PETI DEO
DOSIJE “KUPLJENI NOVINARI“: Kancelarka Merkel postrojava novinare
Udo Ulfkote, poznati nemački novinar svoj bestseler “Kupljeni novinari“ objavio je 2014. godine.
On ne objašnjava samo fenomen plaćenih novinara u Nemačkoj i Evropi, nego oslikava ukupnu društvenu klimu moćnog Zapada kaja se jasno vidi danas na ivici nuklearne svetske kataklizme.
Priča o kupljenim novinarima na momente je i smešna i groteskna.
Pod naslovom “Dve trećine novinara su kupljeni“ on napominje da je “izdavač Aksel Špringer urednicima davao ne samo dobre plate, nego su redovno primali i božićne poklone, što je bila trinaesta, božićna plata.
Svaki urednik je kao dar dobijao najnoviji model televizora te veliku luksuzno opremljenu kutiju najskupljih sireva, vina i bombonjera, proizvoda hamburške firme delikatesa ’Mihelsen’. Za jubilarnu godišnjicu izdavačke kuće ’Špringer’ svaki zaposleni dobijao je zlatni dukat“.
Ulfkote postavlja pitanje ‒ šta su ovi velikodušni i skupi pokloni značili i koju obavezu su novinari imali prema vlasniku “Špringera“?
“Evo primera: u februaru 1983. ’Bild am zontag’ pokrenuo je prljavu, klevetničku kampanju protiv kandidata za kancelara iz Socijaldemokratske stranke Hans-Johena Fogela. Novine su ’otkrile’ na naslovnoj strani ’nacističku prošlost kandidata za kancelara dr Fogela’.
Navodno je, u vreme nacističke vladavine, bio ’činovnik za pitanje kulture’. Brzo je postalo očigledno da se navodna nacistička prošlost političara Fogela sastoji od činjenice da je bio vođa odreda Hitlerove omladine. Imao je 16 godina. Tzv. senzacionalno otkriće vođeno je direktno iz kancelarije vlasnika lista Aksela Špringera u Berlinu.
Neki novinari, kojima je šef Aksel Špringera bio veoma zadovoljan, dobili su novi automobil na dar... Nemački vrhovni sud je 2014. godine jasno pravno formulisao: ’Izveštaji, članci i tekstovi koji su kupljeni moraju se jasno označiti rečju ’reklama’.
I moraju i formalno da se istaknu, kako bi čitaoci jasno mogli da prepoznaju reklamu.’
U stvarnosti je sasvim drugačije. Privredni magazin ’Brandeins’ je 2014. velikim slovima na naslovnoj strani napisao: ’Kupi novinara, budalo jedna!’ Novinari otvoreno razgovaraju za koliko novca bi se prodali, koliko su reklamne agencije spremne da ih plate. Na tu temu pišu listovi ’Dossiers’ i ’Specials’.
Na primer list ’Capital’ je u januaru 2014. imao temu: ’Vaš lični plan za penziju.’ Mušterija koja se prijavila je velika ERGO osiguravajuća grupa. Motivi: ERGO pruža garancije za povoljnu penziju. Ide reklama: ’Savetovaćemo vas.’ Cilj da se dobije što više mušterija. Sve je više nego neukusno i neprijatno...
Dva od tri novinara u zemlji nemačkog govornog područja su korumpirana. Oni smatraju normalnim da redovno primaju mito.
Na primer, Evropska unija plaća novinare da pozitivno izveštavaju o radu te organizacije u Briselu. Samo nemački novinari su za ovaj rad, bez svedoka, tajno, primili blizu milion evra, ali pre toga su potpisali izjavu da će se pridržavati dogovora. U izjavi stoji:
’Ovim se obavezujem da neću pisati ništa negativno i ružno o briselskoj uniji, da neću kritikovati njenu politiku i njene institucije, ni direktno ni indirektno.’
To ne znači ništa drugo već da su kritički članci nepoželjni. Novinari pišu kako to propisuje politika EU. Naravno, za to su novinari plaćeni. Tako su zadovoljni i Brisel i novinari. Živimo u velikom pozorištu. Igra se komad ’Demokratija’.
