INTERVJU
RADOVAN ĆURČIĆ: "Treneri su najmanji krivci za probleme u srpskom fudbalu"
Priča narod, zašto mu ne verovati, da se fudbalsko vreme u Ivanjici, čudesnoj i u mnogo čemu autentičnoj varoši s puno duše ušuškanoj ispod obronaka Golije i Javora, iz koje se, opet prema priči, ne može dalje, deli na doba pre 1994. i ono posle toga.
Zvanično, FK Javor je osnovan još daleke 1912. Zna se i to da se u tim nekim vremenima fudbal na čuvenom Vašarištu igrao srcem. S nestrpljenjem su se tada u ime rivaliteta koji i danas živi čekale utakmice Javora sa Čačanima, Užičanima, Lučancima ili Novopazarcima.
Ostalo je zapisano i da su u Javoru prvi put loptu šutnuli predratni državni reprezentativci Dragan Jovanović Žena i Boško Petrović, da su posle Drugog svetskog rata na istom terenu fudbal zavoleli i fudbalom ime Ivanjice proslavili takođe reprezentativci Srboljub Krivokuća i genijalni "poslovođa“ Partizana Vladica Kovačević, a zatim i jedan od najboljih bekova u istoriji Crvene zvezde Petar Krivokuća, kao i njegov brat Blagoja koji je nosio dres OFK Beograda. Ali, samo je on, Radovan Ćurčić, kome je posle zavidne fudbalske karijere uspelo da postane ne samo trener Javora i da u Ivanjicu dovede i Crvenu zvezdu i Partizan, već i da predvodi nacionalni tim Srbije kao selektor. I na to je Radovan Ćurčić ponosan s punim pravom uprkos tome što tako nešto nikad neće izgovoriti.
Ponosni su i Ivanjičani na Radovana Ćurčića, ali mu to neće reći. Bar ne dok je živ, takav smo narod.
Danas je Ćurčić opet trener u svom Javoru. A mogao je da bude i na nekom drugom mestu, u nekom drugom klubu, možda i tamo nekoj reprezentaciji. Većina bi na njegovom mestu proklinjala sudbinu za propuštenom šansom, jer poziva je i te kako bilo, a on, ispunjen iskrenim lokalpatriotizmom s radošću i uz malo brige ponovo kao strateg predvodi svoj Javor u nadi da će ga vratiti među superligaše.
"Javor je specifičan klub, Ivanjica u mnogo čemu posebna sredina. Ovde i zaista radim trenerski posao, ovde sam u pravom smislu te reči trener. Ili neko ko samostalno donosi odluke, odgovara za tim i igru, rezultate. Radim i uživam.“
I kad kao trener s dobrim namerama izgubi, niko se na njega ne ljuti. Čak naprotiv.
"S tribine nikad nisam čuo ružnu reč. Događalo se i događa da nas kao stručni štab posle poraza dočekaju aplauzom. Ima li išta vrednije od toga“, kazuje Radovan Ćurčić.
Ivanjičani znaju i te kako dobro ko je Radovan Ćurčić. Poštuju pre svega tu njegovu crtu skromnosti, ali i pravičnosti koja ga krasi. I to da li ga poštuju i igrači takođe nije tajna.
"Znaju oni da nikad nisu imali trenera koji manje voli da gubi od mene. Istina je zapravo da svaki trener ima strah od poraza. Imam i osećaj kad mi se približava utakmica da ako danas ne prođe nešto na treningu da će da me stigne kazna na utakmici. Tako razmišljam, to prenosim i na igrače, možda nekad i preteram, ali fudbal danas funkcioniše tako. Čak sam sebe ubedio da kad god krenem na utakmicu opušten, posle mi se dogodi katastrofa. Takav sam, šta da radim.“
Dokazao se i kao fudbaler. U dresu Javora bio je najbolji strelac Druge lige, što u onim vremenima nije bilo baš lako. Ivanjica ga takođe pamti i kao direktora kluba, onda i kao sportskog direktora Javora.
"Najteže je biti trener. Direktori neke odluke mogu da prolongiraju, dok treneri imaju obavezu da budu non-stop angažovani u onom što rade kako ne bi grešili. Istina je da svi grešimo, ali je suština u tome ko donosi najmanje pogrešnih odluka.“
Javor je Ivanjica. Teško je naći bilo gde klub u Srbiji kome su svi od rukovodstva, preko šefa struke do pomoćnika iz istog grada.
"Jeste, mi smo i zaista ivanjički klub od glave do pete. Trenutno Dragan Lazović je predsednik, Petar Lazović direktor, moji najbliži saradnici Milović, Milosavljević, Tufegdžić i Goran Marić su takođe deca varoši.“
Ima nešto što Javor trenutno nema, a voleo bi Radovan Ćurčić da ima.
"Sem mladih igrača, nemamo standardnog prvotimca koji je rođen u Ivanjici. Neki koji bi to mogli da budu trenutno su u klubovima u Kazahstanu, BiH, Uzbekistanu, ali nije to samo naš problem. I mnogo veći gradovi u Srbiji nemaju prvotimca rođenog u njihovoj sredini. Konkretno Kragujevac i Kruševac.“
To što ih trenutno nema, priča Ćurčić, ne znači da ih neće biti. Bunar fudbalskih talenata u gradu na Moravici nikad nije presušio. Dokaz, četiri talentovana momka iz Ivanjice trenutno su u Zvezdi, OFK Beogradu i Lučanima.
"Ne stajemo na put onima koji žele da napreduju. Iz Ivanjice se lako odlazi, ali i teško dolazi. Igrači koji vrede traže veće klubove sa većim budžetima. I to je sasvim normalno“, govori Ćurčić.
U takvoj situaciji nije lako napraviti tim i stvoriti igru koja garantuje povratak u elitu.
"Kad smo letos ispali iz Superlige, ceo tim smo promenili. Ostala su samo dva igrača. Doveli smo one koji su imali problem sa minutažom u svojim ekipama, zatim i one za koje smo imali procenu da bi mogli da dostignu neki nivo uprkos tome što u svojim bivšim klubovima nisu bili standardni. Angažovali smo i neke mlade igrače koji nisu dobili pravu šansu u velikim klubovima. U prvenstvo Prve lige ušli smo sa novim timom. Na početku je bilo teško, sada je mnogo bolje, iako je moglo i bolje. Na pragu smo cilja, povratka u elitu.“
Ima u svemu i nešto što Ivanjicu i u ovakvoj situaciji čini posebnom.
"Naša olakšavajuća okolnost je što sve naše igrače imamo pod kontrolom. U velikim klubovima kad se završi trening svi idu na svoju stranu uz pozdrav vidimo se sutra. U Ivanjici su osuđeni jedni na druge, u ovakvim sredinama se zato lakše stvara zajedništvo, timski duh. To je proces, nekad se pogodi, nekad ne, ali uvek vredi pokušavati“, iskren je Ćurčić.
Uprkos tome što je čak jednom igrao i u Evropi, Javor je uglavnom osuđen na borbu za opstanak ili ulazak u Superligu. Ali i to non-stop dokazivanje za Ćurčića nije ništa drugo do posebnost ivanjičkog kluba.
"Od 1994. smo u saveznom rangu takmičenja. I nismo nikad bili tim za potkusurivanje. Ukoliko bi se napravila jedinstvena tabela naše najelitnije lige od 2006. naovamo, dakle od kako je Srbija samostalna, Javor bi bio sedmi ili osmi po broju utakmica u superligaškom takmičenju. U ovoj priči je i onih sedam sezona koje smo odigrali kao drugoligaši. To je po meni uspeh prevashodno zahvaljujući ljudima koji su ulagali ili ulažu svoj novac u Javor.“
Javor, po tradiciji, ima najmanji budžet među superligašima, ali ima i ono što drugi nemaju. Reč je naravno o dobrim emocijama.
