Urbane legende
Seljak sahranjuje ovce (a o ljudima potom)
U zoru su dva hrvatska borbena oklopna vozila TIN pokušala da se probiju iz Bilaja i Ribnika, kroz Medački džep, do opkoljenog Lovinca.
Bili su puni municije i oružja za pomoć zengama u Lovincu.
Palili su kuće u Čitluku i Počitelju, pucali u ovce, konje, pse, starce. Uspjeli su da zapale nekoliko kuća, štale, sijeno, prije nego što je avijacija uništila jednog, a tenkisti drugog TIN-a.
Eksplozije su po četrdeset metara naokolo razbacale komade gvožđa, dijelove ljudskih tijela.
Opet se Velebit napunio zbjegovima. Srećemo đeda, sa tri unuka, u istoj pećini u kojoj se krio kao dječak sa svojim đedom bježeći, od ustaša prije pedeset godina.
Ispred spaljene kuće u Počitelju seljak sahranjuje ovce, i konja.
Iza njega još dogorijevaju štala i kuća.
Zašto su pucali u ovce?
Tvrda je i krševna lička zemlja.
Seljak sahranjuje konja.
Oko nogu seljaka vrzma se jagnje, pokušava da sisa mrtvu ovcu.
„Domaćine“, kažem, „da ti pomognemo. Dokoni smo“.
Seljak ćuti i udara krampom u kamen iz koga izbijaju varnice.
Ruši se greda oko kuće koja dogorijeva.
Idemo u Medak po rovokopač kojim smo ukopavali tenkove.
U komandi se ljute, ali nam daju rovokopač.
Baja rovokopačem zakopava ovce. Baja kopa grob za konja.
Na mjesečini, za to vrijeme, seljak kolje jagnje.
Umorni i znojavi, pijemo rakiju, koja je bila zakopana deset godina, za sinovljevu svadbu.
Jedemo jagnjeće pečenje, spremljeno na gredama, na žaru izgorjele kuće.
Od posljednjeg jagnjeta.
„Uzmite, momci, uzmite, dobri moji momci, snaga na usta ulazi“, kaže domaćin i nutka nas pečenjem.
„Htio bih“, kaže Baja, „samo još jednom da se popnem na vrh Velebita, da se napijem, da se isplačem. I ništa više“.
More se vidi sa Velebita.
Vidi se sa Malog Alana.
Aca, Goran Mušić, Siniša Simović, Baja i grupa Gračana bili su na Malom Alanu.
Miris mora se osjeća s planinskog grebena, čini ti se kamenom možeš dobaciti do obale.
Niko se kasnije nije sjećao ko je to predložio.
Ili su zavjerenički, dječački ćutali, ne želeći da kažu. I niko nije znao kako se dogodilo da krenu.
Možda je duvao jugo, možda je vjetar donosio miris čempresa. Ili im se to učinilo.
Da je trebalo da se do mora spuste u izviđanje, pola bi ih odustalo.
Ovako, išli su u akciju, moglo se desiti da se niko ne vrati, ali nikom nije palo na pamet da odustane.
Prošli su kroz minsko polje, zaobišli dvije ustaške zasjede, provukli se iza stražare u kojoj je spavao hrvatski vojnik.
Sa obale su se javili Duji, komandantu odbrane Gračaca, motorolom.
„Mi smo na moru!“
„Ne serite!?“
„Evo, slušaj talase.“
U zadimljenoj štapskoj prostoriji motorola sa koje se čuo šum morskih talasa, dokaz jedne od najbolje izvedenih akcija izviđačke grupe, išla je od ruke do ruke. Držao sam motorolu u rukama i slušao direktan prenos šuma morskih talasa. Čuo se krik galeba.
„Čuo sam galeba“, kažem.
„Ih, galeba!“
„Stvarno sam čuo galeba“, kažem i dodajem motorolu onom do mene.
Oni su u Gračac stigli sutradan.
Na poklon komandantu, koji je psovao, donijeli su morskog ježa i čuturicu morske vode.
Kasnije u komandi skupila se gomila boraca. Svaki je htio da iz čuture nategne, da se lično uvjeri da su do mora dolazili. Da dodirne morskog ježića, koji je stajao na sredini stola. Morski jež, najčudniji ratni trofej koji sam vidio. A njima su svijetlele oči. I svima, baš svima su pokazivali morskog ježa.
Danima je Aca nosio bodlju morskog ježa zabodenu u palac. Nije htio da je izvadi, sve dok palac nije počeo da se gnoji.