Sport
14.02.2023. 21:05
Zoran Šećerov

Intervju

Ilija Najdoski: "Ja protiv Mitrovića, prštalo bi na sve strane"

Ilija Najdovski
Izvor: ATAIMAGES / Dusan Milenkovic

Kao čovek i fudbaler, bio je i ostao apsolutno poseban i iznad svega poštovan. Kad o sebi priča, a Ilija Najdoski to nerado čini, sagovorniku je jasno da je još u odrastanju naučio da čovek ne sme baš sve što može. Bio je fudbalska veličina, a ponašao se kao da to nije. Čak i onda kada su se njemu i njegovoj generaciji svi divili.

Životni i profesionalni kod Ilije Najdoskog zapravo karakterišu naglašene ljudske i sportske vrline odslikane kroz upečatljive nijanse dve krajnosti. Van terena, u privatnom životu, ljudi su ga doživljavali i doživljavaju kao melem za svaku ranu, karakternu ličnost s bezbroj vrednosti, pouzdanog prijatelja bez predrasuda, porodičnog čoveka za primer.

Na terenu je takođe bio uzor, ali u odorama časnog borca, fudbalera za koga se pričalo da je sve, samo ne umiljato jagnje. Nedobronamerni su mu prilepili etiketu grubijana, a u stvari je bio sve, samo ne to. Upamćen je kao vrhunski profesionalac, čvrst kao kamen kremen, "zver" s kojom su rivali nerado ulazili u duel.

"Fudbal sam zapravo doživljavao kao časnu mušku igru s prepuno strasti. Jednostavno, igrao sam čvrsto i u svaki duel ulazio beskompromisno. Podjednak odnos imao prema svim rivalima. Da je i moj rođeni brat bio na terenu, verujte, događalo bi se isto", priseća se Ilija Najdoski detalja iz višegodišnje karijere.
 

Pune četiri godine navijači Crvene zvezde bili su više nego ponosni na svog „Iliju Gromovnika“. Govorilo se i pisalo kako je stena i neprobojni zid u odbrani trofejnog kluba na domaćoj i evropskoj sceni, personifikacija neustrašivosti i apsolutne snage generacije pred kojom se poklonila prvo Evropa, a onda i svet.

Ilija Najdovski
Izvor: ATAIMAGES / M.K.

"Ono što je za mene bitno jeste da nikada nikog nisam povredio. Ne postoji fudbaler koji je posle našeg duela morao da zbog povrede napusti teren ili da zbog mog starta ode na višenedeljnu pauzu i rehabilitaciju. Nije mi padalo na pamet da nekog namerno udarim ili onesposobim i tako stavim tačku na njegovu karijeru. Jednostavno, u svaki duel sam ulazio samo maksimalno profesionalno i ništa više od toga. Znali su to i moji saigrači, treneri, protivnici takođe. Sudije, ponekad, nisu. Ali, ponavljam, grubijan nikad nisam bio."

Govori i kako je jugoslovenska liga iz tog vremena bila jedna od najkvalitetnijih u Evropi, da se fudbal igrao s puno emocije i majstorstva, pred punim tribinama. Takođe i da je svaki prvoligaš imao bar nekoliko fudbalera plemenitog kova.

"Nije postojao tim protiv koga nisam voleo da igram, takođe ni teren na kome nisam voleo da gostujem. Sasvim svejedno bilo je da li igram u Podgorici ili Sarajevu. Svakoj utakmici sam prilazio maksimalno motivisan i koncentrisan, nisam pravio razliku između Dinama ili Čelika, Partizana ili Rijeke."
 

Govori i kako su tadašnji napadači bili strah i trepet za sve odbrane, njegovi direktni protivnici s vremena na vreme nekorektni i prljavi u duelu. Ljutnje, međutim, nije bilo.

"Voleo sam da se nadigravam, da u duelu sa onim najboljima budem bolji od njih. Posebno me inspirisao svaki duel sa Alenom Bokšićem. Bio je sjajan napadač, vrhunski as, hrabar i čvrst u duelu, nepredvidiv, ali i pravi momak, moćan karakter. Izuzetno sam ga cenio i poštovao, imao je moj maksimalni respekt."

Na pitanje da li je Bokšić bio i igrač koga je bilo najteže čuvati kao iz topa odgovara da nije.

"Darko Pančev je bio čudo, njega zaustaviti bilo je gotovo nemoguće. Sreća, protiv njega sam igrao samo na trening utakmicama. Ne govorim ovo što smo dobri prijatelji i danas, što smo puno toga zajedno prošli i preživeli, već naprosto što je posedovao u svom fudbalskom repertoaru ono što drugi nisu. Pod jedan, nestvaran osećaj za gol, zatim i za prostor, uz urođenu sposobnost da iskoristi čak i milimetar prednosti, da za sekund bude brži od protivnika. Nije se slučajno nadavao toliko golova i bio osvajač ’Zlatne kopačke’ Evrope.“

Posle Zvezde Pančev se preselio u Inter. Pričalo se tada da je izabrao pogrešan klub.

"Znam da je tada imao i ponudu Reala. Da je otišao u Madrid, siguran sam da bi u svakoj sezoni imao učinak od 50 i više golova. Ali, Italija je tada bila u trendu, najbolji fudbaleri iz Španije, Francuske, Nemačke dolazili su u klubove sa Apenina. Ipak, nije pogrešio. I u dresu Intera dokazao je da i te kako vredi."
 

Navijači su Iliju Najdoskog obožavali, treneri izuzetno cenili, saigrači su mu verovali, a rivali ga poštovali.

"Navijače ne možete prevariti, kod njih ne prolazi foliranje i foliranti. Oni poštuju samo ono šta i koliko pokazujete na terenu. Ako prepoznaju da ginete za dres koji nosite i klub u kome igrate, vratiće vam stostruko."

U Zvezdi je za četiri godine promenio četiri trenera. Danas o svakom priča biranim rečima uz konstataciju što danas takvih gotovo i nema.

"Kod Stankovića sam naučio lekcije iz profesionalizma. Bio je pravi gospodin, veliki znalac, perfekcionista u mnogo čemu. Nikada neću zaboraviti prve pripreme u Deliblatskoj peščari. Uprkos tome što je imao 70 i malo više godina, bio je prvi u koloni kad se trčalo. Uživao je apsolutno poštovanje svakog prvotimca."

O Šekularcu priča kao o fudbalskom šmekeru, majstoru dobre atmosfere, stručnjaku koji je insistirao na igri u kojoj će uživati svaki igrač, ali i gledaoci na tribinama. Od njega je, kaže, prisvojio strast koja fudbal čini neprevaziđenom igrom.

"Ljupko (Petrović) je imao neki poseban dar uz sposobnost da svakom igraču pronađe mesto na kome će pružiti najviše, da kod igrača i tima stvori samopouzdanje. Osećao je igru, znao je da priđe svakom prvotimcu, mogao je da vidi ono što drugi nisu, da prepozna najslabiju kariku rivala, napravi dobitne izmene.“

Sa Petrovićem na klupi Zvezda je postala prvak Evrope, s njegovim naslednikom Vladicom Popovićem osvojen je Interkontinentalni kup i titula klupskog šampionata sveta.

"Tim iz Tokija nije bio isti onaj koji je igrao u Bariju. Za malo vremena, što je vrhunsko trenersko umeće, Vladica, veliki poštenjačina, uspeo je da uklopi nekoliko novih fudbalera i da manirom iskusnog stručnjaka stvori sastav za veliko ostvarenje. On je verovao nama, mi njemu, i uspeh se jednostavno morao dogoditi.“

Da li je i u privatnom životu beskompromisan kao što je to na terenu? Najdoski odgovara:

"Potpuno sam drugačiji. Zato i mislim da danas za mene nema mesta u današnjem fudbalu. Bar ne trenutno.“

Istina, pokušao je. Pre nekoliko godina priključio se Darku Pančevu u Vardaru, napravili su istorijski uspeh, klub se plasirao u grupnu fazu Lige Evrope.

"Sve je bilo kratkog daha, klub je bankrotirao i sve se brzo zaboravilo“, priča Najdoski.

Poštenje i čist obraz su ono što isijava iz lika i dela nekadašnjeg jugoslovenskog i makedonskog reprezentativca. Tako je bilo od prvog dana njegove karijere, tako je i danas.

Sa samo 15 i po godina obukao je seniorski dres lokalnog kluba "Pitu Guli“ iz Kruševa, pitoreskne makedonske varoši u kojoj je odrastao.

"Malo je onih koji znaju da sam bio izuzetno talentovan stonoteniser. Bilo je to vreme vladavine stonoteniskog genija Dragutina Šurbeka kome se kao trofejnom sportisti divila ondašnja Jugoslavija i ceo svet. Sanjali smo kao dečaci da budemo kao on. Igrao sam toliko dobro da su me sa samo 14 godina uvrstili u seniorski tim koji se takmičio širom Makedonije.“

Uprkos magiji bele celuloidne loptice, ljubav prema fudbalu bila je jača. Danas se čini da je njegova fudbalska karijera bila na neki način i sudbinski projektovana.

"U rodnom Kruševu sam se kratko zadržao, već sa 16 godina prešao sam u Pobedu iz Prilepa, tada ekipu koja sa takmičila u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije, grupa Istok. Igrao se u tom rangu baš, baš dobar fudbal, uglavnom pred punim ili skoro punim tribinama. Mislim da je to bila sezona kada je kvalitetom dominirala zemunska Galenika. Ali, bilo je još puno drugih sjajnih ekipa sa još više odličnih fudbalera. Zato je svaka utakmica u toj i takvoj konkurenciji bila izazov, ali i sjajna prilika za dokazivanje“, priseća se Ilija Najdoski.

Karijeru je, kako kaže, gradio korak po korak, penjući se polako ka vrhu piramide.

"Nisam bio neko ko je već sa prvog stepenika skočio pravo na balkon. Do prvoligaške scene stizalo se kroz vrlo zahtevan proces. Nas u Makedoniji, uz uslov da vrediš, da si se dokazao u dresu Pobede ili Pelistera, put je prvo vodio do Skoplja i dresa Vardara, a tek kasnije u ondašnje velike jugoslovenske klubove.“
 

Posle samo godinu dana igranja u Pobedi ponudili su mu da se preseli u glavni grad Makedonije. Za četiri godine odigrao je više od 200 utakmica u crveno-crnom dresu Skopljanaca. Tu su, naravno, i prelepa sećanja.

"Bila je to najbolja generacija Vardara u istoriji kluba. Siguran sam da se stariji ljubitelji fudbala iz cele Jugoslavije i te kako sećaju sastava Vardara u kome su igrali Pančev, Janevski, Savevski, Pepe Georgijevski, Stanojković, Kanatlarovski, Babunski, Ringov i moja malenkost. S klupe nas je predvodio trener Andon Dončevski.“

Taj i takav Vardar u sezoni 1985/86. postao je prvak države i predstavnik Jugoslavije u Kupu evropskih šampiona. U sticaju nekih čudnih okolnosti u istoriji jugoslovenskog fudbala međutim nisu ostali upisani kao šampioni. Priča s pitanjem zašto je zanimljiva iz više razloga. Mnogi su je zaboravili i zato je se vredi podsetiti najviše kao ilustraciju jednog vremena koga više nema.

FSJ na čijem čelu je bio Slavko Šajber poništio je poslednje kolo sezone 1985/86. uz naredbu da se ponovo odigra svih devet utakmica. Čak 12 timova (Partizan, Crvena zvezda, Velež, Rijeka, Dinamo Zagreb, Budućnost, Željezničar, Sutjeska, Čelik, Sarajevo, Vojvodina i OFK Beograd), osumnjičenih za nameštanje utakmica, kažnjeno je oduzimanjem šest bodova. Kasnije je Ustavni sud Jugoslavije razrešio ovaj Gordijev čvor, poništio odluke FSS-a, proglasio Partizana prvakom i oduzeo titulu skopskom Vardaru, ali...

"Za UEFA smo bili šampioni Jugoslavije i kao takvi igrali smo u sezoni 1987/88. u Kupu šampiona“, priseća se Ilija Najdoski.

U žrebu Skopljanci nisu imali sreće, odradili su samo jednu rundu u Evropi i bili nokautirani.

"Dobili smo za protivnika portugalski Porto. Bili su u tom trenutku aktuelni prvaci Evrope. Izgubili smo i kod kuće i u gostima. Janevski, Savevski i ja, zbog kartona zarađenih na utakmicama Kupa UEFA u prethodnoj sezoni, nismo imali pravo nastupa u prvoj utakmici. Igrali smo samo revanš, ali nije vredelo“, priseća se Ilija Najdoski.

Rezultata utakmica sa Portugalcima Najdoski se danas baš i ne seća (obe utakmice završene su 3:0 u korist portugalskog šampiona), ali zato ne propušta priliku da se našali na račun svog najboljeg prijatelja.

"Nisam ja Darko Pančev pa da svaki detalj pamtim. I danas ako ga pitate on će reći da je te i te sezone u 86. minutu utakmice protiv Čelika postigao takav i takav gol. Za razliku od mene, seća se baš svakog detalja svoje u mnogo čemu veličanstvene karijere.“

Makedonci su u to vreme rado dolazili u beogradske klubove, zagrebački Dinamo, Hajduk. Ilija Najdoski se pridružio tom karavanu u leto 1988.

"Sve se zapravo znalo nekoliko meseci ranije. U decembru je dogovoreno da u junu naredne godine obučem dres Crvene zvezde. Istog dana paraf na ugovor sa ’crveno-belima’ stavili smo Dejan Savićević, Darko Pančev i ja.“

Pričalo se da je Zvezda tako dobila osovinu šampionskog tima, tim kome nema mane. Za dečaka u čijoj su porodici svi navijali za Zvezdu to je bio nekako logičan (is)korak. Na neki način i ispunjenje sna. Za četiri godine sa "crveno-belima“ je osvojio tri titule prvaka i Kup Jugoslavije, Kup evropskih šampiona i Interkontinentalni kup.

"Posle uspeha u Bariju i Tokiju, titula u Kupu šampiona i trijumfa u Interkontinentalnom kupu, niko od nas igrača zapravo i nije bio svestan šta smo učinili i koliko smo postigli. Bili smo različiti karakteri, ali skladan tim. Tek sada sa ove distance shvatam na pravi način kakav smo rezultat ostvarili i koliki je to bio veličanstven uspeh. Zato i danas ističem nemerljivu radost što sam bio deo generacije koja je to doživela.“

Na konstataciju da je Crvena zvezda u tom ciklusu najlošiju utakmicu odigrala baš u finalu protiv Olimpika, uz osmeh kaže:

"Činjenica je da smo sve podredili uspehu, da nismo umirali u lepoti, ali bolje i tako nego da odigraš i onda da te ubiju. Igra se zaboravlja, rezultat zauvek pamti.“
 

Najdoski je apsolutno iskren i kada priča na temu šta bi bilo da je bilo.

"Da smo posle Barija ostali na okupu, napravili bismo čudo. Tim je imao prosečnu starost od 24 godine, rezultate iz sebe, ogromno samopouzdanje. I klub kao klub bio je moćan, sjajno organizovan, u mnogo čemu ispred vremena u kojem smo tada živeli.“

Priseća s uz osmeh sete i svakog prvotimca, priča uz osmeh zadovoljstva i o tome da je to bio tim sa podosta istinskih fudbalskih veličina, ali i fudbalera koji sebe nisu tako doživljavali. Kaže i da nije bilo nesporazuma, svađa i razmirica, gazde u svlačionici jer su svi bili gazde. Svlačionica i teren bili su carstvo drugarstva bez koga, naglašava Najdoski, uspeh naprosto nije moguć.

"Binić je bio zadužen za atmosferu. Šarmer sa stilom i čovek s principima. Bila je to, siguran sam, njegova najbolja sezona u karijeri, ali i moj najbolji tim u kome sam ikada igrao“, govori sa setom Ilija Najdoski.
 

U tom fascinantnom sastavu poslednji bedem pred golom Crvene zvezde bio je tandem Belodedić–Najdoski. Mitski tandem.

"Sećam se prvog njegovog treninga u Zvezdi. Igrali su prvi i drugi tim. Zbog kartona nisam bio u kombinaciji, bili su to naši prvi zajednički minuti na terenu. Već posle prvih 15 izgledalo je kao da smo na terenu proveli 15 sezona zajedno. Prepoznavali smo jedan drugom svaki korak, svaku reakciju. Bili smo različiti igrači na vrlo osetljivim pozicijama. Njegovoj eleganciji i smirenosti nedostajao je razbijač poput mene. Sjajno smo se dopunjavali, osećali jedan drugog, dogovarali se bez reči i uz pomoć nekog rečima teško objašnjivog osećaja. To je nešto što imate u sebi, to se ne uči, što nijedan trener ne može da pokaže fudbaleru. Bez lažne skromnosti, bili smo sjajan tandem.“

Od tada do danas neguju istinsko prijateljstvo uz Ilijinu napomenu da je baš sinoć telefonom razgovarao sa Belodedićem.

"Čujemo se često. Kad smo igrali u Zvezdi, stanovali smo u istoj zgradi, na istom spratu. Bili smo prve komšije i iskreni prijatelji. Njegova majka Danica i sestra Mira su i danas uvaženi deo moje porodice.“

Kada sebe i druge podseća na karijeru iza sebe, iskreno konstatuje da sve posle Zvezde nije bilo ono pravo.

"Meni je Zvezda sve. Igrao sam posle u Španiji, malo u Turskoj, kratko u Bugarskoj i na kraju u Švajcarskoj gde sam doživeo i prvu ozbiljnu povredu u karijeri. Vratio sam se posle operacije tetive već posle tri i po meseca, drugi su se lečili bar šest, ali to više nije bilo to. Rekao sam ljudima iz Siona hvala i stavio tačku na karijeru.“

Nedavno je tužnim povodom došao u Beograd punog srca i emocijom za divljenje. Došao je još jednom da oda počast Siniši Mihajloviću.

"I sada ponavljam samo ono što sam milion puta rekao o Siniši. Poznavati takvog čoveka i igrača bila je privilegija“, govori Ilija Najdoski.

Pričao je i o tome da su on i Siniša imali osim nemerljive emocije prema fudbalu i neke druge slične osobine koje su ih činile posebnim.

"Nikad se nismo predavali i uvek smo išli do kraja. Nažalost, Siniša sada nije izdržao.“

Danas Najdoski radi kao skaut Crvene zvezde u Makedoniji. Letos je, kako kaže, preporučio i u redove "crveno-belih“ doveo jednog petnaestogodišnjaka, izrazitog napadača. Možda budućeg Darka Pančeva.

"Nije bitno kako se zove, talenat ima i još puno toga drugog, ali da bi neko bio ozbiljan fudbaler, mora da radi, da živi za ono što radi. U fudbalu se vrh dostiže samo velikim trudom i zalaganjem. Ako radiš pošteno, fudbal ti to kad-tad vrati. Dakle, od njega najviše zavisi. A da li će biti, što nije baš lako, naslednik Darka Pančeva, pokazaće vreme.“

Zanimljiv je i odgovor Ilije Najdoskog šta skaut mora da vidi kako bi u nekom prepoznao buduću fudbalsku vrednost.

"Sve, baš sve. Talenat je samo delić. Jako je bitan karakter, vaspitanje i ponašanje, generalno odnos iskazan kroz poštovanje prema klubu, treneru, saigračima. Postoji brdo sitnica koje su nevidljive, ali baš po njima se prepoznaje budući igrač.“

I na pitanje kuda trenutno ide makedonski fudbal ima precizan odgovor uz vidno neraspoloženje kada o svemu priča.

"Sve je lošije i lošije. Nema sponzora, infrastrukture, atmosfere. Igra se u istim uslovima i na istim terenima na kojima smo igrali i pre 30 godina. Nema ni interesovanja jer nema kvaliteta. Makedonci odlično znaju šta je dobar fudbal, ovaj danas jednostavno neće da gledaju. Istina, ima talenata, ali sve manje. Oni koji nešto vrede samo razmišljaju kuda što pre da odu. Otvorila su se mnoga tržišta, Azerbejdžani i Kazahstani, Kina i Rusija. Bilo bi dobro da se nešto promeni, ali nisam optimista kad je u pitanju budućnost.“

Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije i Makedonije rezignirano konstatuje i da je novac unakazio fudbal u Evropi.

"I na evropskom nivou ovom današnjem fudbalu nedostaje ono malo duše. Ne razumem koja je to logika ako se jedan igrač plati 300 ili 400 miliona. Novcem se ne može sve. Danas šeici iskeširaju milijardu evra, pokupuju sve što vredi i na kraju ništa. Ni Siti ni PSŽ ne mogu do vrha Evrope jer taj vrh se ne kupuje novcem. Kad dođe završnica, oni pravo u bunar. Za sve treba nešto malo više. Hipotetički, Real i kad bi bio poslednji u španskoj ligi, u Ligi šampiona bi igrao finale. Zašto? Zato što ima taj fudbalski kod koji se godinama gradi, tradiciju i poštovanje uz niz drugih fudbalskih vrednosti koje se stiču vremenom.“

Pažljivo je, ali iz ugla navijača, pratio SP u Kataru. Kaže da je bilo dosta lepih utakmica za gledanje, da je navijao za Srbe i Hrvate.

"Ne vidim razlog zašto bih navijao za Argentince i Brazilce, komšije su mi u svemu bliže. Gledao sam svaku utakmicu Srbije, navijao, verujem da će koliko sutra ova generacija dokazati vrednost na velikoj sceni.“

Sa Draganom Stojkovićem Piksijem nekada je delio svlačionicu, poštovao ga je kao saigrača i igrača, a sad je interesantno čuti i šta Ilija Najdoski misli o Piksiju kao selektoru.

"Doneo je reprezentaciji ono što joj je falilo. Pod jedan, jedinstvo i harmoniju tima, ličnim autoritetom i maksimalno poštovanje prema onom koji ih vodi. Taj sportski respekt je nedostajao Srbiji koja danas kao reprezentacija ima zavidan kvalitet. Piksiju dakle treba samo vremena, naciji koja navija gram strpljenja. Ono u šta sam sto odsto siguran jeste da će Srbija sa Piksijem lako proći kvalifikacije i izboriti mesto na predstojećem Evropskom prvenstvu.“

Na pitanje kako bi na terenu izgledao njegov direktan duel sa Aleksandrom Mitrovićem uz osmeh odgovara:

"Nije lako danas tresti mreže, a on je ne samo golgeter reprezentacije, već i neko ko se iz utakmice u utakmicu dokazuje i u Engleskoj. To ne može baš svako. Sjajan je napadač, rođeni golgeter, robustan i moćan u duel igri, pun samopouzdanja. Igrati protiv njega bio bi veliki izazov i još veći motiv. Bila bi to borba do kraja, ali poštena.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Još jedna fudbalska sramota Srbije
Fudbal u srbiji

FSS

05.11.2022. 12:05

Još jedna fudbalska sramota Srbije

Fudbal je velika igra i još veća radost. Inspiracija za one koji ga igraju, istinska magija za one koji ga gledaju. Zato ukoliko se dogodi da 18. novembra planeta Zemlja stane, ne brinite – zakotrljaće se lopta.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
16°C
28.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve