Običaji i verovanja
Danas je Srđevdan - jedan posao ne valja raditi
Srpska pravoslavna crkva i vernici 20. oktobra obeležavaju Srđevdan, praznik posvećen Svetim mučenicima Sergiju i Vakhu.
Prema legendi, oni su bili rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana (Marko Aurelije Valerije), savladara cara Dioklecijana (286-305).
Zbog pripadnosti hrišćanskoj veri i odbijanja da se poklone rimskim bogovima ubijeni su u Siriji, gde je njihov kult uspostavljen i odakle se raširio po istoku. Sv. Sergije naročito je bio poštovan u gradu Resafi, gde je pogubljen, koji je jedno vreme nosio ime "Sergiopolis“ i u 6. veku bio veliko hodočasničko mesto čitavog Istoka.
Dan Svetih Sergija i Vakha Srbi u narodu se još naziva Srđevdan i Sveti Srđ. U srednjovekovnoj Zeti Srđevdan je bila jedna od najvećih slava. Danas je kao slava Srđevdan rasprostranjen na područiju Primorija i cele Bosne, gde je značajnije koncentrisan u okolini Vlasenice, Tešnja, Dervente, Dubice, Prijedora i Krupnja. U Šumadijskoj eparhiji Srđevdan slavi oko 250 svečarskih domova, navodi se u tekstu na Vikipediji.
Srđevdan pripada slavama za koje se priprema mrsna hrana, izuzev ako taj dan pada u sredu ili petak.
Običaj je da zemljoradnici ne izlaze sa volovima u polja, jer na taj dan ne valja orati. Ukoliko se taj običaj primeni na današnje prilike, to se može odnositi i na uređivanje bašte ili rad u dvorištu.
Prema narodnom kalendaru, Srđevdan se smatra jednim od graničnih dana na prelazu iz jeseni u zimu. I u meteorološkom smislu Srđevdan je bio važna odrednica. U vreme kad su zime duže trajale i kad je snežni pokrivač već u oktobru pokrivao zemlju, nastala je i narodna izreka:
Sveti Toma- sneg već doma,
Sveti Srđe - sneg sve grđe.