Sport
18.10.2025. 21:15
Zoran Šećerov

Bruka protiv Albanije

Poslednja finta kapetana broda koji tone

Piksi ATA
Izvor: ATAIMAGES / Elmedin Hajrovic

Piksi, odlazi. Vreme je. I Vama, poštovani gospodine, bez srpske reprezentacije, i srpskoj reprezentaciji, konačno i srpskom fudbalu, bez Vas biće bolje. Od danas pa ubuduće. Verovatno ste i sami zapazili da je Srbija u Vašem slučaju nepodeljena. I da svi isto misle.

Ovo što radite i kako radite ne vodi nikuda. U stvari, vodi u beznađe i sramotu. I igrači i navijači, bar se tako čini, svesni su da Vi ne znate. Ili, preciznije, da nedovoljno znate da biste bili uspešan selektor reprezentacije koja u svetu fudbala uprkos svemu još uvek uživa neki ugled, kao i poštovanje koje, čini se, sve više bledi. Opet, podosta zahvaljujući Vama.

Ne postoji, sigurno je, nijedna ispitna komisija, sastavljena od stručnjaka ili onih koji to možda i nisu, a pred kojom biste, gospodine selektore, odbranili sastav koji ste izveli protiv Engleza. Još veću muku imali biste sa prezentacijom taktičkih zamisli. Da Vam je to slučajno bio diplomski rad, nećemo sada o tome kako ste i gde stekli PRO licencu, sigurno je da biste ostali bez dobre ocene.

Startna jedanaestorica, čak i za kombinovani sastav Engleske, bila je čist promašaj. Vaš promašaj, selektore. Možda Vi toga niste bili svesni, ali svi drugi, pre svih oni na stadionu, ali i oni ispred malih ekrana TV prijemnika, i te kako jesu. I šta se dogodilo? Dogodilo se pet komada u mreži Petrovića. Bolan poraz sa još bolnijom porukom.

I još nešto. Oni na stadionu su Vam zviždali i tražili Vašu ostavku, s pravom, a oni kod kuće su Vam slali usmene poruke druge vrste, ali sa istim ishodom. Bolje što ih niste čuli.

Tako je "Ekspres“ pisao 19. 9. 2025. Dakle, ipak pre nego što su se "oglasili generali posle bitke“.

Samo mesec dana kasnije dogodio se Leskovac. I bruka protiv Albanije. Krešendo priče sveo se na Piksijevu odluku dostojnu kukavice da konačno ponudi ostavku, koju su rukovodeći ljudi iz FSS-a prihvatili bez zadrške.

Reprezentacija Srbije ostala je u istom trenu bez najuspešnijeg i najneuspešnijeg selektora u istoriji. Za četiri i po godine selektor Stojković je predvodio nacionalni tim na 55 utakmica i zabeležio 26 pobeda uz 14 remija i 15 poraza. Međutim, verifikovana vrednost njegovog mandata svodi se na podatak da je reprezentaciju Srbije prvo odveo na SP u Kataru, zatim i dve godine kasnije na šampionat Evrope. U uspehe treba računati i plasman u A diviziji Lige nacija. Pre njega to nikom nije uspelo. Teško i da će ikada neko drugi, u njegovoj ulozi, isto ostvariti.

Međutim, sve drugo je bilo neuspeh. Nacija je još posle Katara tražila Piksijevu ostavku. Da li s pravom?

Tada je više nego prepotentno poručio narodu i kritičarima dušebrižnicima, kako ih je sve vreme nazivao, da stvari, bar kad je on u pitanju, funkcionišu na malo drugačiji način.

"Nećete me vi terati, otići ću sa mesta selektora kada ja to budem hteo.“

I uradio je to kad je hteo, ali na nedostojan način. Malo je onih koji su zapazili finesu u celom slučaju. Piksi nije dao, već je ponudio ostavku. Šta je očekivao, možda da će neko da ga moli da ostane.

Hrabri i samosvesni, časni prema sebi i drugima, u ovakvoj situaciji daju neopozivu ostavku. Ali, sad je to nebitno jer gospodstveno ponašanje nije bilo Piksijev manir ni u godinama kad je bio selektor. Kad je tako, a jeste, zašto bi bio gospodin na kraju priče.

