Kenija i Sudan
Afrički talas priznanja Kosova koji menja igru
"Postoje mnoge države s kojima radimo više od jedne decenije, i tek sada dolazi do odluke, i sada je veoma dobar trenutak što imamo još dva nova priznanja od izuzetno važnih i moćnih država koje imaju uticaj na afričkom kontinentu, ali i šire, kako bi se dao novi zamah celom ovom procesu.“
Ovim rečima Vjosa Osmani konstatovala je ponovno oživljavanje procesa međunarodnih priznanja kosovske nezavisnosti čime je prekinut višegodišnji "post".
U svega dvadesetak dana Kenija i Sudan priznali su Kosovo, što predstavlja značajan bod za kosovsku diplomatiju, ne samo zbog toga što je prošlo gotovo pet godina otkako je poslednja država ‒ Izrael ‒ priznala Kosovo, već i zbog toga što bi ovi događaji mogli da podstaknu novi trend priznavanja, naročito kod afričkih država. Koji su razlozi, a koje posledice ovih priznanja, da li je Srbija uhvaćena na krivoj nozi ili je sve ovo očekivala ‒ samo su neka od pitanja koja zahtevaju odgovor.
Sa traženjem odgovora trebalo je početi još 26. marta kada je Kenija priznala nezavisnost Kosova. Reč je o velikoj državi (više od 55 miliona stanovnika) koja ima uticaj na afričkom kontinentu i državi za koju se smatralo da ima više nego korektne odnose sa Srbijom, o čemu bi trebalo da svedoči i poseta Tamare Vučić u oktobru prošle godine. Takođe, od afričkih zemalja koje su do sada priznale nezavisnost Kosova Kenija je država sa drugim najvećim bruto domaćim proizvodom, nakon Egipta. Reč je o državi koja je dugi niz godina bila protiv prijema Kosova u međunarodne organizacije poput Uneska i Interpola.
Zbog svega navedenog, ova vest bi, makar na papiru, trebalo da predstavlja iznenađenje za Beograd, a možda i Prištinu. Uostalom, za sve osim za Bedžeta Pacolija kome, kako stvari stoje, idu zasluge za ovaj manevar.
"Ova pobeda nije došla slučajno. To je plod dugog, neumornog rada, sa posvećenošću i žrtvom. Od 2009. lično sam lobirao i pregovarao sa kenijskim vlastima da ovaj dan postane stvarnost. Išao sam od vrata do vrata, od kancelarije do kancelarije, sa samo jednim ciljem – da obznanim glas i pravo naroda Kosova na slobodu, nezavisnost i suverenitet“, napisao je nedavno Pacoli na svom fejsbuk nalogu.
Ministarstvo spoljnih poslova Srbije osudilo je odluku Kenije uz isticanje da je reč o "grubom kršenju međunarodnog prava“.
"Ovakva odluka podriva i napore usmerene ka konstruktivnom dijalogu, regionalnoj stabilnosti i poštovanju međunarodnopravnog poretka“, navelo je ministarstvo.
Reakciju na potez Kenije imao je i Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, rekavši da će lično razgovarati sa istočnoafričkim liderima kako bi sprečio "širenje trenda priznavanja Kosova“.
Da je Priština u ozbiljnoj diplomatskoj ofanzivi, Srbija je dobila potvrdu dvadesetak dana kasnije, kada je Sudan postao nova država koja je priznala nezavisnost Kosova.
Ponovo država od oko 50 miliona stanovnika, treća po veličini na afričkom kontinentu. Vest bi, makar na osnovu informacija kojima raspolaže šira javnost Srbije, trebalo da predstavlja još jedno iznenađenje. Prvo, jer je došla svega desetak dana nakon što je Marko Đurić, ministar spoljnih poslova, razgovarao sa kolegom iz Sudana, nakon čega je najavljeno unapređenje saradnje povodom obeležavanja godišnjice od uspostavljanja diplomatskih odnosa.
Drugo, reč je o državi koja je ranije čvrsto odbijala priznanje kosovske nezavisnosti, ne toliko zbog ljubavi prema Srbiji, koliko zbog toga što je platila ceh secesije, odvajanjem Južnog Sudana. I treće, ništa manje važno, postavlja se pitanje kako Sudan ima vremena da se bavi Kosovom ukoliko znamo da se već više od dve godine suočava sa unutrašnjim sukobom, građanskim ratom.
