji uglavnom ne igraju. I sa reprezentativcima koji danas nisu isto ono što su bili kad ste kao selektor preuzeli nacionalni tim. A da ste imali vremena da neke stvari uredite, i te kako jeste. Pre svega da osvežite reprezentaciju i afirmišete, makar i po cenu rezultata, talentovane momke koji dolaze. Posle svega dogodilo se da izostaje rezultat, ali i da nema naslednika za one koji su na odlasku. Ali, šta to Vas briga. Vi, ako ne sutra, sa mesta selektora odlazite na kraju godine. Naravno, punih džepova.
Tuhel je po tom pitanju za selekciju Engleske u ovih nekoliko meseci od kako je selektor više uradio nego Vi za nekoliko godina na klupi Srbije. U prevodu, Englezi znaju danas kako će njihov nacionalni tim izgledati sutra. Beograd je imao priliku i da se na licu mesta uveri u tako nešto. Takođe, i da mi nemamo isto. A to je, opet, zahvaljujući Vama.
Istina je, gospodine selektore, da Vi nemate bazu kao Tuhel. Ali, imali ste momke koji su obećavali ili obećavaju. Da li ih poznajete, da li ste možda lično skautirali nekog igrača iz nacionalne lige i ponudili mu priliku da se dokaže među uglavnom nedokazanim zvezdama srpskog fudbala. Uprkos tome, doveli ste sebe u poziciju da krpite tim od onog što imate. I baš u tome što imate nemate ono što je najvažnije – kvalitet.
Izgubili ste ovog puta i Vi, ali i reprezentativci mnogo više od utakmice. Ali, očigledno je da Vi toga niste svesni. Ili i ako jeste ‒ da vas zbog svega boli briga.
Navijač, koji zna šta je fudbal, hoće igru i golove, vidljivu želju da se nadigra i pobedi čak i bolji rival. Sa Vama kao selektorom to nije dobio. Ono što neće navijač jeste bezvoljna i ničim motivisana ekipa bez ideje ili sposobnosti da u toku utakmice stvori bar jednu izglednu šansu, napravi akciju za aplauz. Ili da zadrži loptu u posedu više od pet sekundi. Sa vama kao selektorom, srpski navijač je upravo to dobio. Reprezentaciju bez majstora i ono malo fudbalske duše.
Lepo je što ste uz dosta sreće odveli reprezentaciju i na svetsko i na evropsko prvenstvo. To je nešto što Vam se nikada neće zaboraviti. Hvala Vam za tako nešto. Nije, međutim, bilo lepo kako se Srbija, opet zahvaljujući najviše Vama i Vašoj nadmenoj fudbalskoj i u suštini ispraznoj filozofiji, pokazala na tim smotrama na kojima odavno nije važno samo učestvovati. Ovaj svet današnji, s njim i fudbalski navijač, živi za pobede.
Srbija je na tim pozornicama izgubila ne samo utakmice, već i poštovanje. Zbog lošeg kompletnog utiska. Izgubili ste ga i Vi. Pod jedan, kod igrača. Zahvaljujući Vama i Vašim čudesnim eksperimentima oko sastava, ponižavanjem i nipodaštavanjem pojedinaca, neki su doneli odluku da više ne igraju za reprezentaciju. A baš ti neki su nam nedostajali i protiv Engleza i pre toga protiv onih malih miševa čije mreže je Srbija trebalo da napuni do vrha. Nedostajaće Srbiji ti momci i sutra, odnosno već u oktobru, protiv Albanaca u utakmici koja je za oba rivala "biti ili ne biti“. Da li ste, gospodine selektore, spremni za ovaj izazov?
Bog prema Vama nije bio ravnodušan, ponudio Vam je obilje sreće uz pomoć koje ste stigli i na EP i na SP. Sada ste dobili i još jednu šansu da i kao trener dostignete veličinu koja Vas je krasila kao igrača. Da ste sami, a ne žreb, birali kvalifikacionu grupu, izabrali biste upravo reprezentacije koje je Vaša Srbija i dobila. U prevodu, možda ako ne četiri, a onda tri najlakša rivala za plovidbu do Amerike.
U okršaje se krenulo s matematikom tri boda kod kuće, jedan u gostima. Na četiri utakmice, uz katastrofalne igre i jedva postignuta četiri gola, osvojeno je sedam bodova. Sa ovim učinkom Srbija je treća na tabeli, osim Engleza, ispred izabranika Dragana Stojkovića je trenutno i Albanija.
Još pre tri meseca na ovom istom mestu pričalo se o tome da je Amerika za srpski tim daleko. Sada je još i dalje. I Amerika i Svetski šampionat.
Objektivno, ovoj i ovakvoj Srbiji i nije mesto među najboljim reprezentacijama fudbalske planete. Ne zaslužuje tako nešto jer ne zna da igra fudbal. Drugi to rade bolje i imaju boljeg selektora, ideju u igri, sposobnost da nadigraju protivnika i postignu gol. I to je nešto što im se mora priznati, zbog svega i čestitati.
Obaveza fudbalske Srbije je da sve menja. Može da počne od selektora, a zatim da po ubrzanom postupku eliminiše i sve ono što se u fudbalu i oko fudbala zapatilo kao korov. Biće to korak unazad, ali uz osmišljenu strategiju i vrlo brzo pozicija za dva iskoraka napred. Norvežani su pre neki dan pobedili, takođe u kvalifikacijama, Moldaviju 11:1. Zašto je to za nas vest? Naprosto zato što Srbiju, ukoliko ništa krucijalno ne promeni, čeka sudbina Moldavije i sličnih fudbalskih sila.