Sport
18.11.2026. 18:26
Zoran Šećerov

INTERVJU

Mihajlo Mitić: "Reprezentacija je kad smo svi sjedinjeni oko jedne stvari"

1
Izvor: Marko Stevanović

Godinama unazad, na ponos košarkaške Srbije, važan je deo sistema minhenskog Bajerna.

Za one koji ne znaju, Mihajlo Mitić, u ovom trenutku jedan od perspektivnijih evropskih stručnjaka, trenersku priču započeo je 2014. u rodnom Pirotu. Posle se kao stručnjak u radu sa seniorima dokazivao i u subotičkom Spartaku, Vršcu i budvanskom Orionu. Bio je i pomoćni trener u kadetskoj selekciji Srbije, zatim i u dve akcije deo stručnog štaba selektora srpskog nacionalnog tima.

U Minhen je na poziv sportskog direktora Bajerna stigao 2018. Trenutno radi kao pomoćni trener u stručnom štabu bavarskog evroligaša koji predvodi Slovak Antun Gavel. Krasi ga strpljenje i spremnost na konstantno učenje. Završio je osnovne i master studije na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu. Vlasnik je prestižne srpske „crvene licence“, FIBA trenerske licence, kao i nemačke B-licence.

Iako se to u Srbiji baš i ne zna, Mihajlo Mitić već godinama važi za jednog od najvernijih i najpouzdanijih stručnjaka u bavarskom klubu. Sasvim namerno prošao je put od mlađih selekcija do mesta na klupi prvog tima. Nedavno je produžio ugovor do 2028. Trenutno, primarni fokus njegovog rada u vezi je sa skautingom i analizom protivnika.

Na početku razgovora za čitaoce „Ekspresa“ osvrnuo se na prve dane minhenskog kluba.

„Pored fudbalskog, u Bajernu su želeli da u okviru sportskog društva imaju i još jedan profesionalni klub. Odlučili su se da to bude košarka. U početku novac u košarkašku sekciju je pristizao iz fudbala. Danas fudbalski velikan nema obavezu da na godišnjem nivou odvaja sredstva za košarkašku sekciju Bajerna kao što je to i dalje slučaj u Real Madridu ili Barseloni. Sredstva za rad košarkaški klub Bajern mora da obezbedi sam, što uglavnom uspešno radi kroz marketinške akcije i sponzorstva.“

Priča o uspesima minhenskog tima počinje 2011. godine. Od drugoligaša košarkaški Bajern izrastao je u ekipu s respektabilnim predznakom koja je stalni član elitne Evrolige.

„Bio sam na početku pomoćni trener u drugoj ekipi, zatim trener kadeta, onda glavni trener juniora, prvi trener druge ekipe. Kada je Trinkijeri preuzeo prvi tim, meni je poverio omladinski pogon. Bila je to godina posle korone. Pošto klub nije želeo da odvaja novac za profesionalne igrače, oslonili smo se na juniore koje smo gurnuli da igraju u nižem rangu. Iz tog nekog sistema izbacili smo sada možda jednog od najvećih talenata Nemačke.“

Reč je o Ivanu Krčenku, nemačko-ruskom košarkašu. Rođen je u Moskvi, ali je odrastao u Nemačkoj. Igra na poziciji krila. Trenutno nosi dres univerzitetske ekipe Arizone u NCAA ligi.

„Otac mu je bivši košarkaš, igrao je za CSKA i rusku reprezentaciju. Majka je takođe bivša košarkašica. Ove godine izlazi na draft i biće jedan od prvih 15 pikova, što je velika stvar za jednog igrača koji je počeo u Bajernu sa 12 godina.“

Ma koliko bio ponosan na svog đaka, Mitić u ime glasa razuma govori i o drugoj strani medalje, odnosno globalnom problemu evropske košarke.

