Urbane legende
Nekad smo ih zvali "jagnjeće brigade"
Kad čujem mozgonju, koji za sebe kaže „ja, kao intelektualac“, znam da tu nema ni čoveka ni intelektualca.
Mozgonje izazivaju u meni problem u probavnom traktu, koji se završava prolivom.
Ti, kao krastave žabe, naduvani besmrtnici, služe kao idealan privezak svakoj vlasti. Vlast voli da se ukrasi njima, da pokaže kako njihova demokratija dopušta da među prijateljima ima i nezavisnih mozgonja.
Toliko su naduvani ti vodozemci da im pamet na uši izlazi. Ponosni su na sebe, zato što su pametni i uspešni. Zamislite tu pamet koja je znala da ćemo izgubiti rat od NATO-a! Koja je znala da je Krajina osuđena na propast. Ljubi ih majka tako pametne. Kao što ih je ljubio i milovao Broz, njihove dedove, tate i naročito mame. Ponosni su što su NATO avione prizivali. U ime demokratije. Ne ni slučajno, zbog Kosova. Ni zbog NATO baze Bondstil, koji se uvek nađe na pogrešnoj strani. Mi smo videli na ulici kako nam brata lemaju, pa smo priskočili da pomognemo, a oni, prvo bi da iz nekog komiteta dobiju uverenje da brat nije kriv.
Užasnuti su ishodom suđenja Srbiji i Crnoj Gori za genocid. Nisu se ostvarile njihove prognoze da će i naših unuka unuci morati da plaćaju obeštećenje muslimanima i Hrvatima.
Čim vidiš da se neko od pisaca, slikara ili intelektualaca opšte prakse kandidovao za mozgonju, odmah znaj da sa njim nešto nije u redu.
Prestao je da mu se diže, na primer.
Ili je skromna porcija talenta, koju je poneo iz zavičaja, pri kraju. Proćerdao ga je po beogradskim salonima za masažu mozga i ostalih udova.
Ti živi ljudići, a mrtvi stvaraoci, uvek se kandiduju za dežurne tumače onog što gazda kaže.
Nisam mogao svojim ušima i očima da verujem da su se rasplakali nad oslobađajućom presudom Srbiji. A tako su se nadali. A tako su se trudili da svojim gazdama doture što više kompromitujućih podataka.
Ponosni su na svoja poznanstva sa udbašima, svoja prijateljstva da domaćim i svetskim ličnostima.
Ovejane demokrate, koje su uvek oko vlasti, bila ona makar kolika i makar kakva. Mozgonje.
Bila je u pravu Isidora Sekulić kad je govorila da je već treća generacija intelektualaca kod Srba trula.
Sa svojih pozicija, ti mali, ti okrugli bezvrati, vedre i oblače, godinama, u javnosti.
Mozgonjama je svejedno šta treba da opravdavaju ili napadaju.
Bitno je da su sva ta mesta, sa kojih govore, obilato nagrađena i da se slikaju na televiziji. A mnogo vole da se slikaju. A mnogo vole da u salvetu zaviju dimljenu vešalicu i ponesu kući za omiljenog džukca.
Oslobađajuću presudu za Srbe, za našu unučad, za naše potomstvo, oni bi da ospore.
Nekad smo ih zvali "jagnjeće brigade“, tu Brozovu kopilad koju je i Broz prezirao. Brzo su se odrekli jagnjetine, smrdi im, nije više in, i prešli na jastoge.
Nezavisni intelektualci – mozgonje. Nije mi jasno šta to proizvode i koje to proizvode prodaju da bi bili nezavisni. Kojim se to zanatom bave pa mogu da budu nezavisni? Odakle im pare, da bi bili nezavisni?
Prodaju muda za bubrege.
Na turskom dvoru znalo se šta je. Turci su ih zvali evetefendije. Njihov posao bio je da klimaju glavom i sa odobravanjem pozdravljaju sve što sultan kaže. I to im je bio jedini posao. To im je bilo zanimanje. Toliko se tih evetefendija kod nas namnožilo da je nemoguće ući bilo gde da ih ne sretneš, kako se mozgonjice naše klate i klimaju glavicama. I odobravaju. Uvek, naravno, i vazda onima koji, po mišljenju njihovom, pobeđuju.
Ove naše mozgonje, osim zanimanja evetefendije, vole zanimanje šaptač.
Šaptači su uvili vrat, kao sajlu, i jedva čekaju da neko iz belog sveta naiđe da mu nešto šapnu, da nekog druknu, da prijave što je slavio srpsku Novu godinu, koja nije kosmopolitska, već je neka kalendarska greška.
Opisivali su ih mnogi, Arčibald Rajs najbolje. Arčibald Rajs koji je sa Srbima prošao golgotu Albanije i ostao da živi u Srbiji, zalud je upozoravao na njih, na mozgonje, sa skrivenim svinjskim repićem među nogama.
Lumpenintelektualci, konceptualisti, postmodernisti, eksperti, evetefendije, šaptači, nikad ne odlaze sa vlasti.
Ta Salijerijeva unučad, mozgonje srpske.