"Klub ima pomoć Opštine, ali ona je mala. Ne, ne krivimo nikoga jer budžet je takav da nema mnogo novca za sport. Naša je sreća, međutim, što imamo ljude. Punih 10 godina sponzor kluba je ’Matis’, nekada je to bio ’Habitfarm’, onda i ’Maks Majer’, ’Dareks’... Vlasnici ovih uspešnih firmi su ljudi koji su rođeni u Ivanjici i imaju poslove uglavnom u Beogradu, ali to odakle su nisu zaboravili. Voleli su Javor i pomagali klub. Da nije njih, fudbal u Ivanjici bio bi na neuporedivo skromnijem nivou.“
Rođen je na 50 metara od fudbalskog igrališta. Kaže da je s društvom dane u klubu provodio još od pionira. Takođe i da se prelomni trenutak u njegovoj karijeri dogodio kada je Sloboda iz Užica selektirala decu iz tog kraja.
"Ivan Čančarević, čuveni trener u to vreme, izabrao je i mene. Kao učenik trećeg razreda srednje škole preselio sam se u Užice. Igrali smo dve godine u kvalitetnoj Omladinskoj ligi Srbije u kojoj su bili i Zvezda i Partizan i svi ostali. Da nisam u tu priču ušao, pitanje je da li bih uopšte završio u fudbalu.“
Posle je to išlo svojim tokom. Vratio se u Ivanjicu i te za istoriju ivanjičkog fudbala bitne 1994. predsednik Javora Stevan Jovičić uložio je puno sredstava u klub koji je ušao u savezni rang, u Drugu ligu. Tako je krenulo.
"Priznajem, zapravo, da nisam bio neko ko je mislio da će se baviti fudbalom. Završio sam Srednju saobraćajnu, posle sam stekao i diplomu saobraćajnog inženjera. Oduvek sam živeo u srećnoj porodici, oca fudbal nije zanimao, međutim imao sam podršku majke. Ni mlađi brat nije bio fudbalski fanatik, nisu to danas ni dva moja sina koja su se opredelila za košarku.“
Bio je golgeter, uživao je i na tom mikroplanu neku vrstu popularnosti, ali je znao i to da se zbog svega ne sme praviti važan jer "provincija to ne dozvoljava“.
"Iz Javora sam otišao u OFK Beograd, bila je to generacija Terzića, Podunavca, Ivljanina, Bjegovića. Onda sam se preselio u tim Gorice koji je bio prvak Slovenije. Nezaboravni dani. Ipak, brzo sam se vratio. Dve naredne godine nosio sam dres Javora, onda i godinu dana Borca iz Čačka.“
Ostaće upamćeno da je bio golgeter Druge lige, kao i da je najbolji strelac Javora svih vremena.
"Malo su me osporavali. Tek kad se pojavio Žigić, treneri su počeli da traže visoke igrače na mojoj poziciji“, priseća se Ćurčić.
Kao najistureniji, bio je često izložen oštrim startovima. Nerado se seća gostovanja na Cetinju i Nikšiću, tamo su baš tukli, ali predaje nije bilo. Kao partizanovac, uživao je u igri Vladislava Đukića, posle i Milonje Đukića. Tiho se povukao sa terena kao igrač da bi onda, tvrdi, sasvim slučajno i na nagovor prijatelja, odlučio da prihvati novi fudbalski izazov, ali sada kao trener.
"Posle ispadanja Javora iz lige, predsednik Lazović je odlučio da Drugu ligu u sezoni 2023/24. igramo sa timom sastavljenim od domaćih igrača. Meni je poverio ulogu trenera. Ispalo je da se posrećilo. Da smo ispali te sezone, verovatno bismo se preselili u Zonu za sva vremena. Ali, nismo. Stigli smo do elite. Kad je krenulo kako treba, onda se i zalaufalo. Posle tri sezone preselio sam se nakratko u Borac iz Čačka, a onda se posle godinu dana ponovo vratio u Javor.“
Oni koji ga poznaju znaju i njegovu zlata vrednu osobinu da kad se nečega prihvati onda se tome posvećuje do kraja. Danas sebi i drugima priznaje da kako godine prolaze trpi s podosta napora neka opterećenja koja fudbal sa sobom nosi.