Moj prijatelj Peter Šol-Latur, koga sam sreo na mnogim ratištima sveta, upitan je 2014 – u 90. godini, nekoliko nedelja pre njegove smrti – o životnim iskustvima sa konformizmom medija i cenzurom. Odgovorio je:
’Paul Sete, koji je bio izuzetno konzervativan lider i pisao za ’Velt’ i ’Frankfurter algemajne cajtung’, jednom je pre mnogo godina napisao: ’Sloboda štampe na Zapadu je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.’ Njih danas nema više 200, već samo četiri ili pet osoba.’
Prema Peteru Šol-Laturu, četiri ili pet osoba određuju mišljenja svetskih medija. Definitivno više nema različitosti mišljenja. A Paul Sete, jedan je od osnivača ’Frankfurter algemajne cajtunga’.
Paul Sete dobio je otkaz u ’Frankfurter algemajne cajtungu’ jer se u jednom trenutku suprotstavio diktatu ’korektnog mišljenja’. Kancelar, urednici drugih uticajnih listova i šefovi privrede izvršili su pritisak – i Paul Sete je morao da ode. Privreda je prosto bojkotovala FAZ, prestali su da plaćaju oglase i reklame u listu... Isto se dogodilo i izdavaču FAZ-a Jirgenu Ternu. Posle 24 godine ista sudbina pogodila je 13. po redu izdavača lista Huga Miler-Foga.“
Pod naslovom “Viši cilj: sakaćenje nemačkog identiteta“ Ulfkote se bavi analizom kako je u Nemačku uveden evro kao njena nova valuta.
“Zašto? Odluka o uvođenju evra kao nove valute za Nemačku i Evropu donesena je na konferenciji organizacije Bilderberg. ’Frankfurter rundšau’ svakako nisu novine koje čovek može da optuži da šire neproverene informacije.
Taj list objavio je: ’Prema rečima počasnog predsednika organizacije Bilderberg Etjena Dovinjona, uticajnog belgijskog poslovnog čoveka, predlog da se evro uvede za zemlje EU prvi put je izgovoren na konferenciji Bilderberga.’
Kao što smo u ovoj knjizi videli, finansijska i politička elita Evrope i sveta, Bilderberg-konferencija, ne odgovara pojmu ’demokratske institucije’.
Ta elita je skup uticajnih ljudi koji su i vlasnici najvažnijih medija, te preko njih vrše propagandni rat i lobiraju za svoje interese. Ovde je pre svega reč o interesima krupnih finansijskih i industrijskih krugova SAD.
Kako je moguće da su se evropski političari i novinari pojavili na Bilderberg konferenciji – prisutna i kancelarka Angela Merkel – i da prave propagandu ne za svoje ekonomske interese, već u korist Sjedinjenih Država?“
Ulfkote u knjizi “Kupljeni novinari“ (knjiga je prevedena na srpski jezik u izdanju “Informatike ad“) postavlja pitanje: da li ste znali da je postojao “viši cilj“ koji su političari povezivali sa uvođenjem evra? A šta je to? Da se na svakom koraku govori protiv postojanja “nacionalnih država“.
Razmišljanje u kategorijama nacionalnih država treba razbiti, uništiti i prikazati kao nazadno, prevaziđeno i opasno, naročito kada je reč o Nemcima i Nemačkoj. Političar SPD-a Olaf Švenke razloge za uvođenje evra objasnio je: “Uvođenje evra biće dobro za sve nas jer će EU time postati najveće tržište kapitala i finansija na svetu. Ovo će imati pozitivne posledice i za evropsku kulturu.“ Ako nacionalne valute više ne postoje, rekao je Švenke, onda bi nacionalna država postala suvišna i ne bi postojao razlog za njen opstanak.
Švenke doslovno kaže: “Opipljivo, fizički, materijalno najvažnija karakteristika nacionalne države je njena finansijska monetarna politika. Ona predstavlja suštinu državnog, nacionalnog suvereniteta. Ako to više ne postoji, onda EU preuzima bitne funkcije nekadašnjih evropskih nacionalnih država.“ Tako bi EU mogla da postane i važan igrač u sve moćnijoj utakmici komercijalne svetske kulture.
