Lazar Škobo: "Istorija ne može biti krivac za nove ratove"

Ni gotovo tri decenije kasnije Bosna i Hercegovina se teško može smatrati sređenom i funkcionalnom državom.

Kao i mnogo puta do sada istorija se surovo igra sa ovim delom Balkana i čini “bosanski lonac“ potencijalnom tačkom ključanja.

Lazar Škobo diplomirao je istoriju u Istočnom Sarajevu kao jedan od najboljih studenata sa prosekom 9,40, a zatim i master studije sa prosekom 10,00.

Odbranio je master tezu pod naslovom “Ustaški zločini genocida nad Srbima u Sarajevskom srezu 1941. godine“, kao i doktorsku disertaciju pod nazivom “Sarajevo 1941‒1945“.

Kao jedan od najboljih poznavalaca istorije ovih prostora, pogotovo Bosne i Hercegovine, u intervjuu za nedeljnik “Ekspres“ istoričar Lazar Škobo govori o tome gde su postdejtonska Bosna i Hercegovina i Republika Srpska danas i šta nas može očekivati u bliskoj budućnosti.

Naredne godine navršavaju se tri decenije od Dejtonskog sporazuma. Gde su Bosna i Hercegovina i Republika Srpska danas u odnosu na tu 1995. godinu i može li se BiH ovakva kakva jeste smatrati funkcionalnom državom?

“Nažalost, u najboljem slučaju možemo konstatovati da se u smislu funkcionalnosti Bosna i Hercegovina nije pomakla sa mrtve tačke za nepune tri decenije postojanja. Štaviše, po mnogim bitnim pitanjima očigledno je poražavajuće nazadovanje. Ovdje prvenstveno mislim na intervencije OHR-a u pogledu podrivanja ustavnog poretka uspostavljenog u Dejtonu. Ništa bolja situacija nije ni na socijalnom ni na privrednom planu jer se neefikasnost sistema sa državnog vrha preslikava na sve nivoe društva.“

Koliko je, prema Vašem mišljenju, realno da Republika Srpska krene putem nezavisnosti i koliko aktuelni visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit može doprineti jednoj takvoj eventualnoj odluci?

“Ovo za mene nije pitanje realnosti ili mogućnosti, već moranja i oduživanja duga prema otadžbini. Bezmalo hiljadu i po godina stradanja i stvaranja naših predaka zapadno od rijeke Drine daju nam, ako ništa više, pravo na samoopredjeljenje. U brošuri ’Smrt jednog heroja’ ideolog Mlade Bosne Vladimir Gaćinović kaže: ’Omladina uspavanih naroda mora da ima široko srce kroz koje će odzvoniti bol svih onih koji ne umiju da govore.’ Naše starije generacije i te kako umiju da govore, ali su izmorene i izmučene od silnih borbi i previranja. Zbog toga, naši novi naraštaji, naši nadolazeći intelektualci moraju biti ti koji će trasirati nacionalni put srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Samozvani visoki predstavnik Kristijan Šmit svojim neustavnim, destruktivnim djelovanjem može samo dodatno potvrditi odlučnost našeg naroda!“

Mržnja u BiH gaji se u svakom dvorištu

Posle Dejtona

Posle Dejtona

Svet 03.07.2024. 19:00

Mržnja u BiH gaji se u svakom dvorištu

Rođeni ste na Palama koje bi trebalo da postanu nova prestonica Republike Srpske. Zašto bi to bilo dobro za narod u Srpskoj?

“Pored određenih praktičnih beneficija koje bi ovakav status pružio Palama, ja bih ipak u prvom planu naglasio etički i istorijski aspekt ovog pitanja. Pale su od 1992. do 1995. godine bile baza srpske nacionalne borbe u BiH. Na ovaj način istakli bismo neraskidivu vezu sa našom najskorijom istorijom, kao i ustremljenost da tekovine te istorije čuvamo po svaku cijenu.“

Kako danas gledate na istorijske uloge Radovana Karadžića i Ratka Mladića u stvaranju Republike Srpske?

“Istorija kao nauka ne poznaje ni heroje ni tragičare, već samo događaje, kao i njihove uzroke, posljedice i nosioce. Za vrijeme rata dr Radovan Karadžić je bio predsjednik Republike Srpske, a general Ratko Mladić načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. To je ista ona vojska koja je iznijela operaciju ’Koridor 92’, kada su spaseni životi beba u banjalučkom porodilištu, te operaciju ’Lukavac 93’, kojom je vraćena teritorija Trnova i okoline, na kojoj su muslimanske snage samo godinu ranije načinile zvjerske pokolje. Dakle, govoreći o Mladiću i Karadžiću, mi ne govorimo samo o ličnostima, već kroz njih o čitavoj jednonacionalnoj renesansi, kao i o Republici Srpskoj, političkom institucionalnom okviru koji je proizašao iz tog preporoda.“

Rezolucija o Srebrenici jeste usvojena, ali ne većinski kako su to zapadne sile, prvenstveno inicijator Nemačka, želele. Kakve će sve posledice ova rezolucija imati po RS i BiH?

“Jedina posljedica koju će ova rezolucija ostaviti jeste dalja destabilizacija BiH. Svaka žrtva nezavisno od nacionalnosti i vjere zaslužuje puno poštovanje i istinu. Međutim, ovakve rezolucije ne samo da ne pokazuju pijetet prema žrtvama, već naprotiv, jeftine pokušaje politizovanja nečijeg stradanja zarad ostvarivanja prizemnih političkih ambicija.“

Nedavno ste imali polemiku sa kustosom Zemaljskog muzeja u Sarajevu Mesudom Herom oko porekla kralja Tvrtka Kotromanića. O čemu se konkretno tu radilo?

“Da, razgovarali smo o etničkoj pripadnosti kralja Tvrtka. Gospodin Hero je jedan obrazovan čovjek. Međutim, njegove pseudoistorijske tvrdnje o Bosni nemaju nikakvo naučno utemeljenje, zato je njegovo izlaganje u raspravi izgledalo prilično blijedo.“

Koliko Srbi kao nacija sa obe strane Drine poznaju svoju nacionalnu istoriju?

“Mi, Srbi, smatramo se za i te kako istoričan narod. U proslavama, pomenima, sjećanjima, pa naravno i u svakodnevici, prepričavanja istorijskih događaja su neizostavan momenat. Međutim, katkad se čini da sve i ostane samo na priči. Utisak je da ne učimo dovoljno iz prošlosti i da na neki nedopustiv način dopuštamo buđenje starih recidiva.“

Koliko je i da li je istorija “krivac“ za mnoge ratove na ovim prostorima, pogotovo one građanske?

“Upravo iz ovog razloga, da ne dopustimo stare greške, a da nam se ne bi ponovila nova stradanja, moramo što prije da apsolviramo nasušne poruke koje nam istorija šalje te da hrabro i promišljeno uzmemo svoju budućnost u sopstvene ruke. Istorija ne može biti krivac za nove ratove. Nasuprot tome, jedini krivac jeste naša nemarnost za istoriju kao nauku. Poznato je da smo hrabar, ponosan, slobodarski narod, ali ni sve te vrline nisu dovoljne ukoliko nismo spremni i pribrani da nakon krvavih ratova zaštitimo tekovine koje smo u istim iznjedrili.“

Da li se slažete da državni praznik Republike Srpske bude 15. februara na Sretenje kao i Dan državnosti Srbije?

“Gledajući u perspektivu, jedini prirodni put srpskog naroda na cjelokupnom Balkanu jeste onaj koji vodi ka punoj nacionalnoj integraciji. Istrajavajući u žustroj borbi protiv nacizma, imperijalizma i islamskog fundamentalizma, Srbi su se svrstali među najstradalnije narode svijeta u 20. vijeku. Zato, opet ponavljam, moramo zahtijevati kao najosnovnije pravo našu mogućnost i slobodu za samoopredjeljenje. Shodno tome, zajedničko obilježavanje 15. februara svakako predstavlja simboličan korak u tom procesu, s tim što bi taj gest imao smisla samo ako bismo nastavili u identičnom maniru da obilježavamo 9. januar te tako pokazali da ne pristajemo na pritiske i ucjene.“