"Sve teže podnosim neke stvari. Od nepravde do nezasluženog poraza, slabog treninga ili loših međuljudskih odnosa.“
Trenerskim poslom počeo je da se bavi u Javoru 2003. Godinu dana (2006/07) vodio je čačanski Borac i ponovo tri godine Javor s kojim je u sezoni 2008/09. stigao do četvrte pozicije u Superligi Srbije, što je i do danas najbolji plasman kluba u istoriji.
Deo karijere proveo je i u FSS-u. Bio je pomoćnik selektora A tima Vladimira Petrovića Pižona, a onda i v. d. selektora kada je Pižon smenjen.
Dokazao se i kao selektor mlade reprezentacije Srbije koja je pod njegovim rukovodstvom izborila plasman na EP 2015.
"U godini kada je Javor završio kao četvrti reprezentacija je imala zakazanu utakmicu u dalekom Japanu, ali van UEFA termina. Tadašnji selektor Radomir Antić je zato odlučio da u Japan putuje tim sastavljen od igrača iz domaće lige, takođe i da ja budem selektor te ekipe. Pobedili smo 3:0. Tim Japana koji nam se suprotstavio u istom sastavu odigrao je i prvu utakmicu na SP u Južnoj Africi“, priseća Ćurčić.
Kontakt sa FSS-om nije prekinuo i onda se dogodilo da su mu iz srpske kuće fudbala ponudili da se priključi A timu kao pomoćnik selektora Vladimira Petrovića.
"Sjajno smo sarađivali, Pižon je mnogo dobar čovek i stručnjak. Ja ga obožavam, i danas smo u dobrim odnosima, viđamo se i posećujemo.“
Kad je otišao Pižon, preuzeo je reprezentaciju kao v. d. selektora. Događanja u Đenovi, zatim i onaj prekid meča sa Albanijom ozbiljno su uzdrmali reprezentaciju. Ćurčić je dobio baš vruć krompir.
"Preuzeo sam Srbiju kao selektor kada to niko nije hteo. Završili smo kvalifikacije porazom od Portugala (2:1) uz dobru partiju i čudne sudijske odluke. Sećate se onog gola Matića makazicama. U celim tim kvalifikacijama ta utakmica sa Albancima se namestila kao da je finale SP. Kad smo pobedili u gostima, bila je to satisfakcija. Albanci su bili u velikom usponu, posle su na EP bili sasvim solidni. Ono što je na kraju bilo važno jeste da su u završnici kroz kvalifikacije šansu dobili igrači koji su bili prvaci sveta na Novom Zelandu čime je realizovana ideja stvaranja osnova za tim budućnosti.“
Kada je Siniša Mihajlović promovisan u selektora A tima, Radovan Ćurčić je posle osam meseci prekomandovan na funkciju selektora mlade reprezentacije.
"Počeli smo kvalifikacije sa timom u kome su bili Mitrović, Nastasić, Lazar Marković, golman Dmitrović, Brašanac, Čaušić, Malbašić, Petković... Međutim, vrlo brzo selektor Mihajlović je u A tim pozvao trojicu (Mitrović, Nastasić, Marković) pa su onda šansu dobili mladi Veljković, Živković, Radoja. Ostvarili smo fenomenalan rezultat, u grupi smo nadigrali Belgiju i Italiju, u baražu Španiju. Za jednu otpisanu generaciju bio je to veliki uspeh“, kazuje Radovan Ćurčić.
A onda se dogodio novi preokret. Radovan Ćurčić nije otputovao sa mladom reprezentacijom na kontinentalni šampionat.
"Kada je Dik Advokat dao otkaz, mene su prekomandovali u A tim. Bili su to dani velikih lomova, Karadžić je polako napuštao fotelju predsednika u FSS-u, želeo sam da idem sa mladom reprezentacijom, ali dogodilo se to što se dogodilo. Mlada nije na EŠ napravila neki rezultat, možda bi da sam otišao bilo bolje, možda i gore, ne znam.“
Pokušaj da sa A timom ispravi ono što je unakazio Advokat nije uspeo. Srbija se nije plasirala na EP 2016. i Ćurčić je smenjen. Ne zbog loših rezultata ili loše vođene reprezentacije, već zato što su u FSS stigli novi ljudi sa novim idejama. Karadžića je zamenio Slaviša Kokeza, a Radovana Ćurčića Slavoljub Muslin.
"Nisam bio ljut, oni su želeli svoj stručni štab, svoje ljude. Rastanak je bio korektan. Otišao sam uzdignute glave, bez želje da o svemu tome razgovaram. Jednostavno, odlučio sam da zaćutim na tu temu.“
Oni koji su ga doveli imali su ideju da afirmišu selektora iz sopstvenog sistema. Nešto slično su radili i uradili Španci.
"Kad smo eliminisali Špance u baražu, Fuente je vodio omladinsku reprezentaciju. Deset godina kasnije ostao je selektor A tima.“
Ćurić se deset godina kasnije vratio u Ivanjicu, u svoj Javor.
Na pitanje kakav je odnos imao sa reprezentativcima uz osmeh govori da nije imao ni jedan jedini problem. Kao v. d. selektora vodio sam tim u kome su bili Žigić, Krasić, Pantelić, Lane Jovanović, Stojković, Subotić. Bili su istinske zvezde, ali i profesionalci. Nikad s njihove strane nisam osetio bilo šta što bi se moglo nazvati neprijatnošću. Isto važi i za momke kojima sam bio selektor u mladoj reprezentaciji. I danas sam sa svima u super odnosima.“
Skromnost i lepo vaspitanje Ćurčiću ne dopuštaju da neke stvari kaže. Kakav je bio selektor i kako je radio možda najbolje potvrđuje jedna rečenica tadašnjeg reprezentativca Nemanje Matića, u to vreme prvotimca Mančester junajteda: "Sačuvajte ovog čoveka, vredi.“
Ćurčić hoće da priča i o aktuelnoj reprezentaciji, ulozi selektora Stojkovića.
"Svaka mu čast za rezultate, nismo bili favoriti, ali smo stigli i na SP i na EP, i to je veliki uspeh. Čestitke zaslužuje i on i njegov stručni štab. Bili smo na mnogim utakmicama u podređenom položaju, ali smo prošli. Istina je, nismo uspeli na oba velika takmičenja, ali to je problem koji srpski fudbal prati decenijama. Jednostavno, ne snalazimo se na turnirskim takmičenjima. Zašto, to je još tajna.“
Kao trener, Ćurčić je imao i kratak izlet na Tajland. Bio je šef stručnog štaba tamošnjeg Muangtong junajteda. Već početkom 2020. vratio se u Srbiju i počeo da radi kao pomoćnik Savi Miloševiću u Partizanu. Mnogi su to protumačili kao pad s konja na magarca.
"Ne, ja to nisam tako doživeo. Milošević je neko ko mi je u FSS-u puno pomogao. Pre toga se nismo poznavali, onda smo se tamo upoznali i vrlo brzo shvatili da smo na istim talasnim dužinama. S radošću sam zato prihvatio poziv da radim s njim u Partizanu. Nije to bilo loše, prošli smo prvo kolo u Evropi, imali onda kiks u Novom Pazaru da bi se onda dogodila ona utakmica u Novom Sadu kada je on isključen. Malo je impulsivno reagovao, ali šta se može. Otišli smo iz Partizana zajedno.“
Od 2021. do 2023. radio je kao sportski direktor u Javoru nakon čega je 4. juna 2023. po treći put u karijeri postavljen za šefa stručnog štaba ivanjičkog superligaša. Trenutno, Ivanjičani igraju u Prvoj ligi Srbije koja, tvrdi Ćurčić, ima kvalitet.
"Kad smo ispali, sve to mi je teško palo. Možda i zato što sam i ja na neki način učestvovao u svemu. Imao sam zato moralnu obavezu da nastavim priču uprkos tome što je za mene ova liga bila nepoznanica. I iznenađenje u smislu koliko dobrih igrača ima i koliko su timovi izjednačeni. Jednostavno, teška je za igranje. Mi smo u baražu iz Superlige ispali od Tekstilca koji je bio prvoligaš. Verujte mi, razlike između timova iz vrha Prve lige i onih iz plej-auta Superlige nema.“
Da li će Javor uspeti da se vrati i da ponovo bude superligaš? Direktnog odgovora nema, ali Ćurčić je optimista.
"Trenutno imamo poziciju koja obećava, imamo još i osam utakmica i veliku želju da se vratimo. Sami smo sebi malo nabili pritisak, mislili smo da će sve ići lakše. Bilo bi dobro da prođemo direktno, baraž je prilika takođe. Ne znam, isto što i mi želi Radnik, Mačva, Mladost Gat.“
Postoji još jedno zapažanje Radovana Ćurčića koje nagoveštava lepše fudbalsko sutra Srbije.
"Prvoligaški ambijent je sve naglašeniji, igra se na sve boljim terenima, što je jako bitno jer dobar teren nudi mogućnost i za bržu igru što je evropski trend.“
Dokazani stručnjak veruje da bi se uskoro mogao pojaviti i klub sposoban da bar za trenutak nadmaši Zvezdu i Partizan.
"Zvezda i Partizan su klubovi koji godinama ulažu mnogo i sasvim je realno što su i najkvalitetniji. Bilo bi dobro da se pojavi neka Vojvodina, možda Radnički iz Niša, ko bi mogao da im pomrsi konce. Bio bi to silan motiv i za druge. I javnost bi to, čini se, volela i mislim da mnogi potajno navijaju za tu opciju.“
Ćurčić se ne slaže da bi smanjenje klubova u Superligi i Prvoj ligi Srbije dugoročno gledano značilo iskorak za srpski fudbal.
"Kvalitet bi se koncentrisao, ali posledice bi bile nemerljive. Borba za bodove u toj smanjenoj ligi izazvala bi još veća neslaganja na ovom našem fudbalskom nebu, još veće pritiske na sudije, veće opterećenje za trenere i još više njihovih smena. Dakle, sve ono što godinama pokušavamo da eliminišemo došlo bi do punog izražaja. Takođe, mislim i da bi mlađi igrači dobijali neuporedivo manje šansi jer bi smanjenjem lige pritisak na klubove i rezultat bio još veći. I još nešto. Mislim da bi trebalo da rasteretimo malo i klubove i igrače, odnosno trenere. Možda ćemo tako naučiti da igramo malo brži fudbal, možda nećemo funkcionisati po principu ako izgubim ispašću ili leteće glave.“
Ćurčić je za to da dve najkvalitetnije srpske lige budu i zaista razvojne.
"Naša reprezentacija živi od igrača koji su kod nas potrčali za loptom i posle se dokazali u inostranstvu. I klubovi prave rezultate u Evropi, ali ukoliko ne angažuju kvalitetne strance teško da će u Ligi šampiona ili već gde imati zapaženije rezultate. To je naša realnost. Verujem zato da bi liga sa 16 klubova afirmisala neuporedivo više mladih igrača nego neka sa 12 ekipa. Jedan od naših problema je što kvalitet prerano šaljemo u svet za koji ti dečaci nisu spremni. Zarad svega se mnogi izgube i nikad ne pokažu svoje vrednosti.“
Osvrnuo se Ćurčić i na kolege, ulogu i sudbinu trenera u srpskim klubovima.
"Za sve što nam se dogodilo i što nam se događa treneri su najmanji krivci. Naravno, u svakom poslu, pa i u ovom našem, ima i dobrih i loših, ali suština je u tome što klubovi nemaju ni poverenja ni strpljenja kad su u pitanju stručnjaci. Uloga trenera nije, međutim, samo da vode ekipu, već su u obavezi i da izgrade svoj autoritet i prema igračima i ljudima koji vode klub. Da ih ubede da je ono što oni rade dobro, da oni počnu da veruju u tu ideju. Najgore je to što se nama događa, što uprava dovodi u klub trenera kome od starta ne veruje. Zato od tog posla i nema ništa. Šteta. Pojavilo se mnogo mladih trenera, školovanih stručnjaka koji uz fudbalsko znanje imaju i ličnost da nose priču, ali je zlo što u srpskom fudbalu postoje neke druge bitnije stvari.“