Kažu, potezom koji je povukao posle utakmice u Leskovcu izdao je prvo sebe, zatim i reprezentaciju kao instituciju, na kraju i one koji su mu bezgranično verovali. U prevodu, da je imao moral kapetana koji poslednji napušta brod, ostao bi do kraja kvalifikacija i putovao sa svojom vojskom u Andoru. Da je verovao u sebe i reprezentativce, pokušao bi ako ništa drugo da "mrtve oživi“ i ostvari rezultat koji bi možda i nudio neku nadu do kraja ciklusa kvalifikacija i da onda eventualno kaže neću i ne mogu dalje. Ovako, ispao je kako bi to narod rekao najobičnija p....ca.

Njegova lopta je dok je bio igrač "imala je oči“. Posle Piksi nije bio Piksi. U svim drugim ulogama, pa i onoj selektorskoj, kao da nije imao oči. I oni koji nešto znaju, pa čak i oni koji mnogo manje znaju od Piksija o fudbalu, videli su da Piksi puno toga ne vidi na pravi način i da pravi greške u nizu. Samozaljubljenost i naglašenu prepotentnost uz htenje da čuje samo ono što mu prija još jednom je skupo platio.

Po završetku karijere smelo je 2001. preuzeo funkciju predsednika FSJ i nije se proslavio. Njegov mandat obeležili su neuspesi reprezentacije za odlazak na SP 2002. u Japan i Južnu Koreju, a zatim i Evropski šampionat 2004. u Portugalu.

Već 2005. postao je predsednik Crvene zvezde. Na funkciji je nasledio Dragana Džajića i nije bio na visini zadatka. Ostao je upamćen po tome što je smenio Ratka Dostanića sa mesta trenera da bi na njegovo mesto postavio Valtera Zengu, prvog stranog trenera u istoriji najboljeg srpskog kluba. Takođe je i tim pojačao strancima. Ili se bar tako mislilo, pošto se pokazalo i da su i Haminu Draman (Gana) i Brazilac Ailton da Silva bili čist promašaj.

U vreme dok je sedeo u fotelji predsednika, Zvezda je osvojila duplu krunu, igrala je i Evropu i nije daleko dogurala. Onda joj se vrlo brzo dogodio i peh da je u ime lošeg poslovanja na koje je predsednik imao uticaja zapala u finansijske probleme.

Navijači Zvezde nikad Piksiju nisu oprostili prodaju golmana Stojkovića u Nant, kao i odlaske za male pare Nenada Kovačevića, Dudića, Lukovića i Jankovića, što je i te kako oslabilo tim u crveno-belim dresovima.

Već 2007. morao je da podnese ostavku. Navijači su mu zabranili dolazak na "Marakanu“ uz preporuku da ubuduće najveći srpski stadion obilazi u širokom luku. I sa lože, jedne od pet koje su pripadale Zvezdinim zvezdama, skinuto je njegove ime.

Piksi je 2021. u ulozi selektora krenuo dobro, onako kako se samo poželeti može. Cela nacija, čak i oni koji su vrlo brzo shvatili da su u zabludi, bila je uz Piksija. Bilo je i onih koji su bez detaljne provere poverovali da je blizu dan kada će Piksi selektor nadmašiti Piksija fudbalera.

U dve premijerne utakmice zabeležio je pobedu (Republika Irska ‒ 3:2) i remi (Portugal – 2:2). Oba puta protivnik je vodio. Irci s 1:0, Portugalci 2:0. Tada se pričalo i pisalo kako "Piksijev tim ima karakter“, odnosno sposobnost da izgubljeno pretvori u pobedu. Na kraju te priče "orlovi“ su kao prvi u grupi obezbedili direktan plasman na SP, a Piksi je ishitreno od fudbalskog naroda okarakterisan kao strateg koga je nacija decenijama čekala.

Euforiju velikog uspeha, što je plasman na SP bio bez dileme, oni objektivniji i manje zaneseni stišavali su podsećanjem koliko je u svemu i sreća bila presudna. Pogotovo u meču sa Portugalcima. Na srpskoj "Marakani“ Ronaldov čist gol za vođstvo gostiju od 3:2 sudija Mekeli i njegovi pomoćnici su poništili. A onda se dogodilo i to da je strašni Aleksandar Mitrović, u Lisabonu, samo 23 sekunde pre isteka devedesetog minuta, poslao loptu u mrežu i Srbiju učinio ponovo fudbalski slavnom.

Pre odlaska u Katar Srbija je prevođena Piksijem stigla i do A divizije lige nacija. Puna zanosa i optimizma bez pokrića, dobrih rezultata gladna nacija, misli se na Srbiju, već je srpsku reprezentaciju videla u finalu SP.