Tu na scenu stupa Turska. Dok je Pacoli odigrao ključnu ulogu u slučaju Kenije, ovog puta glavne zasluge pripadaju Erdoganu.
Stavljanjem Sirije pod kontrolu, turski uticaj je drastično skočio u regionu, naročito u Sudanu gde su u sukobu Sudanske oružane snage (SAF) kojima komanduje general Burhan i Snage za brzu podršku (RSF) kojima komanduje general Degalo. U ovom ratu pojedini međunarodni akteri su odabrali svoje strane, pa tako Turska podržava SAF, dok je Izrael stao na stranu RSF-a. Pored činjenice da je Sudan zemlja bogata zlatom, naftom i plodnim zemljištem, ona Erdoganu služi kao poligon za širenje interesa, ali i imidža lidera muslimanskog sveta.
Odluka o tome da je Sudan priznao nezavisnost Kosova saopštena je u trenutku kada se u Antaliji održavao diplomatski forum – "Povratak diplomatije u fragmentisanom svetu“ – pod pokroviteljstvom predsednika Turske, a na kom je učestvovao i general Al Burhan.
"Posebnu zahvalnost upućujem predsedniku Erdoganu, prvoj dami Emine, kao i svim turskim institucijama na gostoprimstvu i podršci našoj državi tokom diplomatskog foruma u Antaliji – važnoj platformi za produbljivanje odnosa sa našim saveznicima i uspostavljanje novih partnerstava. Priznanje Kosova od strane Sudana i konkretni razgovori sa predstavnicima zemalja koje još nisu priznale našu nezavisnost, kao i brojni sastanci sa drugim partnerima, potvrđuju našu posvećenost izgradnji novih prijateljstava i jačanju postojećih savezništava“, napisala je Vjosa Osmani na fejsbuk profilu.
Smatra se da ovo priznanje predstavlja delimično vraćanje duga Turskoj za podršku pruženu tokom građanskog rata, što se savršeno uklapa u Erdoganov širi politički mozaik.
Turska je odranije poznata kao promotor kosovske nezavisnosti u islamskom svetu, ali i kao sila koja preko Prištine želi da učvrsti poziciju na Balkanu. Tursko bavljenje Kosovom u ovom trenutku ne treba toliko da čudi ukoliko se zna da se Erdogan kod kuće suočava sa unutrašnjim nemirima, zbog čega mu je svaka pomoć dobrodošla, pa čak i ako je reč o maloj diplomatskoj pobedi.
Srbiju treba da brine mogućnost da se Sirija, pod sličnim uticajem i iz istih razloga kao Sudan, pridruži Keniji u priznavanju nezavisnosti Kosova.
Do 26. marta preovladavalo je mišljenje da su države već zauzele čvrste stavove o statusu Kosova. U javnim raspravama fokus je bio na zemljama koje neće menjati stav, poput SAD, Velike Britanije, Nemačke... Potom su se izdvajale zemlje od posebnog značaja za Prištinu i Beograd – članice EU koje nisu priznale nezavisnost Kosova: Grčka, Slovačka, Španija, Rumunija i Kipar. Smatralo se da bi one mogle promeniti mišljenje tek nakon konačnog ishoda dijaloga između Beograda i Prištine.
Manje pažnje posvećivalo se državama koje su podložnije geopolitičkim promenama, posebno onima iz afričkog sveta, čiji glasovi u međunarodnim okvirima imaju jednaku težinu. Jedan od razloga za izostanak novih priznanja Prištine u poslednjih nekoliko godina leži i u politici Aljbina Kurtija, koja je Vašington, ali i Brisel, primorala da se zvanično distanciraju od njegovog "soliranja“, što je verovatno rezultiralo manjkom njihove podrške u pridobijanju novih priznanja.
Priština se sada oslanja na novog partnera – Tursku, dok mnoge države, vođene geopolitičkim promenama i sopstvenim interesima, mogu biti podstaknute da promene stav. Ovakav razvoj situacije već je naneo štetu Srbiji, ali ako prepozna trenutak i prihvati da je vreme "diplomatskog zatišja“ završeno, uz malo sreće, mogla bi da pronađe način da okrene situaciju u svoju korist – pod uslovom da nije prekasno.