Svojim primerom Evropa bi mogla da doprinese da se razlike u kulturi odstrane, prosto eliminišu: Ovo može da se nazove i “Mac World“.
Razumljivim jezikom rečeno, ovde je zapravo reč o uništavanju nemačkog kulturnog i nacionalnog identiteta. A šta su evroskeptici poput četvorice profesora ‒ Vilhelma Hankela, Vilhelma Henlinga, Karla Albrehta Šahtšnajdera i Joahima Starbatija odgovorili?
Oni su u februaru 1998. godine u knjizi “Tužba protiv evra – Zašto monetarna unija mora da propadne“, pružili stručne i ubedljive odgovore. Napisali su:
“Ko danas ne vidi realnu opasnost taj nije odgovoran političar. Onaj ko upozorava na realnu opasnost, njega sigurno ne smemo da nazovemo populistom, kao nekoga ko nepotrebno širi strah i paniku, već je on realista.“
A kako su reagovali masovni mediji? Ovu četvoricu profesora imenovali su kao “četvoročlanu bandu“ te da su oni, navodno, sami sebe imenovali da su “istinski predstavnici nemačkog naroda“.
Izdavač “Cajta“ Teo Zomer, član organizacije Bilderberg i lobista za nadnacionalne institucije, piše: “Sada se bune neki profesori, pseudoproroci... Tvrdnja da će velika plaćanja transfera pasti na teret privredno slabijih zemalja EU, ta tvrdnja prosto nije tačna i nije dokazana.“
Pod naslovom “Bajke Merkelove: ovako nemačka vlada laže stanovništvo svoje zemlje“, Ulfkote piše da je kancelarka otvoreno pozvala nemačke medije da ne obaveštavaju stanovništvo o stvarnom stanju oko uvođenja evra, odnosno koliko će građani Nemačke morati da plate jer se odriču nemačke marke koja je simbol stabilnosti i snage nemačke privrede.
“To je nesporna činjenica, a indirektno su je priznali i nemački mediji. Navešću nekoliko činjenica. Nesporno je da je kancelarka Merkel otvoreno pozvala nemačke medije da lažu kako bi prikrila pravu situaciju. Navodno je Merkel sve to činila u interesu države, da bi se izbegla panika. Istina uvek, ranije ili kasnije, izađe na svetlost dana.
Kancelarka Angela Merkel verovatno nije srećna što se pročula prilično nepoznata epizoda u njenom životu. Naime, ona je zamolila glavne urednike najuticajnijih nemačkih medija da prestanu da govore i pišu o stvarnoj situaciji u zemlji. Jedne sunčane jesenje srede, 8. oktobra 2008. uveče, pozvala je najznačajnije predstavnike medija i direktore novinskih kuća. Tri dana ranije, kancelarka je hrabro pred TV kamerama izjavila: ’Mi kažemo štedišama, našim građanima, da su njihovi depoziti u bankama sigurni. Za to je odgovorna i savezna vlada.’ Istina, situacija za štednju nemačkih građana bila je sve, samo ne sigurna. I za to bi novinari i izdavači trebalo da u ime Angele Merkel šire neistinu.
Ona je novinarima najuticajnijih listova i TV kanala, koji su se postrojili ispred nje, kazala da mediji imaju ’važnu ulogu’ u ekonomskoj i finansijskoj krizi. A iz državnih razloga građanima ne treba govoriti punu istinu o teškom stanju nemačkih finansija i ekonomskoj krizi. Mediji treba da pišu kritiku koja je blaga, suzdržana, a još bolje je da donose pozitivne vesti. Ako se novinari ne budu pridržavali ovih saveta nemačke vlade, stanje u zemlji moglo bi da izmakne kontroli i pretila bi realna opasnost da haos zavlada Nemačkom. Sad su na redu novinari i imaju odgovoran zadatak, da u zemlji ne nastane panika i haos. Poziv na skretanje pažnje sa bitnih problema bio je više nego jasan.“
Nedeljnik “Cajt“, “Zidojče cajtung“ i berlinski “Tagescajtung“ veoma kratko su izvestili javnost o sastanku.
