INTERVJU
Marko D. Marković: "Živimo u tranziciji vrednosti i to na štetu čoveka"
Marko D. Marković srpski je književnik, ikonopisac, fotograf i duborezac. Autor je pet proznih dela i laureat brojnih književnih nagrada.
Detinjstvo je proveo u mestu Culine gde je i stekao osnovno obrazovanje. Prvi razred gimnazije završio je u Malom Zvorniku, a ostala tri u Vojnoj gimnaziji u Beogradu. Nakon toga, diplomirao je 2004. godine na Vojnoj akademiji u Beogradu, smer Pomorstvo, sa odličnim prosekom i kao prvorangirani u klasi, a na temu Hrišćanstvo i rat. Od 2004. do 2006. godine radio je na brodovima Ratne mornarice u Tivtu i Baru, naposletku i u Hidrografskom institutu u Lepetanima. Nakon toga, preselio se u Beograd, gde i danas živi. Član je Udruženja književnika Srbije, srpsko-ruskog književnog društva Slovensko slovo i književnog društva Sunčani breg. Među njegovim najpoznatijim književnim delima ističu se romani „Nazirej“, „Pokojnik-pokajnik“ i „U sebi zatočeni“, a nedavno mu se u izdaju „Čigoje“ pojavio novi roman „Carev zvonar“. O novom delu, dosadašnjem radu i uplivu duhovnosti u literaturu u intervjuu za „Ekspres“ govori književnik Marko D. Marković.
Kako biste predstavili svoj novi roman „Carev zvonar“?
„Carev zvonar je u osnovi psihološki roman koji čoveka stavlja u središte zbivanja ‒ sve ono što je duboko zatureno u džepove njegove unutrašnjosti izvučeno je na površinu i o njemu se govori bez zadrške. U carstvu gde je vera suprotstavljena raznim intrigama i tami, mladić revolucionar u svom ličnom preumljenju postaje svedok istine koju mnogi žele da ućutkaju. Između ljubavi koja mu donosi svetlost poznanja istine i zavera unutar opskurnih kružoka koji prete da unište poredak carevine, on stoji pred večitim izborom čoveka ‒ pokoriti se tami koja proždire ili ispaliti pucanj u sopstvenu savest i hrabro stati na stazu istine koja traži žrtvu i hrabrost. Ovo je roman snažne duhovne i psihološke linije ‒ duhovna drama u tradiciji ruskog klasicizma. Otvorena su pitanja ljubavi i izdaje, osvete i pokušaja porobljavanja volje drugoga čoveka veštim intrigama bez savesti. Tami je suprotstavljena svetlost, a upornom poniranju u greh mogućnost ličnog vaskrsenja. Atmosfera u romanu često je prilično zgusnuta, na mestima čak i mračna, ali to je bila nužnost u prikazivanju čoveka onakvim kakav on zapravo jeste, bez ulepšavanja i popustljivosti.“
Koliko su Vam carska Rusija i taj period bili inspirativna tema?
„Period carske Rusije u vreme imperatora Nikolaja Drugog Romanova, istorijski gledano, čak i sudbonosan za tadašnju Rusiju, otvara mnoga pitanja i samim tim veoma je inspirativan. Period u kom nasuprot narodnoj veri stoje kružoci po društvo neprihvatljivih i vrlo štetnih uticaja, nudi mogućnost da se oko svega toga izveze slojevita priča od različitih karaktera i (ne)prihvatanja datih okolnosti. Posebnu draž predstavlja opsežno istraživanje prilika u tadašnjem društvu, ambijenta i, svakako, uloga čoveka u svemu tome.“
Podnaslov romana je „Pucanj u savest“. Šta to u stvari znači?
„Pucanj u savest se nadovezuje na zvono koje simbolizuje buđenje i opomenu. Podnaslov donosi neku vrstu upozorenja i poziva da čovek pogleda u sebe, iako će mu to iskustvo biti možda čak i gorko. Razračunavanje čoveka sa samim sobom, borba unutar sebe ‒ na to nas upućuje sam podnaslov romana.“
Zašto Vas unutrašnja borba čoveka privlači kao motiv i tema Vaših romana?
„Unutrašnja borba u čoveku je metafizičko mesto svakog početka i kraja ‒ tu sve počinje i završava se. Sve spoljašnje datosti zapravo su samo plod onoga što svako od nas živi iznutra. Rovarenje po skrovitim tminama unutar ljudskog bića za mene predstavlja veoma ozbiljnu i, verujem, najsmisleniju pobudu u težnji da razumete i pomognete čoveku kroz razumevanje njegove prirode, strasti i poriva. Sagledajmo sebe u sebi ‒ eto nam mnogih odgovora na (ne)prilike sa kojima se svakodnevno susrećemo.“
U romanu „Nazirej“ bavite se duhovnošću. Koliko duhovnosti ima u današnjem svetu?
„’Nazirej’ i ’Žrtvenik ljubavi’ jesu moja prozna dela koja su naznačila upravo duhovnost. Trudio sam se da narativ bude blizak čoveku kako bi svako prepoznao sebe u onome o čemu sam pisao. Današnji svet preživljava u odsustvu duha i duhovnosti ‒ to nekada čak i nije život, već golo i šturo traćenje vremena. Živimo u tranziciji vrednosti i to na štetu čoveka. Duhovnost je mera i način osmišljavanja vrlinskog života. Zaključiću time da se gubimo u besmislu upravo iz razloga što smo iznutra (duhovno) prilično osakaćeni.“
Koristite li autobiografske elemente u svojim romanima?
„Ne. Gotovo nikako, iako je možda u liku Alekseja Prokofjeva (Aljoške) sakriven moj alterego. Bogato i teško životno iskustvo je saveznik piscu, ali ne smatram da bi trebalo pisati o sebi ‒ zašto bi to nekome bilo zanimljivo da čita? Književnost je veoma ozbiljna i zahtevna, tako da se od autobiografskih elemenata treba potpuno odmaći ‒ književna dela ne treba stvarati za jedno vreme i jednog čoveka, već kao univerzalnu formu koja će biti prepoznata i prihvaćena u različitim epohama.“
Izjavili ste jednom prilikom da su Vam književni uzori Dostojevski i Meša Selimović. Zašto baš ova dva književna velikana?
„Da. Dostojevskog čak doživljavam i kao duhovnog brata. Zašto on? Bliska mi je atmosfera u njegovim delima, iako je kod njega za nijansu mračnija. On je spoznao čoveka i dao mnoge odgovore o njemu tragajući po njegovim bespućima. Razumeo ga je. Blisko mi je sve ono o čemu je pisao i taj njegov stil ‒ čista genijalnost. Selimović mi je drag jer bez zadrške piše o mrskim društvenim pojavama i čoveku niskosti, upozoravajući nas i pozivajući na budnost kako ne bismo i sami postali takvi.“
Kako vidite književnu scenu u Srbiji?
„Književna scena u Srbiji je bogata različitošću sadržaja i svakako da možemo naći i ostvarenja vredna pažnje jednako kao i ona koja kao da su napisana bez jasnog cilja i sa manjkavostima kvaliteta. Neki put imam osećaj da smo zalutali u nezamislivoj hiperprodukciji koja neće moći da održi samu sebe ‒ vreme će sačuvati samo velika književna dela, ali ne i pokušaje da se po svaku cenu ostavi trag. Dobru književnost od loše razdvaja mnogo toga, počevši od motiva zašto je neko u njoj pa do toga kako neko uspeva, ili ne, da iznese priču koja nije važna samo za njega samog, već za širu društvenu zajednicu i za vremena koja će tek doći. Nedostaje nam dobra, oštra književna kritika.“
Šta mislite o uplivu veštačke inteligencije u književnost i umetnost uopšte?
„Ništa samo po sebi nije dobro niti loše. Veštačka inteligencija može biti korisna, ali nikada neće moći da zameni čoveka u ideji i kreativnosti ‒ smatram da u tom smislu nema pandana. Samo po sebi nameće se i pitanje šta je prihvatljivo, a šta ne ako govorimo o AI-ju. Blagonaklono gledam na to da pisci koriste AI u toku istraživanja ukoliko ono prethodi pisanju romana, ali sve ostalo je zločin nad umetnošću. Kome treba knjiga koju je generisao AI? Zar nije ponižavajuće za pisca da je na takav način koristi? Svako delo trebalo bi da nosi svojevrstan i prepoznatljiv pečat autora, i u tom smislu smatram da nema mesta za AI. U umetnosti nema koketiranja ni sa čim pa ni sa AI-jem, ako hoćemo da ona ostane to što zapravo i jeste ‒ jedinstveni trag autora.“
Da li umetnost ima i dalje snage da menja svet nabolje?
„Mislim da ima i da nam je potrebnija više nego ikada. Nažalost, u modernom svetu se pojavio problem prepoznatljivosti izuzetnih umetničkih dela i pored napretka tehnologije, što je naizgled paradoks. Međutim, svedočimo prezasićenosti sadržaja i to zaista jeste veliki problem, a potrebno nam je nešto sasvim sveže i novo pod ovom kapom nebeskom.“