Dragoje Dragan Jovašević
"Igrao sam basket sa Džordanom i Obamom"
Mnogi su ga zaboravili. Dragoje Dragan Jovašević nosio je dres košarkaša Crvene zvezde sedamdesetih godina prošlog veka u generaciji koja je na Mali Kalemegdan donela titulu prvaka Jugoslavije, ali i evropski Kup pobednika kupova. Bio je to onaj tim Bate Đorđevića sa Slavnićem, Simonovićem, Kapičićem, Sarjanovićem, Vučinićem… I on, Dragan Jovašević, bio je u istom sastavu.
"Više vremena proveo sam na klupi nego na terenu. Tek u sezoni 1974/75. izborio sam mesto u prvoj petorci i onda odigrao nekoliko stvarno dobrih utakmica. Čak su i novinari primetili da sam napredovao. Možda bih napravio i više u karijeri koja je po mnogo čemu bila obećavajuća da se nisam povredio na utakmici sa Jugoplastikom u zemunskom ’Pinkiju’“, priseća se Jovašević.
Splićani su u to vreme imali moćan tim. Tvrdić, Šolman, Manović, Jerkov, Krstulović, Prug. Sve sami reprezentativci.
"Bili su bolji, ali nas nisu razvaljivali. Igrali smo egal. I onda se desilo što se desilo. Kad je puklo, pričali su mi posle, čulo se i u publici. Pao sam kao pokošen, pukla mi je Ahilova tetiva. U prvom momentu mislio sam da me neko nagazio, ali nije.“
Sve je doživeo kau usud sudbine. Najjača tetiva u ljudskom telu, koja može da izdrži okačen teret od 800 kilograma, pukla je kao da je od stakla. Samo se čulo, seća se i danas, ono bum.
"Profesor dr Radulović mi je objasnio da je to najlakša operacija, a najteži oporavak. Tako je bilo tada. Danas se u NBA igrači od ove povrede brzo vraćaju na teren. Dokaz je Kevin Durent. Mene, međutim, nisu operisali. Doktor Kening mi je stavio nogu u gips koji sam nosio dva meseca. Nakon oporavka otišao sam na odsluženje vojnog roka, po povratku odigrao sam još jednu sezonu i to je bio kraj.“
Posle mu se izgubio trag. Međutim, dobri prijatelji su znali da je zbog ljubavi i u ime ljubavi koja nije naišla na odobravanje okoline otplovio za Ameriku.
"U martu ove godine napunilo se 38 godina od kako sam u SAD. Prvih 38 proveo sam ovde, u Jugoslaviji i Srbiji. Sad brojim isto toliko i u Americi. Ovo je prvi moj intervju za srpske medije posle toliko godina.“
Nekada davno, posle jedne sjajne partije, u novinama se pojavio naslov "Jovašević vaskrsao“.
"Nazvao sam novinara i rekao da nisam vaskrsao nego mi nisu dali da igram više.“
Vraćamo se na početak, u ona romantična vremena kada se od Triglava do Đevđelije živelo s osmehom na licu.
"Igrao sam malo u Čačku. Prvo u Železničaru, a onda i Borcu. Moj otac radio je u policiji, stalno smo se seljakali. Košarku sam, međutim, zavoleo u Kraljevu. Duci (Simonović) nam je bio idol. Sa 16 godina već je bio na pragu najboljeg nacionalnog tima. Po meni, bio je jedan od najboljih ikada koji je igrao košarku na ovim prostorima. U ono vreme ne znam da li mu je iko bio ravan.“
Seća se da je kao gimnazijalac u rodnom Kraljevu Duci trenirao po čitav dan.
"Bili smo svedoci, posle svakog treninga ostajao je još najmanje sat besomučno šutirajući na koš. Imao je i sjajan odraz. Iz mesta je uvis skakao 70 centimetara. Kraljevački ljubitelji košarke pamte da je maltene sam pobedio u Ligi Srbije juniorski tim Zvezde predvođen Slavnićem, Rakočevićem, Kapičićem i drugim kasnije sjajnim košarkašima, ali i njegovim saigračima. Iste godine bio je i prva zvezda nekog juniorskog turnira na kome su učestvovale ne samo najbolje jugoslovenske ekipe, već i timovi iz Italije, Rumunije, Bugarske. Već tada se znalo da će napraviti ozbiljnu karijeru.“
Iz Kraljeva porodica Jovašević se preselila u košarkaški Čačak. Malo je trenirao u Železničaru, onda i u Borcu. Znao je da sve neće dugo trajati. Kao 18-godišnjak, daleke 1968, postao je Beograđanin.
"Stanovali smo na Dušanovcu i ja sam tog leta na terenu Slobode, koji više ne postoji, svakog dana ubacivao loptu u koš. U jednom trenutku prilaze mi neki mangupi, oni lokalni žestoki istetovirani momci, i pitaju me gde sam igrao. Kažem nigde. Kako nigde, gde si igrao. Rekoh, malo sam trenirao u Čačku i tog dana dobijem nadimak Čačak. I još kažu dođi večeras na trening. Razmišljam, ako ne dođem, neće valjati, ipak sam na Dušanovcu, ne bi bilo dobro da me po lošem zapamte, i ja se na kraju ipak pojavim na treningu tadašnje Slobode.“
Sloboda je igrala u Srpskoj ligi, trener je bio izvesni Mićević koji je svoj posao radio s puno ljubavi.
"Malo-pomalo i eto mene ekspresno u prvom timu. Fizički sam bio dosta moćan, brzo sam se uklopio. I mi se te godine preselimo iz Srpske u Drugu ligu. Dođe još par igrača, Sloboda promeni ime u Voždovac, napravi se dobar tim koji je sa klupe predvodio u tom trenutku čuveni Zdravko Kubat. Dominirali smo i onda dolazi odlučujući meč sa Partizanom za plasman u Prvu ligu.“
Tribine su, seća se, bile pune, bio je to događaj za Dušanovac. Svi su hteli da gledaju vedete Partizana, odnosno Čermaka, Batu Jelića, Žarka Zečevića. Trener je bio Ranko Žeravica.
"Odigramo sjajno i dobijemo utakmicu s pola koša razlike. I novine su pisale o nama, bili smo na naslovnim stranama, ali čekao nas je revanš. Tad se igralo napolju, na asfaltu, međutim u Partizanu odluče da se revanš igra u sali. Iako je sve bilo mimo pravila, KSS se nije usprotivio i meč je odigran u dvorani. Sve su to uradili, kasnije su i priznali, jer su nas se malo i pribojavali. Nenaviknuti na parket, meč smo izgubili, ali nas nisu razvalili.“
Ni naredne godine Dušanovčani nisu imali sreće. Iz lige je ispao Radnički.
"Bili smo na kraju drugi, iza Radničkog koji je naredne godine bez poraza osvojio šampionat Jugoslavije. Znate onaj tim sa Jarićem, Ivkovićem, Damjanovićem, Ražnatovićem… I onda se donese odluka da nas kao klub ugase. Kao, ne bi bilo dobro za jugoslovensku košarku da Beograd pored Zvezde, Partizana, OKK Beograda i Radničkog ima i petog prvoligaša. Cela muška ekipa, osim mene, preselila se po naređenju u Radnički. Ja nisam hteo, navijao sam ceo život za Zvezdu, rekao sam hoću samo na Kalemegdan. Prihvatili su, a mene je zbog svega čekalo godinu dana pauze. Tada se nije tako lako prelazilo iz kluba u klub.“
Osim Radničkog, imao je i poziv Partizana, Ranko Žeravica želeo ga je u timu.
"I Piva (Ivković) je insistirao da se preselim na Krst. Da sam prihvatio, možda bih više igrao nego u Zvezdi. Ali, nisam.“
Zvezda je za Jovaševića ipak bila Zvezda. Čekao je i dočekao trenutak da obuče crveno-beli dres koji je voleo na poseban način.
"Napravio sam snimak pre neki dan i poslao jednom Amerikancu. Na terenu deset igrača, ali nijedan Srbin. Čovek brzo odgovara i kaže šta se to događa, ovde Srbi igraju najbolji basket u NBA, a kod vas nemaju mesta u timu. Rekao sam da je to katastrofa, ali je tako.“
U Ameriku nije otišao da igra košarku. Razlozi su bili sasvim druge prirode, zapravo ljubavni. U početku radio je sve i svašta samo da preživi. A onda mu je košarka kao dobri anđeo, sasvim slučajno, i te kako pomogla. Uz osmeh priča.
"Jedan poslodavac kod koga sam molerisao, užasno bogat, čuo je da sam igrao košarku. Pitao je gde i još puno toga da bi mi na kraju predložio da zajedno odemo u njegov ’klub’, što bi se ovde moglo nazvati mini rekreacionim centrom. To je zapravo mesto okupljanja najbogatijih ljudi iz Čikaga s članarinama koje su basnoslovne. Između ostalog, postoje i košarkaški tereni na kojima su se rekreirali uglavnom bivši NBA i univerzitetski igrači.“
Tako je, priča, zahvaljujući košarci upoznao ljude koje nije ni sanjao da će da upozna, što mu je napravilo i nove, mnogo unosnije poslove.
Košarkaši mečevi u američkom klubu bogatih bili su ozbiljni. Igralo se pet na pet, sa sudijama. Ekipa se pravila po principu kako dođeš. Na tim mečevima upoznao je i karakter Amerikanaca koji, kaže, ne vole da gube. I sve što rade, rade da bi pobedili.
"U svemu hoće da su najbolji. Čak i u pljuvanju udalj. E, sad, nisu oni ono da pobede na kvarno. Bore se do poslednjeg atoma snage i kad pobeđuju i kad gube. Na kraju, kad izgube ‒ oni ti čestitaju. Ovde ako izgubiš pobednika mrziš bar jedno dve godine.“
Kad se pojavio, niko, sem njegovog prijatelja, nije znao ko je.
"Za Jugoslaviju tamo niko nije čuo. Mislili su da smo deo Rusije. Pazite, to je 1989. Živeli su čak u uverenju da samo oni znaju da igraju dobru košarku. Pun adrenalina brzo sam ih razuverio. Pogađao sam koš s lakoćom. Oni su opet bili jaki, brzi, pogađali su a da ih i ne vidiš, zakucavali su ako treba preko tebe, razbijali fizikalijama. Bilo je bolje da se skloniš kad krenu na koš.“
Koš iza linije 6,75 važio je dva poena, a sa svake druge pozicije jedan.
"Shvatio sam i koliki su zaluđenici za sport. Slušajući ih, učinilo mi se da su svi u životu želeli samo dve stvari. Da budu profesionalni sportisti ili predsednici države. Čak su me uveravali i da je lakše postati predsednik države nego NBA igrač. Oni odmalena guraju svoju decu da ginu, plaćaju im basnoslovne školarine da postanu sportisti profesionalci.“
Njegov bogati prijatelj, iz samo njemu znanih razloga, predstavljao ga je kao igrača Zvezde i reprezentativca Jugoslavije.
"Uzalud sam mu govorio da nikada nisam igrao za reprezentaciju, ali nije vredelo. Posle mi je objasnio da je kod njih respekt i te kao bitan, takođe i da ga nikada ne bih zaslužio da nije priče o Zvezdi i reprezentaciji. Ali, ni to ne vredi ukoliko na terenu na potvrdiš da znaš.“
Uzima primer Tonija Kukoča. Seća se kad je došao u Čikago i kroz šta je sve prolazio.
"Za mene je u tom trenutku bio najbolji igrač amaterske košarke na svetu. Međutim, to u Čikagu nije značilo ništa, svi su vikali na njega. I Džordan i Pipen, trener Džekson. Međutim, on je sve to pregurao i onda je bilo kapa dole, majstore. Da bi u SAD bio neko i nešto, moraš jednostavno da gineš, da se izboriš. Toni je u tome uspeo.“
Na pomenutim utakmicama rekreativaca pogađao je s lakoćom. Tražio je samo da mu naprave blok i onda je sledio precizan šut.
"Oni povedu 1:0, ja pogodim i mi vodimo 2:1. Onda oni izjednače, ja ponovo pogodim i vodimo 4:2. Onda sve to ponovimo još jednom. Na 6:3 za nas počeli su da se svađaju, da jedan drugog optužuju kako me niko ne čuva. Na kraju su izgubili, što im se pre nije događalo.“
Seća se Jovašević i da su se posle Ameri raspitivali ko je, na kom je koledžu igrao.
"Imao sam u mojoj petorci lika koji je nekada igrao za OKK Beograd, odlično se snašao u SAD, zaradio novac. Pravio mi je blok kada šutiram. Kako je odlično govorio engleski, što nije važilo i za mene, on im kaže da nisam košarkaš, već da sam građevinac i još doda ono možete misliti kako igraju košarku tamo u Jugoslaviji kad ovaj građevinac igra ovako.“
Na istom terenu upoznao je i Baraka Obamu. Budući predsednik SAD tada se tek kandidovao za senatora.
"Igrao je dobro, pogađao je levom, bio je onako tanak i dosta hitar. Na poluvremenu je pitao ko sam i odakle dolazim. Kad je čuo Jugoslavija, znao je samo za Tita. Ipak, na kraju utakmice mene i mog novog prijatelja, čuvenog advokata iz Čikaga, pozvao je na predizbornu večeru. Znao sam da na takvim skupovima tanjir košta 5000 dolara pa sam mu se zahvalio. A ne, rekao je, za vas je besplatno, ali vaš prijatelj advokat moraće da plati.“
Kad je prestao aktivno da igra, na iste terene dolazio je i legendarni Majkl Džordan. Imao je protekciju, nije morao da čeka na red da uđe u igru, već je na teren izlazio kad se pojavi.
"Bio je moćan, mogao je sam da nas pobeđuje, ali se nije tako ponašao. Svi su hteli da igraju u njegovom timu. Bio je među njima i jedan crnac, nije mu prijalo što šutiram i pogađam, a pogađao sam stravično. Počeo je da me tuče, pljuje, gura na konstrukciju. Pošto je i sudija bio na njegovoj strani, morao sam da sačekam svoju priliku. Posle jednog prodora, napravio sam fintu, onu našu sa Dušanovca, i lik se zakucao u konstrukciju. Pogledao me je i rekao poljubi me u dupe. Moj odgovor je bio daj mami da te ljubi. Onda je ljut i besan otrčao kod mog prijatelja Jevrejina koji me je uveo u klub i pitao ga da li znaš šta mi je tvoj boj rekao. Ne znam, odgovorio je, ali šta god da jeste ja ga podržavam.“
I Džordan se raspitivao odakle sam došao, a kad je čuo da je u pitanju Jugoslavija sve mu je bilo jasno.
"Na košarci sam upoznao bogate ljude, dobijao sam dobre poslove, počeo da razvijam biznis kao građevinac, da kupujem i prodajem kuće. Napravio sam puno para, ali mi od toga nije ništa ostalo, sve sam razdelio. Čak sam i kuću poklonio sestriću kad je došao kod mene u SAD.“
Sestrić, Ivan Pjevčević, bio je nada Crvene zvezde. Kad je počelo bombardovanje, sa nepunih 17 godina stigao je nekako do Budimpešte. A onda ga je, niko ne zna kako, moj prijatelj Jevrejin, inače advokat, uveo u Ameriku bez pasoša i bez vize.
"Po dolasku krenuo je u srednju školu, četvrti razred. Igrao je sjajnu košarku, novine su pisale o njemu, bio je na naslovnim stranama najtiražnijih čikaških listova. Pravio je čuda na terenu. Bilo je i malih peripetija zbog svega. Saznali su gde i kod koga stanuje, a ja sam tamo 26 godina boravio ilegalno. I on je bio ilegalac, tamo se neke stvari ne praštaju, zakon je jednak za sve. Ipak, na kraju se sve dobro završilo.“
U Čikagu je upoznao mnogo novih prijatelja. Posebno prijateljstvo ga veže za već pomenutog advokata, Jevrejina.
"Čovek je neverovatan. Gotivi samo Srbe i Grke. Tamo ljudi nemaju naviku da se poveravaju jedni drugima. Ja sam međutim, kroz druženje saznao sve njegove tajne o kojima drugima nisam govorio, a on je opet meni govorio što drugom nikom nije. Zvao me pre dva dana, pitao kad se vraćam za SAD.“
Vratiće se, kaže, jer mora. Mora da radi. Napominje i da se tamo u SAD ne ide u penziju, a i kad se ode opet gotovo svi rade.
"Sve je u SAD skupo, a ja nisam sačuvao novac koji sam zaradio. Sve sam razdelio. Nedavno pomenuti sestrić je takođe uspeo, bavi se više nego uspešno finansijama, oženio je Amerikanku, ima šestogodišnju kćerku koja voli da dođe u Srbiju.“
Mnogima koji su stigli u Čikago pomogao je. Posebno je bio naklonjen mladim košarkašima koji su dolazili u SAD. Za neke je plaćao i školovanje uprkos tome što ih pre nije poznavao, bilo je i onih koji su stanovali kod njega.
Košarku, koju je rekreativno igrao do 65. godine, baš i ne prati, ali zna šta se događa. Iz iskustva govori da su Amerikanci nepoverljivi prema Srbima, ali samo dok ih ne upoznaju. Onda ih obožavaju. Dokaz je Jokić.
"Kad je došao i počeo da igra, jasno mi je bilo da je lik majstor. I dan-danas, međutim, nisam načisto kako neko ko ne trči i ne skače, kako takav čovek može tako da igra sa ljudima koji su zveri, najjači na svetu. On radi što niko nikad u NBA nije radio. Jokićeva igra je košarkaška revolucija.“
Opčinjen je Jovašević i Dončićem, njegovom preciznošću, dominacijom na terenu.
"Pričao sam tamo u onom klubu kako će doći vrlo brzo trenutak kad će dva Srbina da budu glavni u NBA. Jedan milijarder, čovek koji na svaki trening dolazi drugim kolima, uglavnom onim koja su najskuplja na svetu, malo prepotentno me upitao kako si rekao da se zovu. Kažem Jokić, a on da, da, ali kako se zove ovaj drugi. Kažem Dončić, a on podrugljivo ponavlja Donki (magarac). Nekoliko meseci kasnije dolazim na parking, on me vidi i izlazi napolje s kafom u ruci. Čeka me da dođem i kaže Dončić, ja odgovaram ne, ne Donki. Uputio mi je izvinjenje, a prava satisfakcija je stigla nešto kasnije kada su Jokić i Dončić i zaista postali gospodari NBA lige.“
Priča takođe i kako su neki njegovi novi prijatelji u jednom trenutku prestali da prate nezanimljive utakmice NBA lige, da bi se onda svemu vratili kad je stigao Jokić.
"Jedan sportski komentator, bivši fudbaler, pitao me kako jedna zemlja koja ima manje stanovnika nego Los Anđeles može da ima dva u svetu dominantna igrača i to u dva sporta. Mislio je na košarku i tenis. Nekoliko puta je glasno zapitao kako je to moguće.“
Bilo je zanimljivo iz prve ruke čuti kako je moguće da Amerikanci dva puta ukradu MVP priznaje Jokiću.
"Prvo, oni ne vole da je bilo koji stranac, u bilo čemu, bolji od njih. Tako nešto jednostavno ne priznaju, pogotovo mediji. Čitao sam na tu temu bezbroj komentara, ne naših ljudi, već Amerikanaca. I za njih je to bila, kako kažu, besramna krađa. Ja to opet tumačim kao bolesnu ljubomoru. Za naše pojmove Ameri su čudni karakteri, ali na kraju neke stvari, mada nerado, ipak priznaju. Vi ovde zapravo nemate pojma koliko su Jokić i Đoković tamo u Americi učinili za Srbiju. Učinili su više nego iko ikada.“
U Americi je Dok. Ono Dragan i Dragoje Ameri teško izgovaraju.
"Moji su Dragačevci, i otac i majka. Ime sam dobio po dedi. Majka je jedina koja me zvala Dragoje. Za sve ostale bio sam Dragan. Inače smo poreklom Crnogorci. Ljudi možda ne znaju, ali 90 odsto Čačana je poreklom iz Crne Gore.“
Još jedan Čačanin nosi isto ime i prezime kao i on. Znan je kao sjajan muzičar. Nisu rod, ali ih muzika spaja.
"Imam perfektan sluh. Volim da pevam. Kao dečak svirao sam malo i harmoniku. Ti muzički geni su očevi, svirao je odlično violinu.“
Kad se šali na svoj račun, kaže za sebe da je najbolji moler profesionalni košarkaš. Takođe i da je najbolji pevač među košarkašima.
"Stalno su me terali da pevam. Znam reči više pesmama narodnjaka nego bilo koji pevač. Obožavam i starogradsku muziku, žao mi je što je više ne cenimo, što je gurnuta u zaborav. U nekim prošlim vremenima znao sam kompletan muzički program Radija 202 i Studija B. Kad krene prvi takt, ja sam počinjao da pevam. I moja druga žena sjajno peva“, priča ne krijući širok osmeh.
Obožava pesme Tome Zdravkovića. Voli i pop, takođe i rok. Malo mu je stran hard rok, ali kaže da i u tim stvarima ponekad pronalazi melodiju.
"Volim melodiju. Može da bude i ozbiljna muzika, ako je melodična, uživam slušajući je.“
U SAD nije otišao u potrazi za novcem. Razlog je bila ljubav koju sredina u kojoj su živeli nije odobravala. Beograd tu priču zna.
"Počeo sam da radim u Crvenoj zvezdi kao sekretar kluba. Svi su znali i jednu i drugu stranu. Bilo je puno onih koji tu vezu nisu odobravali. Usput, imao sam i svoj privatni biznis, ali onda su počele da pristižu čudne glasine, neprimerene ponude. Bilo je nemoguće u takvoj atmosferi opstati. Neću da pominjem imena, neka oni koji ne znaju pogađaju o kome je reč.“
Iza njega je 38 godina provedenih u Americi. Kad je polazio, prijatelji su mu rekli, naravno u šali, da je to zemlja izmišljena za njega.
"Uspećeš sigurno. Bivši si košarkaš, završio si političke nauke. Predavaćeš tamo marksizam.“
Sad kad je prošlo vreme i kad se osvrne unazad ne misli da je povukao loš potez.
"Ne mogu da kažem da sam zažalio što smo otišli bez obzira što smo se na početku i te kao namučili.“
Jedino za čim žali i za čime je žalio bili su ljudi.
"Volim mnogo ljude, meni su prijateljstva prava dragocenost. Nedostajali su mi u Americi i Čačak, i Dušanovac i svi oni koje volim. I košarka, naravno.“
Tek u Americi na pravi način je shvatio vrednost srpske, odnosno balkanske košarke.
"Ovde se zaista igra najbolja košarka. To važi ne samo za nas, već i za Hrvate. Kad bi uzeli Srbina za selektora, bili bi možda i prvaci.“
Šta je sa američkom košarkom, da li će se NBA i zaista preseliti u Evropu?
"Košarka menja lik. U SAD masovno dolaze klinci iz Evrope na koledže koji su sada počeli da plaćaju igrače. To nije dobar pravac, košarka je postala zavisnik novca. I u Evropi je isto. Evo i pitanje od milion dolara: da li znaš nekog igrača Zvezde od pre pet godina.“
U njegovo vreme, priča, igrala se lepša košarka. I za oko i za dušu.
"Ameri su doveli košarku do savršenstva. Ispresecana je na sekunde. Tačno se zna šta se igra za sekund, a šta sa pola sekunda. I sve je osmišljeno tako da neko uloži pare. Uvukli su novac i na univerzitete. Gledajte šta se dogodilo malom Avdiji. Takođe i Dončiću. U petak su kupili kuće, u ponedeljak su im saopštili da se sele. Deniju je samo rečeno javi se u ponedeljak na trening u Portland, Dončiću ‒ od ponedeljka igraš za Lejkerse. Košarka je postala rob novca, sve je podređeno parama.“
Ipak, na kraju šalje i poruku sa dosta optimizma.
"Sport je za mene više nego lek, da sam lekar, propisao bih ga svima“, zaključuje uz osmeh neprevaziđeni šarmer Dragan Jovašević.