“Cajt“: “Kriza je 8. oktobra 2008. bila još na samom početku, reklo bi se da se jedva nazirala. Te srede uveče, kancelar Angela Merkel i njen ministar finansija pozvali su šefove najvažnijih novina da im prenesu poruku, a ona je glasila: ’Ne znamo tačno šta će se desiti za dve-tri nedelje, ali želimo da vas iskreno zamolimo za poverenje i, pre svega, da ne pravite loše, negativno raspoloženje, da ne širite defetizam jer je situacija preozbiljna za takvu vrstu izveštavanja.’“
“Zidojče cajtung“: “Pre nekoliko meseci, 8. oktobra 2008. održan je čudan sastanak koji zaslužuje da se kaže nekoliko reči. Toga dana kancelar Angela Merkel pozvala je glavne urednike najuticajnijih medija. To je vreme kad je izbila velika finansijska kriza. Ne postoji detaljan izveštaj o sastanku. Tek u jednom listu moglo se pročitati svega nekoliko rečenica šta su novinari te večeri radili u centrali nemačke vlade. Merkelova je zamolila novinare da izveštavaju o krizi kratko, oprezno i najvažnije da njihovo pisanje ne izaziva paniku. ’Nemojte mnogo da pričate o tome koliko smo milijardi štampali da ih damo bankama.’“
Februara 2009. “Tagescajtung“ čudio se ponašanju nemačkih medija: “Uveselite građane da oni ćute.“ Sve to nije stajalo u najtiražnijim novinama. “Zidojče cajtung“ od 15. januara 2009. na primer, objavio je članak gde se jasno kaže kako firma “Hyppo Real Estate“ nema novaca, a da bi se izbegao bankrot ta firma treba milijarde u gotovini i garancije nemačke vlade i to po četvrti put u četiri meseca. Inače, list “Bild“ je čak dobio nagradu za tako “odgovorno izveštavanje“. Nagradu dodeljuju samo novinari.
Novinari muziciraju po notama koje dobijaju od političara. Onaj ko sve ovo zna iz prve ruke piše: “Angela Merkel je razgovarala sa novinarima baš kao da su zaposleni u nekom njenom ministarstvu. I ako malo razmislite, dolazite do zaključka da tako sebe vidi sve više novinara i smatraju da je to sasvim normalno. Ako se ovako nastavi, onda novinari više neće nikome biti potrebni.“
Pri kraju knjige Udo Ulfkote opet se vraća “slučaju evro“. Piše da većina Nemaca sigurno nije želela evro, ali informativna kampanja nemačke vlade, međutim, uradila je sve (u stilu bivšeg sekretara za propagandu omladine bivše KP DRN) da javnost ne sazna ovu prostu činjenicu i u tu svrhu potrošila je 17,6 miliona nemačkih maraka. “Kratko i jasno: nemački građanin, poreski obveznik, morao je da plati za ovu obmanu i neviđeno ispiranje mozga. Reklamna kampanja počela je još 2000. godine. A završena je u pet faza 1. januara 2002. u korist evra.
Pre svega za novu valutu kod Nemaca je trebalo probuditi ’pozitivne emocije’. Sredstva su raspoređena: sedam miliona evra za reklame i postere, 750.000 evra za saradnju nemačke vlade... Najugledniji nemački političari, kao evo Helmut Šmit, smatraju da veća teritorijalna valutna zona čini evro jačim nego što je marka, onda mogu da im odgovorim kako je Rusija veća više od dvesta puta od Švajcarske, pa ipak ruska valuta je slabija od švajcarske?“
Uostalom, kancelarka Merkel, piše Ulfkote, prisustvovala je nekoliko puta sastancima kluba Bilderberg, organizacije koja prvenstveno radi za interese SAD, pa je i evro njihov projekat.