U Kataru se, međutim, dogodila istina. Srbija se obrukala. Takmičenje je završila još u grupi uz tri očajne partije. Selektor je to opravdao sticajem loših okolnosti i povredama nekih bitnih igrača. Sebe nije video kao krivca. Nacija je počela da sumnja. I u Piksija i u ono koliko zaista zna.

Pola srpskog naroda, među njima i podosta fudbalskih stručnjaka, bilo je za to da mu se uruči otkaz. Druga polovina bila je za to da dobije još jednu šansu. Zašto, niko nije znao da objasni. Na drugoj strani Piksi je s rukom u džepu tražio da se Katar što pre zaboravi jer Srbiju čekaju kvalifikacije za EP.

Ponovo je sreća bila uz srpskog selektora. U grupi po kvalitetu jednoj od najtanjih Srbija je izborila plasman na šampionat na kojem je učestvovalo pola kontinenta. I opet se na smotri najboljih obrukala. Uz očajne igre zabeležila je dva remija i minimalan poraz, istina od budućeg vicešampiona Evrope. Tad se saznalo i ono što se krilo, a to je da u reprezentaciji nema jedinstva i atmosfere neophodne za vredna ostvarenja. Piksi je to naravno demantovao. Opet je sebe i druge hrabrio jeftinom retorikom i pričom ja pa ja.

Šuškalo se još i tada da se selektor prepotentnim i potcenjivačkim odnosom ogrešio i o neke reprezentativce. Pokazalo se i to da su i oni koji su ostali uz njega manje verovali selektoru nego što je to bio slučaj kada je preuzeo funkciju. Međutim, u ime ličnog interesa, o mnogim stvarima su ćutali. Bilo je i onih hrabrijih koji su glasno i jasno izgovorili da nikada više neće igrati za reprezentaciju dok je Piksi selektor.

Istina je, međutim, da se nadmenim odnosom uokvirenim i uz nepotrebnu prepotenciju i zaista ogrešio o mnoge. Bolje upućeni čak tvrde da se poigrao karijerom Babića, Lazovića, Jovanovića, Gaćinovića, Terzića, Ristića, Gajića, Maksimovića, Radonjića, Nedeljkovića, Birmančevića, Simića, Štulića i nekih drugih koji su u međuvremenu zaboravljeni.

Ipak, najviše se ogrešio o kapitena Tadića, čoveka koji je i u prvim Piksijevim uspesima bio mozak tima. Statističari su izbrojali da je Novosađanin, kasnije sjajan internacionalac, kao reprezentativac na ličnom kontu uz 40 asistencija čak 23 puta svoje ime upisao i u listu strelaca.

Bez dirigenta od imena Piksijev orkestar je na terenu delovao više nego raštimovano. I nemoćno. I tad i mnogo puta posle. Jedan podatak bledunjavu sliku pretvorio je u golu istinu. Na poslednjih 14 takmičarskih utakmica, onih ozbiljnijih jer Andora i Letonija nisu reprezentacije zavidnijeg rejtinga, izabranici Dragana Stojkovića, naravno bez Tadića, na 10 mečeva mrežu protivnika zatresli su nula puta. Za selektora koji se deklarativno izjašnjava za ofanzivu ovo je više nego poražavajući podatak.

Porazno je bilo i to što je svaku novu utakmicu Piksi započinjao sa novim sastavom. I novim zadacima za pojedince.

Šefe, šta je moj zadatak i uloga, bilo je pitanje jednog reprezentativca uoči ulaska u igru. Odgovor velikog selektora navodno je glasio "šunjaj se tu negde između šestice i osmice“.

Od reprezentacije sa Piksijem u ulozi selektora odustala su i braća Milinković Savić. Takođe i sjajni golman Svilar. I drugi su isto najavljivali, neki su održali reč, a neki su se posle nekoliko izostanaka vratili. Neozbiljno. I laicima je bilo jasno da se Srbiji u kvalifikacijama za SP ne piše dobro.

Na tom putu Srbija je doživela i dve blamaže. Onih 5:0 protiv kombinovane selekcije Engleske prepričavaće se još puno puno puta. Takođe i bruka iz Leskovca, odnosno poraz od Albanije od 1:0. I jednoj i drugoj sramoti kumovalo je Piksijevo neznanje. Tako bar tvrde njegove kolege treneri. Takođe i neki novinari uglavnom poznati po tome što su Piksiju postavljali "glupa pitanja“ za koja nije postojao pametan odgovor. Bar prema Piksijevom mišljenju.

I na tim mečevima Piksi je samo po ko zna koji put pokazao da nije ozbiljan i ozbiljnom zadatku dorastao selektor. Nacija se konačno s tim složila. Uz naciju je, ali sa velikim zakašnjenjem, bilo i rukovodstvo FSS-a. Piksijeva ponuđena ostavka prihvaćena je na prvu.

"U petak 19. oktobra, zasedaće Izvršni odbor Fudbalskog saveza Srbiјe, koјi će u skladu sa svoјim nadležnostima i standardnom procedurom FSS-a, doneti sve dalje odluke u vezi sa promenama na čelu nacionalnog tima. Fudbalski savez Srbiјe ovom prilikom izražava zahvalnost Draganu Stoјkoviću na svemu što јe učinio u prethodne četiri i po godine na čelu reprezentaciјe, pre svega na plasmanu na Svetsko i Evropsko prvenstvo, kao i na osvaјanju prvog mesta u B diviziјi Lige naciјa i očuvanju statusa u elitnom rangu evropskog fudbala.“

Naravno, izostaće analiza na temu zašto je selekcija Srbije doživela bruku i sramotu u godinama kada je imala maksimalnu podršku trošeći usput pare i pare.

Uspeh svakog selektora, čitaj trenera, meri se brojem pobeda i osvojenih trofeja. Takođe, nije tajna ni to da iza svake uspešne selekcije stoji figura koja igra ključnu ulogu u postizanju zacrtanih ciljeva. Reč je naravno o dobrom treneru, odnosno selektoru. On je ne samo neko ko bira igrače i vodi tim, već je pre svega mentor i motivator, odnosno strateški um koji oblikuje karijere fudbalera i timsku dinamiku.

Šta od pobrojanog krasi Dragana Stojkovića Piksija? I da li uopšte, bar prema onome što su fanovi srpske reprezentacije imali priliku da vide, neka od pomenutih vrednosti karakteriše sada već bivšeg selektora?

Jedna od ključnih osobina trenera je i sposobnost da od prosečnih selekcija pravi šampionske timove, odnosno da talentovane igrače promoviše u asove i legende.

Takođe, stručnost i znanje, veština komunikacije, motivacija i inspiracija, empatija i razumevanje, prilagodljivost i organizacijska sposobnost jesu pečat svakog dobrog trenera, odnosno selektora. Da li je legendarni Piksi bio kao selektor deo ove priče?

Kritičari lika i dela srpskog selektora, ne jednom, upozoravali su da Piksi ne radi onoliko koliko bi i kako bi trebalo ukoliko se s nacionalnim timom želi uspeh.

Priča je počela još na SP u Kataru, nastavila se uz milion dokaza do njegove smene. Srpskoj reprezentaciji se zameralo da igra loše i u pogrešnoj formaciji, selektoru da za četiri i po godine nije ništa značajno uradio da se ta slika promeni. Pod jedan, nije stvorio, upozoravali su stručnjaci, sistem igre, kostur tima i percepciju budućnosti reprezentacije. Od utakmice do utakmice je lutao. I sa sastavom i sa taktičkim idejama. A za sve je imao ne samo vremena, već i podršku svih struktura koju niko pre njega nije doživeo.

Sada više niko ne veruje ni u onu priču da je bio samostalan kada se odlučivalo o pozivima za nacionalni tim, odnosno ko će igrati. Bolje upućeni u sve uveravaju da je srpski selektor bio i te kako pod uticajem ovih ili onih lobija. Pominjali su se i ustupci menadžerima, ali ništa od toga nije dokazano.

Bilo je i onih koji su ga glasno prozivali da je preplaćen za ono što i kako radi. Činjenica je i to da je zarađivao više od mnogih selektora u Evropi iako rezultatima to nije i opravdao. Za ovo, mora se priznati, nije kriv on. Kad je dolazio, postavio je svoje uslove. Oni koji su ga angažovali su to prihvatili. Danas se o njihovoj odgovornosti ne priča. Priča se samo o tome da je Stojković bilo selektor sa puno mana i da je svom nasledniku ostavio vruć krompir i selekciju koja je u sticaju dobrih okolnosti imala rezultat, ali ne i igru ili prepoznatljiv sistem igre nadgrađen nabojem nacionalnog ponosa.

