Scena
10.08.2021. 07:05
Scena
19.08.2021. 22:00
Nebojša Jevrić
Urbane legende
O smrti i stočnom brašnu
Pijani, sa flašama i repetiranim puškama, razdrljenih uniformi, iskočili su na put ispred nas. Na uniformama su nosili kokarde.
Približavala se ponoć kada su nas zaustavili.
„Izlazite napolje!“
„Brže, da vam ne jebemo majku.“
„Ljudi, mi smo novinari! Ovo je Jevrić, a ja sam njegov pratilac“, kuka Kenjić dok nas naslonjene uz auto pretresaju.
„Uzmi im oružje, a kola u stranu“, pišti jedan, najsitniji, zakrvavljenih očiju, bez prednjih zuba. Ima samo dva očnjaka, između kojih se cijede bale. Uniforma mu je preširoka, nije se našao broj za njega.
„To su moja kola!“, zapomaže Miro, dok oni sklanjaju „juga“, izbušenog mecima i gelerima, pored puta.
Toga dana u selu između Vogošće i Ilijaša dijeljeno je stočno brašno, mekinje, jarma… Ratni plijen.
Ugledni seoski domaćin dobio je samo dva džaka mekinja.
Bio je mnogo bijesan. Kada se napio, pucao je po zadružnom domu. Uhapsila ga je srpska milicija.
A sada su seljaci uhapsili Kenjića i mene.
I hoće da nas mijenjaju, za svog komšiju, i trideset džakova stočnog brašna pride; sa Ratkom Adžićem, komandantom Ilijaša.
„O, ljudi, čuda, otkud će vam pustiti čovjeka iz zatvora zbog nas dvojice? A i da ga puste, zar mislite da će vam dati trideset džakova brašna? Trideset džakova stočnog brašna, znate li vi koliko je to?“
„Oće, oće, znamo mi ovog bradonju, veliki je to mozgonja. Treba im. Milutina da puste, a da nam daju trijes džaka brašna. Inače mi vas ne puštamo.“
Scena
05.08.2021. 19:05
Priča iz Ćor Budžaka
Pod pratnjom, vode nas u seosku kuću, gdje je štab njihovog komandanta Sile. On će odlučiti šta će dalje s nama.
Iz akten-tašne Kenjić vadi potkošulju i presvlači se.
Sa brkova mu kapa znoj.
Tu, u napuštenoj muslimanskoj kući, noćimo pod stražom.
Ujutru stiže i komandant.
Izvinjava se i nudi nas rakijom.
Dodaje mi telefon i moli da nazovem u Ilijaš, da kažem šta je bilo i da tražim da puste Milutina.
„Nemoj da zaboraviš na brašno“, podsjeća me.
„Reci Sili da smo mu onog njegovog pustili, čim se otrijeznio. A za brašno će morati lično da dođe“, kaže komandir milicije, kojem, smijući se, pričam preko telefona šta nam se dogodilo.
Komandant Sila je bio seoska lola, varalica, muvara.
Iz svog sela, na obroncima planine, spuštao se u Sarajevo i opet onamo vraćao kad bi mu dogorjelo pod nogama.
Pitam ga je li tačno da je polovini Sarajeva dužan pare.
„Ću, ba, pa i nije ti Sarajevo neki veliki grad.“
Uto ulazi jedan zbunjeni, uplašeni čovjek. Postariji.
Pred komandantom Silom skida kapu.
Scena
23.07.2021. 21:15
Žabac
Scena
25.06.2021. 07:05
Pancirne kape
Gužvajući kapu u ruci stidljivo pita kada će Sila moći da mu vrati onih dvjesta maraka, što mu je pozajmio prije dvije godine. Ne bi da smeta, zna Sila da mu nikad te marke nije pomenuo, ali šta da radi kada ga je nužda natjerala.
„Kako to misliš da dobiješ dvjesto maraka?“
„Pa moje su pare. Djeca su mi gladna.“
„Zar ti, bolan, misliš da si jedini kojem dugujem pare? Ti to misliš, a!?“, kaže Sila i kreće se prema meni.
„Ćuj, novinar, znaš kako to ja radim? Ne znaš.
Stavim im imena na ceduljice, ceduljice stavim u šešir, pa kojega prvog izvučem – njemu vraćam nape. Je l’ pošteno?“
„Pošteno, meštre, pošteno“, potvrđuje Miro Kenjić.
Čovjek sa zgužvanom kapom, vidi se da je tu komšija iz sela, domaćin koji je odavno marke prežalio, ali ga je sada muka natjerala, pokušava da iskoristi naše prisustvo.
„Kako te, Sila, nije sramota od ovijeh ljudi, djeca su mi gladna?“
Komandant Sila se naljutio.
„Ću, ba, njega! Djeca? A sin mu s puškom na položaju. E sad nećeš ni u šešir. Ajde, sikter! Preveliku sam ja demokratiju njima ovdje dopustio!“
Čovjek, ne znajući šta ga je snašlo, zgrčio se u uglu sobe.
„Ajde sad, sikter. I nađi momke, reci im da se spreme za postrojavanje. Da vidi sedma sila kakvu silu ima Sila!“
Čovjek izlazi, a Sila naređuje djevojci koja nam je donijela rakiju da postavi pečenje, jareće, ispod sača, da se okrijepimo, dok se pripremi za smotru.
Za pola sata ispred zgrade „štaba“ stoji trideset momaka pod punom ratnom opremom, stoji u vrsti i, meškoljeći se, čeka, čeka komandanta, koji se oblači.
Među njima prepoznajem lica onih koji su nas sinoć priveli.
I ja postajem nestrpljiv. I Kenjić bi nekuda da krene.
Iako ne idemo nikuda, nikud nam se ne žuri.
„On se uvijek tako sprema“, kažu.
Čekamo svi, na suncu, usred sela.
Najzad iz svoje kuće dolazi Sila.
Puteljkom, prema seoskoj utrini i postrojenim vojnicima, približavala se glavna zvijezda.
U lister odijelu, u bijeloj perlonskoj košulji, u talijanskim cipelama s visokim potpeticama, dolazio je komandant Sila da izvrši smotru svoje vojske i da se uslika za novine.
Komentari
