Odlazeći ambasador SAD
Godfrijev molitveni doručak - ko je tu koga i za šta molio?
Šta znači tačno molitveni doručak? Šta je to zapravo? Moramo priznati da je to jedno od intrigantnijih pitanja u srpskoj politici.
Godinama smo mogli u štampi da čitamo kako su ovaj ili onaj političar bili gosti na molitvenom doručku u Vašingtonu, te kao gosti ovog ili onog senatora ili kongresmena. Naravno, uvek se u tim napisima nekako preskakala činjenica da se za to mesto za stolom plaćala određena, ne mala novčana svota.
Koliko novca je gladni politikant bio spreman da izdvoji to je stolica na kojoj je sedeo bila bliža stolu za kojim obeduje američki predsednik. Inače je na tom doručku uvek prisutno bar nekoliko stotina ljudi i svi su uredno platili svoju porciju. Nema besplatnog ručka, jedno je od načela liberalne ekonomije. Nema ni besplatnog doručka, čak ni za političare, drugi je aksiom, čiji je izuzetak možda moguć u Jagodini. Mada i tamo, ko ne plati na mostu plati na ćupriji. Ili u Ćupriji. Nije daleko.
Ali prošle nedelje prvi put je molitveni doručak kao autohtona institucija američke, lobi-klijentelističke politike, kao svojevrstan omaž njegovom veličanstvu dolaru i imperijalnoj moći imao svoj franšizni iskorak u beogradskoj Beton hali. U ranim, za srpske političare jako, jako ranim, jutarnjim časovima, odlazeći ambasador SAD u Srbiji Entoni Godfri okupio je nekoliko ministara, visokih skupštinskih funkcionera, partijskih velikodostojnika za istim stolom. Čini se da je poslužen i nekakav doručak. S obzirom na mesto sastanka, ne verujemo da su okupljeni siti otišli sa ovog doručka. A da je bio molitveni, to je sigurno. Sad ko je koga tu i za šta molio valjda ćemo jednog dana saznati. Godfri je možda par puta zamolio nekoga da mu prosledi so ili biber. A za ostale – ne znamo.
Na stolu u restoranu bila je američka zastavica, i to je ono što celoj stvari daje jednu formu i značenje. Neko će se pitati šta će na stolu beogradskom restoranu američka zastava. Tri su moguća odgovora. Ili je šef sale iliti kako se danas kaže menadžer, toliko inventivan i sklon da se, što prost narod kaže, uvuče u dupe gostu kome se treba u isto uvući, ili iste takve sklonosti i mozak deli neko od pozvanih na doručak, pa je sa sobom poneo zastavicu. Treća mogućnost je da je zastavica tu postavljena službeno, pa se valjda za taj sto i ljude koji pri njemu sede primenjuje Bečka konvencija i načelo eksteritorijalnosti. Da li to onda znači da je doručak plaćen umanjen za PDV i druge prinadležnosti. Ili je poruka simbolična, da oni koji tu sede ta zastava računa i da su oni pod njenom zaštitom. Da su oni zapravo njihovi? Pa kako i ne bi bili, kad za tim stolom, pod tom zastavom, opet što prost narod kaže, leba jedu. Zajebana stvar ta simbolika.
Negde u isto vreme u Vašingtonu jedan tajkun, sada političar u pokušaju, i jedan političar u pokušaju, pritom višestruki povratnik, tražili su svoje mesto pod suncem i za nekim stolom. U pokušaju da se te privilegije domognu jeli su nešto drugo. O svojoj zemlji svom narodu. Ali da ne psujemo i ne citiramo narodne izreke više. Jasno je i bez literarnih akrobacija. Vratiće se Đilas i Borko Stefanović iz Vašingtona sa nekom novom vrednošću, oni sa kojima su razgovarali shvatili su da njima ništa osim lične koristi nije bitno, a to je značajna informacija.
Dakle, vrednost će imati, biće upotrebljeni, iskorišćeni i na kraju uništeni. Ali partneri neće biti nikada, za stolom čije mesto nisu platili, nikada neće sesti, nikada ih neće doživeti kao sebi ravne i dostojne pravednog i fer odnosa. Sa jednakim stvarima postupaj jednako, sa nejednakim – nejednako, rekao je jednom Aristotel. Šta to znači, sa onima koji su dobri i fer prema tebi postupaj dobro i fer. Sa onima koji te lažu i varaju, sa njima je dopušteno isto tako postupati. Budućnost će im to pokazati. Ovima sa molitvenog doručka i ovoj dvojici.