Istina, i njemu se 2021. isto dogodilo kada je preuzeo nacionalni tim. Krastajić i Tumbaković su mu ostavili mrvice, on posle kukavičjeg čina nazvanog ostavka nasledniku ostavlja nacionalni tim u rasulu. U Andoru nisu putovali neki do juče standardni reprezentativci. Izostanak su opravdali povredama i umorom. Reč je o Nikoli Mladenoviću, Luki Joviću, Predragu Rajkoviću i Andriji Živkoviću...

Posle svega nacija naviknuta da ima u nacionalnom timu asove postavlja i pitanje da li su i u kojoj meri srpski reprezentativci i zaista kvalitet, odnosno da li su njihove fudbalske sposobnosti precenjene. Posebno pojedinih internacionalaca.

Došlo je, nažalost, i vreme da sebi i celom svetu priznamo kako Srbija više nema one koji na fudbalskom terenu predstavljaju vrednost i kvalitet koji ih izdvaja od mnogih drugih.

Imamo, činjenica je, kvalitetne golmane, bolje od mnogih. Da li i vrhunske ‒ pokazaće vreme. Uz Đorđa Petrovića, budući selektor verovatno će biti u prilici da računa i na uvređenog Vanju Milinkovića Savića, odnosno s pravom silno razočaranog Mileta Svilara iz Rome. Svi kao standardni prvotimci čuvaju mreže ozbiljnih klubova u i te kako cenjenim ligama. Nažalost, dvojica od trojice nisu bila ili nikad ili od EŠ u reprezentaciji.

U liniji bekova dominiraju Milenković i Pavlović. Nisu klasa Vidića, Ivanovića ili Kolarova, ali su igrači na koje se svaki trener i selektor uprkos svemu može osloniti. Do juče u istoj poziciji je bio i Miloš Veljković.

Na sredini terena škripi. Piksiju je najviše nedostajao Piksi iz igračkih dana. Tadiću nije dozvolio da to bude, Lukić je bio u svim utakmicama samo solidan izvođač zadatih radova. Iako standardan, daleko je od igrača bez koga Fulam ne može. I Gudelj, koga su stigle godine, jeste samo deo tima Sevilje bez koga se sve češće može u startnoj postavi.

Zlatni "orlić“ Nemanja Maksimović nikad sebe nije na pravi način dokazao ili lični kvalitet potvrdio u A timu. Ipak, retko je kad i razočarao naprosto zato jer je igrač koji uvek i u svakoj prilici u skladu s (ne)velikim mogućnostima daje maksimum.

Samardžić, zanimljivo je, bolje partije pruža u klubu nego u dresu reprezentacije. Zašto, to on zna. Za sada je daleko od nekog ko bi od Tadića mogao da preuzme ulogu gazde na terenu.

Živković, godinama standardni, kod Piksija često nije igrao ono što najbolje zna. I nije jedini iz te priče. Ono što važi za njega na desnoj strani karakteriše zapravo i Kostića na levoj s tim što nekada neuhvatljivi Kragujevčanin sve više rezerva, a sve manje prvotimac Juventusa.

Sve možda ne bi bilo kako je bilo da se Piksi, uprkos savetima stručnjaka, na vreme odrekao sistema 3-5-2.

U napadu Srbija ima kvalitet. Malo je timova koji ne bi u špicu napada poželeli juče Mitrovića ili danas Vlahovića, ali...

Iza famoznog ali krije se neprijatna istina da Srbija nema fudbalera koji su u svojim klubovima vedete ili igrači bez kojih se ne može. Ima, istina, u najavi talente koji bi uz pomoć nekolicine standardnih i iskusnih možda mogli da naprave iskorak ka boljem. Ali, kako kad u klubovima u koje su otišli ne igraju ili igraju vrlo malo.

Srbija će se ponovo baviti manje bitnim stvarima kad je u pitanju A tim. Sva pažnja u nekom budućem vremenu usmeriće se na izbor selektora. Posle Piksijevog razrešenja na klupi protiv Andore je sedeo Bata Mirković, selektor mladog tima. On ne želi da to ostane i ubuduće.

Javnost sada licitira s imenima. U noći posle smene Piksija svi su izgovarali ime Valjka Paunovića kao njegovog naslednika. Čovek jeste sa U19 selekcijom trijumfovao na SP u Novom Zelandu, ali taj njegov tim je stigao do izlaznih godina u karijeri. One koje dolaze Paunović ne poznaje, do juče je radio u Španiji, pre toga u Meksiku... Istina je da ne poznaje igrače, ali zato zna šta se događa i kakvi odnosi vladaju u srpskom fudbalu. Upravo zbog toga je do sada i bežao od A selekcije kao đavo od krsta.