„Kada pogledate Evroligu, teško da će te u nekom timu pronaći mladog igrača. Veliki broj talentovane dece odlazi u SAD jer tamo dobijaju mnogo bolje uslove. Osim besplatnog školovanja, sada mogu i da zarade velike pare, što je primamljivo ne samo za njih, već i njihove roditelje. Takve ugovore mi deci u Evropi ne možemo da ponudimo.“

Na pitanje kuda to sve može da odvede evropsku košarku naglašava da baš i nije sagovornik po meri na tu temu što ga opet ne sprečava da iz ugla struke ukaže na neke pojave.

„Priliv mladih igrača u evropskim klubovima ne postoji, sistem takmičenja je takav da ne dozvoljava trening koji je naprosto potreban čak i vanserijskim talentima. Zbog prenatrpanosti kalendara, ne postoji ciklus u kome bi oni kroz trening radili na individualnoj tehnici ili taktici, odnosno fizičkoj pripremi i da ne nabrajam dalje. Zato se razvoj mladih igrača u vrhunskim klubovima uz dosta napora danas odvija kroz mikrotreninge, odnosno rad pre ili posle timskog treninga, individualnu video-analizu i maksimalno korišćenje minuta u domaćim prvenstvima. Sve ovo jednostavno moraju da prođu kako bi sutra postali ozbiljni takmičari i nosioci igre evroligaških ekipa.“

Osenčena slika košarke na Starom kontinentu nudi istinu koja se svodi na konstataciju da su trenutno nosioci igre evroligaških ekipa uglavnom američki igrači.

„Neki od njih imaju višegodišnje iskustvo igranja u Evropi, drugi su NBA veterani. I svi oni se uglavnom vrte ukrug igrajući danas za jedan, a sutra za neki drugi klub. Nisam baš sto odsto siguran, ali mislim da je Evroliga trenutno najstarija na svetu.“

Amerikanizacija evropske košarke trenutno je u fazi i te kako perfidnog procesa koji neće doneti sreću ovom sportu na Starom kontinentu.

„Amerikanci imaju dugoročni plan koji će u krajnjoj instanci biti i izuzetno profitabilan. Mladim igračima ponudili su varijantu da u SAD igraju za ozbiljne pare i to je jedna etapa. Ona druga je NBA Evropa što će im omogućiti da na kraju kontrolišu celu Evropu, odnosno da prvi saznaju za talente koje će preseliti u SAD.“

Mihajlo Mitić nudi i precizan odgovor šta je cilj ove i ovakve strategije.

„Utisak je da oni ne uzimaju mlade evropske igrače isključivo zato da bi sutra bili NBA zvezde, već da bi svoje igrače učinili kvalitetnijim. Svesni su i sami da su u poslednjih nekoliko sezona MVP igrači NBA lige uglavnom Evropljani.“

Ističe još nešto što do juče nije bila karakteristika najbolje košarkaške lige na svetu.

„Nije nikakva tajna da poslednjih sezona opada gledanost NBA lige i da je u toku proces kako taj problem prevazići. Svesni su takođe da u njihovim timovima nema više domaćih megazvezda kao što je to nekada sezonama bio Majkl Džordan u Čikagu ili Kobi Brajant u Lejkersima. Sada imate uslovno rečeno vrhunske igrače koji posle dve ili tri sezone menjaju klub. Retki su oni koji poput Nikole Jokića sezonama nose isti dres.“

O Nikoli Jokiću govori u superlativima. Ne krije ni podatak da je imao tu čast da sa trenutno najboljim košarkašem planete sarađuje kao trener u dve akcije srpske reprezentacije.

„Bio sam deo stručnog štaba selektora Svetislava Pešića na OI i poslednjem EŠ. Definitivno, Jokić je promenio košarku. Privilegija je bila gledati kako trenira tako velika NBA zvezda, kakav je lider, kako se ponaša prema saigračima, stručnom štabu, kako gradi međuljudske odnose. Mislim da je pretalentovan, košarkaški nestvarno inteligentan. Ima i tu neku socijalnu inteligenciju, veštinu i znanje kako da drži na okupu grupu ljudi oko sebe i na njih pozitivno utiče. Do sada NBA liga nije imala takav profil igrača. Ok, pominjao se u ovakvim prilikama Arvidas Sabonis koji je navodno slično igrao kao i Jokić. Takođe i naš Divac, onda mlađi Gasol. Ali, ovo što igra Jokić je ipak nešto posebno, apsolutno unikatno i gotovo neverovatno. Sjajnim potezom vas iznenadi ne samo na utakmici, već i na treningu. On igra košarku s najvećim uživanjem, zato je njegova košarka lepa. Ima neverovatan osećaj u rukama, maestralna dodavanja, sjajno čita igru. Uživanje je bilo sve to gledati.“

Interesantno je i kako je Mihajlo Mitić, Piroćanac sa podosta čačanske krvi, stigao u košarkaške vode. Njegov otac igrao je košarku više rekreativno, Pirot priča da je bio dobar basketaš, ali i da za košarku nije imao konstituciju.

„Moja majka je iz Čačka i to je taj košarkaški gen. U gradu na Moravi provodio sam leta kod majčinih roditelja, prao ruke, čak se i kupao u toj čudesnoj reci, ali san da dostignem Mišovića ili Kićanovića se nije ostvario. Ono što dugujem Čačku jeste istina da sam baš u tom košarkaškom gradu zavoleo košarku za sva vremena.“

Priznaje i to kako je njegov otac navijao da se otisne među fudbalere, ali i da ga nije poslušao.

„Mamin kolega sa posla, legenda pirotske košarke Milan Širac Jovanović, vodio je selekciju najmlađih košarkaša iz Pirota kojima sam se i ja pridružio na treningu. Znali smo da je Šira igrao u generaciji sa Pešićem i Lazarevićem, bio je košgeter i nama klincima je sve to puno značilo.“

Mihajlo Mitić je karijeru počeo i završio kao plej, ali nije dostigao nivo svojih idola, Džejsona Kida i Saše Đorđevića.

„Imao sam njihove postere u svojoj sobi, voleo sam njihovu košarku, način na koji su igrali. Sećam se i 1995, kvalifikacija naše reprezentacije u Bugarskoj, a onda i Evropskog šampionata u Atini. Bila je to ona sjajna generacija srpskih košarkaša koja je sa svakog takmičenja donosila medalju. Zbog njih sam igrao košarku, ali nisam bio toliko dobar košarkaš da bih mogao da živim od košarke. Mogao sam da igram tu neku Drugu ligu, možda da budem u Prvoj neki igrač sa klupe, ali to nije bilo to i na kraju sam odlučio da sve zaboravim i posvetim se studiranju.“

Diplomirao je na niškom Fakultetu za fizičku kulturu, ali glad za usavršavanjem i obrazovanjem dobijanjem diplome se nije ugasila.

„U leto 2016. naš porodični prijatelj Svetislav Kari Pešić predložio mi je da upišem Fibinu školu košarke na kojoj je i on sam bio predavač i mentor. Pored njega, tu su još između ostalih bili i Pablo Laso, Igor Kokoškov, Nenad Trunić, moj profesor kome sam kasnije bio i asistent u reprezentaciji. Sve je trajalo tri godine, diplomu sam stekao 2019. Ciklus predavanja organizovan je paralelno sa održavanjem evropskih prvenstava mlađih kategorija. Na prvoj godini EŠ za U16 održan je u Podgorici, druga godina zahtevala je prisustvo na šampionatu U18 održanom u Rigi, a treća poslednja u Tel Avivu. Svako od nas je faktički pratio jednu generaciju kroz taj period. Ja sam bio zadužen za francuskog pleja Tea Maledona koji trenutno nosi dres Reala. Pratio sam njegov razvojni put. To je sjajna škola za trenere sa još boljim programom uz niz detalja kroz koje budući trener uči kako da kreira neke stvari u trenažnom procesu, razgovara sa igračima itd. Meni lično su puno značili časovi kod turskog psihologa, gospođe Atlaj koja nas je naučila kako i na koji način da delimo profile igrača, koje metode da koristimo, čak i kako da pišemo planove, koju boju olovke da koristimo.“

Na pitanje zar je to baš toliko bitno, odgovara brzopotezno bez mogućnosti da mu se replicira.

„I te kako je bitno. Bitan je govor tela trenera, zatim i kako se igračima predstavlja protivnik, bitno je koliko je dug video kojim predstavljaš rivala uoči utakmice, na koji način koristiš fotografije, kako da u toj priči raščlaniš bitno od nebitnog, kako da igrača ne preopteretiš informacijama. Bitno je i koje video-snimke koristiš u svrhu pripreme utakmice, da li sa sopstvene ili utakmice protivnika, takođe i koje kadrove koristiš i da ne nabrajam dalje.“

Govori kako se ova teoretska saznanja koriste u praksi.

„Igrači ne smeju da budu preplavljeni informacijama jer to izaziva kontraefekat. Naš posao je da tone video-materijala skratimo na 5-6 minuta ključnih karakteristika protivničkih igrača i njihovih glavnih akcija u napadu i odbrani. Fokusiramo se na navike igrača – da li ide više u levu ili desnu stranu, kako šutira posle bloka, kako tim reaguje pod pritiskom. Sve preko toga je višak.“

Zanimljivo je i Mitićevo iskustvo kako veliki igrači reaguju na savete trenera koji nisu šefovi struke.

„Košarkaši su u osnovi ljudi koji žele da napreduju i koji osete kada im pristupate iskreno i sa znanjem. Kada vrhunskom igraču pokažete video i argumentovano mu objasnite kako neka sitnica u njegovom pozicioniranju može da mu olakša igru, on će vas slušati. Obrazovanje vam daje rečnik, strpljenje i psihološke alate da prepoznate kada nekoga treba pritisnuti, a kada mu pružiti podršku.“

Kad je Trinkijeri došao u Bajern 2021, predložio je Mihajlu Mitiću da ga klub upiše na evroligašku školu koja traje godinu dana.

„Prihvatio sam sa zadovoljstvom i već posle godinu dana imao sam još jednu diplomu.“

Na pitanje čime je kupio Trinkijerija odgovara da zapravo ne zna, ali pretpostavlja da je jedan od razloga što dokazani stručnjak ceni mlade trenere.

„Puno mi je pomogao, nije krio da voli da budem pored njega, stalno smo pričali o košarci. Jedan od razloga je možda i to što govori srpski. U Bajernu, ne znam da li znate, svi pričaju isključivo engleski. To je klupski službeni jezik. Ono što mene lično raduje jeste to da sam uspeo da u Bajernu izgradim neki svoj status naravno zahvaljujući Marku i Svetislavu Pešiću koji su mi dali priliku da budem u sistemu ovog u mnogo čemu velikog kluba.“

Srpska kolonija u Bajernu uživa poštovanje ne samo rukovodstva kluba, već i brojnih navijača.

„Vladislav Lučić došao je u Minhen 2016. Upoznali smo se dve godine kasnije. Sama činjenica da je punih 12 godina u klubu, kao i da je kapiten tima, za mene je nešto veličanstveno. Bio je i ostao dobar primer u svakoj mogućoj situaciji počev od toga kako se ponaša na terenu i onda sve ono dalje. I sve što radi on to radi sa sto odsto mogućnosti. Nije floskula, već istina da pored njega i svi mi drugi napredujemo.“

U karijeri je sarađivao sa nekoliko sjajnih trenera. Kaže da je od svakog naučio puno toga.

„Od Trinkijerija, koji je fanatik za taktičke detalje, naučio sam između ostalog i kako da uočim i najmanju manu u protivničkoj odbrani i motivišem ekipu kroz specifičnu psihologiju. Pablo Laso insistirao je na brzom donošenju odluka i poverenju prema igračima. Gordona Herberta upamtio sam kao stručnjaka koji ekipi daruje neverovatan mir, strukturu i perfektnu komunikaciju unutar tima. Trudio sam se da od svakog uzmem najbolje, ali i da ostanem dosledan samom sebi.“

U decembru 2025, pošto je posle poraza od Monaka u Evroligi Gordon Herbert dobio otkaz, Mihajlo Mitić vodio je Bajern kao šef struke na prvenstvenoj utakmici sa Bonom.

„Utakmica je odigrana pred rekordnim brojem gledalaca u istoriji nemačke lige, u Kelnu, gradu koji je jedini imao tribinu za 20.000 ljudi i lako smo je rešili u svoju korist. Ne, nisam imao tremu niti bilo kakav strah uoči meča. ’Head coach’ sam bio i u Srbiji u tri kluba. Meni je zapravo bilo najbitnije da sam sebe pripremim za utakmicu, da otprilike znam šta mogu da očekujem, da pogledam koje su slabosti protivničke ekipe, na koji način mogu da napadnem, koje su to stvari koje u odbrani oni slabije brane, šta najviše koriste u napadu, ko su njihovi glavni igrači. Jedino što sam sebi pred utakmicu rekao jeste nemoj da sad filozofiraš, da ubacuješ nove stvari, uprosti maksimalno.“

Kaže da je kao trener najveće samopouzdanje stekao radeći u subotičkom Spartaku.

„Subotica je za mene bila vojska. Pomogao mi je dosta Piroćanac Mića Vidanović, tada predsednik Spartaka. Učio sam od ljudi sa kojima sam sarađivao, ne samo glavnih trenera, već i pomoćnika. Generalno, ja nemam problema da učim i nemam problem da pitam.“

O košarci može da priča satima. Priseća se i boravka u Crnoj Gori, saradnje sa Kostom Jankovim.

„On je u to vreme bio skaut Golden Stejta, radio je neki projekat sa Orionom i pozvao me da mu se pridružim. Bilo je to dragoceno iskustvo. Dosta sam radio sa igračima na individualnom planu. Ujutro smo, sećam se, radili u Tivtu, uveče kolima išli na treninge u Budvu. I tu sam upoznao dosta sjajnih ljudi i svi oni su na ovaj ili onaj način bili uključeni u taj moj neki razvoj.“

Koračajući trenerskim stazama ka cilju nailazio je i na brojne probleme. Pogotovo dok je radio u srpskoj košarci.

„Moja je sreća što sam u svakom trenutku imao podršku porodice, odnosno roditelja i sestre. Oni su verovali da ću u nekom trenutku naći izlaz i onda se dogodio Bajern. Moram, međutim, da naglasim da sam kroz rad u Srbiji sazreo i kad sam otišao u Bajern imao sam šta da ponudim tim ljudima. Ti ne možeš da odeš u Bajern a da im ne daš ništa. Njihova filozofija je prosta, hoće da plate, ali samo ukoliko im ponudiš znanje.“

Bajern danas možda ne bi bio to što jeste da od prvog dana nije imao Marka Pešića u ulozi direktora kluba.

„Od jednog amaterskog kluba napravio je vrhunski profesionalni sistem koji sam sebe finansira. Imamo i dve sale, u jednoj igramo utakmice domaćeg prvenstva, u drugoj Evroligu i uvek pred punim tribinama.“

Govori i o aktuelnoj košarkaškoj revoluciji, jednom od najmodernijih sistema u današnjoj košarci zasnovanom na ekstremnom tempu, matematičkoj optimizaciji šuteva i kretanju bez lopte.

„Sad se igra košarka sa velikom rotacijom. Ideju je prvi primenio Tomas Isala, finski trener koji je vodio Bon, a zatim Pariz. Trenutno je NBA trener, radi u Memfisu. Uveo je taj neki novi stil sa dosta rotacije i trčanja. Lopta se prenosi munjevito, sa ciljem da se protivnička odbrana napadne pre nego što uspe da se postavi. Slično rade i hokejaši na ledu. To je dakle ta neka nova tendencija kojom se nadoknađuje nedostatak individualnog kvaliteta. Takođe, posle šuta, dribling je postao jedan od najbitnijih elemenata u košarci. Ekipe, primetili ste, igraju sve više sa tri driblera. Znači, dosta stvari se menja, menja se i košarka, odbrana je postala sve manje bitna.“

Ostaje pitanje da li će ovu ovakvu košarku prihvatiti publika, pre svega ljubitelji košarke u Evropi.

„Mislim da hoće. Evropa voli košarku. Dvorana u Litvaniji je puna jer je Žalgiris u rosteru imao najmanje šest ili sedam svojih igrača. Tamo je publika integrisana sa timom, odnosno igračima. Međutim, ako vi svakih šest meseci menjate igrače, i publika će početi polako da se gubi. U Evropi je to primetno. Osim Žalgirisa, pune dvorane imaju samo Zvezda i Partizan. U Turskoj je vidljiv pad, u Grčkoj je stanje nepromenjeno, oni imaju taj neki kontinuitet, kulturu navijanja. Zbog svega, klubovi će morati da menjaju strategiju. Gledanost NBA utakmica opada jer nemaju svoje zvezde. To će se dogoditi i u Evropi, publika ovde hoće da dođe i gleda utakmicu, ali hoće i igrača u timu zbog koga se dolazi.“

Podseća da u Nemačkoj u domaćoj ligi važi pravilo da klubovi mogu imati najviše šest stranaca.

„Ništa nije slučajno. Na ovaj način daje se šansa domaćim igračima. Bilo bi dobro za evropsku košarku da cela Evropa sledi ovo pravilo. Pitanje je, međutim, da li je to način da se Evropa odupre Americi koja nudi nerealne cene mladim i neafirmisanim igračima.“

Evroliga je uprkos svemu takmičenje koje pleni pažnju ne samo ljubitelja košarke. Ko je favorit u novoj sezoni?

„Rano je za bilo kakve prognoze, odigrano je tek desetak kola. Većina misli da Panatinaikos ima realne šanse da na kraju trijumfuje, tu je i Olimpijakos koji osim kvaliteta poseduje i kontinuitet igranja u završnici. Moćan je i Fenerbahče, ali ne treba zaboraviti istinu da uvek iznenadi neka ekipa. Za mene je pozitivno iznenađenje Dubai. Imaju neverovatan individualni kvalitet, moćan roster.“

Jedno od pitanja je gde u novoj sezoni vidi svoj Bajern.

„Naše šanse da napravimo iskorak nisu male. Imamo dosta vrednosti i naravno mogućnosti za nešto tako. Ono što nam treba jeste vreme. Ne da osvojimo Evroligu, već da takmičenje završimo na nekoj dobroj poziciji.“

Da li košarkaški trener ima vremena za sebe, privatni život, zadovoljstva izvan sporta?

„Priznajem, kroz karijeru trenera nisam imao vremena za sebe. Uprkos svemu, imam skladan brak, sina Balšu i kćerku Minu. Najteže mi je što više vremena ne provodim sa njima, svestan sam da rastu bez mene. Ali, to je sudbina profesije kojom se bavim.“

U priči koja je uokvirena u godine i godine iskušenja, rezultatskih padova i uzleta, postojali su i momenti velike sreće koji se ne zaboravljaju.

„Mislim da sam najsrećniji bio kada smo osvojili titulu prvaka Nemačke u trenutku kada je na klupi Bajerna sedeo Gordon Herbert. Sličnu radost osetio sam i kada je isti uspeh ostvario pre njega Pablo Laso, ali ovo sa Herbertom je bilo nešto posebno. Imali smo sezonu sa bezbroj iskušenja, obim posla koji je bio i te kako zahtevan. Kad smo završili posao, imao sam utisak da mi je i bukvalno pao kamen sa srca. Velika radost je samo bila posledica toga.“

Sreća je jedno, a ponos drugo. Spada u temeljne ljudske emocije i nastaje iz spoznaje kad čovek postaje svestan da je učestvovao u nečem posebnom.

„Imao sam sreću da budem uz nacionalni tim, da kao trener osetim ono što nisam mogao kao igrač. To je onaj trenutak kad stojiš preplavljen emocijama, kad slušaš himnu i kad se naježiš dok svi zajedno, uglas, pevamo himnu, kad postaješ svestan da smo se okupili sa različitih strana planete i sa različitim ulogama, a da smo sjedinjeni oko jedne stvari. To je reprezentacija, to je taj trenutak ponosa za koji vredi živeti i mukotrpno raditi.“

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
shower rain
10°C
18.11.2026.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve