Preporuka za čitanje
Kad ruski Bukovski putuje vozom kroz SSSR...
Ruski pisac, nevelikog opusa, a izvanrednog književnog dometa, Venedikt Jerofejev rođen je 1938. godine, u Murmanskoj oblasti, u Sibiru, izvan Polarnog kruga, u blizini reke Nive. "Roditelji su mi bili tužna mamica i jako veseli tatica.“
Vrlo rano postaje pitomac doma za decu bez roditelja, gde je vredno učio i dogurao do fakulteta. Temelje njegovog sveta postavila je njegova majka koja je, iako je zvanično imala samo tri razreda osnovne škole, umela da priča magične priče.
U Sovjetskom Savezu bio je tretiran kao nepodobni pisac i disident. Živeo je lutalačkim i boemskim životom, a povremeni poslovi su mu bili: istovarivač, noćni čuvar, polagač kablova, ložač, sakupljač praznih flaša, član naučne ekspedicije itd.
Do perestrojke participira isključivo u neoficijelnoj kulturi. Kroz institut samizdata. Neki su mu rukopisi izgubljeni, recimo "Zapisi psihopate“. Roman "Dmitrij Šostakovič“ ukraden mu je zajedno sa dve flaše jeftinog vina u vozu. Najveći uspeh postigao je kratkim romanom, poemom "Moskva – Petuški“ iz 1970. koji je gotovo dve decenije kružio bivšim SSSR-om kao samizdat. Prvi put objavljen u Izraelu 1973. godine u jednom književnom časopisu na ruskom jeziku, a u Rusiji 1989, godinu dana pre nego što je umro.
Kao i Franc Kafka oboleo je mlad od raka grla, nakon operacije izgubio je glas, a ubrzo je u borbi sa opakom bolešću zauvek utihnuo, već 1990. godine.
Roman "Moskva – Petuški“ prikazuje delirično putovanje vozom-pozornicom od Moskve do mesta Petuški, beznačajnog u svojoj neznatnosti. Od prestonice do vukojebine. Ili možda ne.
Glavni junak Venedikt – Venjička, zapravo je alter ego piščev, koji se kao i svi njegovi zemljaci utapa u alkoholu. Kroz lirski monolog, u kome se prati junakov tok svesti, autor ovog dela nas suočava sa važnim pitanjima koja se tiču života, religije, savremene politike, istorije i književnosti. Drama junaka, Venjičke, potraga za ljubavlju i spasenjem, istovremeno je i autoironija, politička satira i povest o univerzalnoj ljudskoj sudbini. Ima i elemente groteske.
Venjička krstari Moskvom, uzduž i popreko, on je gradski čovek, urbani lik, ali nijednom nije video Crveni trg, to znamenito mesto. On ulazi u voz na Kurskoj stanici, kako bi sreo svoju dragu koju posećuje svakog petka u mestu Petuški, bogu iza nogu. Glavni motiv ovog putovanja je ljubavni sastanak.
Izuzev plejade likova koje sreće u vozu, od protuva do filozofa, Venjičku prati hor anđela i presreću jahači apokalipse, upoznaje demone i zloduhe, bludnice i veštice. Koloplet duhovnih sila meša se sa materijalnim svetom i pričaju se priče koje opsenjuju, prekraćuju vreme, uspavljuju ili zabavljaju glavnog junaka i njegove saputnike.
A da li će Venjička završiti u zagrljaju žene koju voli ili će ga komedijant život odvesti u drugom pravcu, mada je to malo verovatno jer voz staje na stanici Petuški po voznom redu, mi o tome ne brinemo.
Poznato je iz biografije Jerofejeva da je dobio sina Venedikta 1966. godine sa Valjom Zimakovom, koja je živela u selu kraj Petušaka. Glavni junak kupuje bombone i orahe svom sinu, koje mu neko u vozu krade, što je aluzija na rukopise izgubljene u vozu, zauvek nestale i uništene zarad flaše jeftinog vina.
Sistem fusnota pokazuje erudiciju Jerofejeva, vodi nas kroz istoriju svetske literature, a naročito ruske, kroz stvarnosni patos ruskog čoveka, bedu i blato, i uzlet, do fantastičnog sloja duhovnosti i lepote nebeskih vojski.