Pojavila se i vest da bi ulogu selektora mogao da preuzme i aktuelni trener Crvene zvezde Vladan Milojević. Deo javnosti dao bi milione evra da sazna ko je vest plasirao. Takođe, i zašto. Jedna druga struja u FSS-u forsira Marka Nikolića, aktuelnog trenera atinskog AEK-a. I tako dalje, i tako dalje.

Unutar srpske kuće fudbala postoji i Stručni odbor. Istina, samo na papiru. Predsednik je Stanislav Karasi, a članovi Mihajlo Ivanović, Zoran Stojadinović i Jovan Kule Aćimović. Šta je uopšte uloga Stručnog odbora?

U dokumentima FSS-a piše: Stručni odbor FSS-a je nosilac stručnog rada u fudbalskoj organizaciji, usmerava stručni rad, utvrđuje zadatke i programe za razvoj stručno-pedagoškog rada na svim nivoima, prati savremene trendove i analizira stručne aspekte fudbala. Predlaže postavljenje i razrešenje selektora, u skladu sa propisima FIFA i UEFA, a u saradnji sa sportskim/tehničkim direktorom. 

Zanimljiv je i deo koji se odnosi na "ključne funkcije Stručnog odbora FSS-a“. Svode se na usmeravanje stručnog rada (upravlja ukupnim stručnim radom u fudbalskoj organizaciji Srbije), utvrđivanje zadataka i programa (definiše osnovne zadatke i razvojne programe za stručno-pedagoški rad, kako na nivou reprezentacija tako i u klubovima), praćenje trendova (analizira i prati najnovije trendove u svetskom fudbalu i stručnim disciplinama), savetovanje i predlaganje (pomaže u procesu postavljanja i smenjivanja selektora, predlažući ih Izvršnom odboru na osnovu svoje stručne analize) . 

Pitanje glasi da li se bilo kad prilikom odluke ko će biti selektor oglasio Stručni odbor? Možda kada je "biran“ Muslin ili Krstajić, možda Tumbaković, na kraju i Piksi Stojković. Da li je iko ikada od ljudi na funkciji u FSS-u imao možda konsultaciju sa strukom? Ne, nije. Fudbalski selektor se u Srbiji odavno ne bira. Postavljaju ga uglavnom predsednici Saveza ili neko koga predsednici FSS-a moraju da poslušaju uz klimoglav onih koji su tu obavezu prema pravilnicima unutar organizacije imali.

Kad pukne tikva, ceh plaćaju selektori. Da li je možda to odgovor zašto stručnjaci beže od fotelje selektora. Moguće i da jeste.

Sad se o tome ne priča, po staroj srpskoj navici ono što je bitno brzo se zaboravlja. Zaboravljeno je, dakle, i to da je klica razdora između reprezentativaca i rukovodstva reprezentacije odnosno Saveza aktivirana neposredno uoči odlaska nacionalnog tima na SP u Katar. Setite se, tada su, što nigde u svetu nije bio običaj, podeljene nagrade, čitaj pare, za plasman na SP.

Koliko je ko dobio? Priča se da su čak i najbolji sa terena primili neuporedivo manje od nekih foteljaša koji ni majicu nisu natopili znojem, ali su uprkos tome bili po nekom izmišljenom kriterijumu zaslužni. I onda su, možda nije bilo baš tako, oni koji igraju (i zarađuju) odlučili da čuvaju noge i ugovore za neke druge utakmice. I, naravno, posle svega dogodilo se ono „mir, mir niko nije kriv“. Tako će biti i ubuduće. Jer sve "dok ne postoji strah od odgovornosti, neće biti ni odgovornosti“. Bar tako tvrdi Aleksandar Janković, srpski fudbalski stručnjak.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

RADOVAN ĆURČIĆ: "Treneri su najmanji krivci za probleme u srpskom fudbalu"
Radovan Ćurčić ATA

INTERVJU

17.04.2025. 15:10

RADOVAN ĆURČIĆ: "Treneri su najmanji krivci za probleme u srpskom fudbalu"

Priča narod, zašto mu ne verovati, da se fudbalsko vreme u Ivanjici, čudesnoj i u mnogo čemu autentičnoj varoši s puno duše ušuškanoj ispod obronaka Golije i Javora, iz koje se, opet prema priči, ne može dalje, deli na doba pre 1994. i ono posle toga.
Close
Vremenska prognoza
overcast clouds
16°C
04.06.2026.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve