Urbane legende
Silos
"Prenoćio sam u sali sa mrtvacem. Do njega je ležao drugi. Nepokrivena lica. Onaj drugi koga u mraku nisam vidio."
Kad su se izbjeglice povukle, i mi smo krenuli prema Metku.
Zadružni dom, u kome je bio smješten matični ured sa knjigama vjenčanih, pogodila je granata.
„Sad sam razveden, moram da častim, izgorjele su knjige vjenčanih“, mumlao je Sašo Kuprešanin i uvaljivao mi flašu s rakijom.
Povukli smo se do Metka, napustili Gospić, a petoricu naših ljudi zaboravili smo na silosu u Gospiću. Jednostavno smo ih zaboravili. Niko se nije sjetio da ih obavijesti.
Nalivajući se vinom, odvukao sam se do fiskulturne sale, gdje je vojska noćivala na strunjačama.
Vrata su bila otključana.
Nije se čulo hrkanje.
Nije se čulo ništa.
Pipajući stigao sam do ćoška, spustio flašu i ranac pored sebe, pokrio se šinjelom i potonuo u mrak.
Budio sam se dugo, gledajući u plafon na kome je bila velika ružna mrlja od vlage.
Napolju je sijalo sunce.
Prije nego što ustanem, htio sam da ispušim cigaru, posljednju cigaru za koju sam siguran da sam je štekovao u džepu vojničke bluze.
Ali nisam imao upaljača.
Negdje sam ga u mraku sinoć izgubio.
Pokriven ćebetom preko glave, do mene je ležao čovjek.
„Komšija, de otri zube“, rekao sam otpijajući golem gutljaj.
On je ćutao.
„Da nemaš možda vatre?“
Tek tada, primijetio sam krvavu jastučnicu, na kojoj je onaj do mene ležao.
Prenoćio sam u sali sa mrtvacem.
Do njega je ležao drugi. Nepokrivena lica. Onaj drugi koga u mraku nisam vidio.
Prethodnog dana upali su Hrvati sa dva transportera. Zapalili nekoliko kuća, poubijali one koji nisu uspjeli da pobjegnu. A onda su oba transportera, puna municije namijenjene opkoljenom hrvatskom selu Lovincu, odletjela u vazduh.
Ovu dvojicu sigurno su donijeli juče po mraku, iz Počitelja. I nisu imali gdje da ih smjeste.
Osjećao sam se kao Babeljev junak u jevrejskoj kući.
Velika zelena muva zujala je oko leša, kome je metak od protivavionca razdrobio čeljust.
A onda sam počeo da se smijem. Sjetio sam se kako prošli put, u ovoj istoj sali, nisam mogao da zaspim zbog hrkanja. Grmljavina granata i pucnji nisu mi smetali, ali hrkanje mi nije dalo da zaspim.
Ovi bar nisu hrkali.
Izvlačio sam se poput gmizavca, iz jazbine, žmirkajući na suncu.
Ispred autobusa, koji je dovezao dobrovoljce, čulo se psovanje, vika. Svi su jedni druge optuživali za ono što se juče dogodilo.
Zaboravili smo petoricu ljudi na silosu kao kišobran kad zaboraviš, kao šibicu kad ti ostane na stolu.
Oko podne stiže Dule Orlović, operativac iz Knina.
„Ajdemo, momci, ajdemo, dobri momci, garda je vojska, zar nije?“
Dule je odabrao sedamnaestoricu i krenuli smo nazad prema Gospiću, da izvlačimo petoricu momaka koje smo – zaboravili.
Iz torbice, koju je neko tu pored zida ostavio, izvukao sam dva okvira za svoj automat.
Kod arišove plantaže iskočili smo iz autobusa i krenuli kroz šumu. Nizbrdo, nazad prema Gospiću.
Sa ivice šume vidio se silos. Između silosa i šume nalazilo se „Inino“ skladište s naftom.
Između skladišta i silosa cesta.
Na cesti, i sa jedne i sa druge strane, na rastojanju od osamsto metara nalazila su se dva transportera koji su tukli ulicu. Trebalo je da se spustimo kroz skladište do ceste, da bi onoj petorici, koji su se nalazili na silosu, omogućili da pređu ulicu.
„Šiptar, silazi, dolazimo da te vadimo!“
Na kraju, Rade Šiptar se javlja.
Čuje nas on, ali nas čuju i Hrvati.
„Jebo vađenje, rokajte bovu (transporter), eno je osamsto metara niz put“, kukuriječe Šiptar sa silosa.
„Silazi, Šiptar, jebem ti mater.“
Niz „Inino“ skladište, preko livade, više kotrljajući se nego trčeći, nas četvorica silazimo do ceste.
Čeda makazama od bajoneta siječe žicu.
Ulijećemo u kanal pored puta.
Šiptar vuče dva sanduka sa municijom za broving.
A broving su bacili sa krova silosa.
„Ajde, novinar, uzmi, bre, ovaj sanduk.“
Krenuo sam da podignem sanduk, i odjednom čuo, baš čuo – kvrc.
Nešto je puklo, prsnulo, zaškripalo mi u leđima.
Osjetio sam oštar bol u kičmi i više iz polusagnutog položaja nisam mogao da se pomjerim.
Pomislio sam da me je pogodio metak. Ali nije bilo krvi. Čeda, Rade Šiptar, Deda Mladenović, trčali su prema šumi dok su ih ostali pokrivali vatrom.
A ja sam stajao nasred livade u polupognutom položaju, sa dva sanduka municije, i nisam mogao da se maknem.
Ukočilo me. Išijas.
A onda je metak od protivavionca rascijepio drvo ispred mene. I ja sam skočio kao zec.
Dalje se ne sjećam.
Tih sto metara što mi je preostalo do šume pretrčao sam, kasnije su mi pričali, kao Ben Džonson. I srušio se u zaklon. Sanduci sa municijom ostali su na livadi.