INTERVJU
NIKOLA JELIĆ: "Srpske trenere ne interesuje omladinski fudbal"
Od decembra 2023. Nikola Jelić i zvanično je direktor Omladinske škole FK Crvena zvezda. U prvom trenutku njegovo imenovanje na funkciju tradicionalno rezervisanu za klupske zvezde i legende "crveno-belih“ bilo je iznenađenje, ali samo za one koji ga ne poznaju. Za sve druge, pre svih menadžment Zvezde koji mu je i ukazao bezgranično poverenje, Jelić je pravi čovek na pravom mestu.
Danas je bez dileme jedan od najzaslužnijih što Omladinska škola Crvene zvezde ponovo uživa nekadašnji ugled i dominira srpskim prostorom. Dokaz za to su, između ostalog, i ovogodišnje šampionske titule kadeta i omladinaca.
Beogradsko je dete. Završio je Fakultet za fizičku kulturu. Na Fakultetu za menadžment i sport odbranio je i doktorsku disertaciju. Govori ruski i engleski, ali i ubrzano uči i italijanski. Istovremeno, po sopstvenom priznanju, svakodnevno prati i savremene fudbalske trendove koje prilagođene mogućnostima primenjuje u Crvenoj zvezdi.
Saradnici ističu da ga krasi znanje i istinsko obrazovanje. Atipičan je u mnogo čemu. Pripada malobrojnoj grupi ljudi iz fudbala i u fudbalu koja je ne hraneći se sujetom na vreme upoznala sebe i svoje stvarne domete.
"Posle završene 13. beogradske gimnazije upisao sam fakultet i vrlo rano počeo da radim kao trener jer sam shvatio da kao fudbaler ne mogu dostići nivo koji sam kao klinac zamišljao trenirajući u Čukaričkom. Kad sam sa 24 godine shvatio da neću biti ni seniorski trener, jer sam uporedo vodio i školu i prvi tim Žarkova, povukao sam se. Pravio sam neke svoje planove na četiri, odnosno pet godina. I danas imam plan šta želim da se dogodi za pet godina.“
Šta konkretno?
"Želim da iza sebe ostavim u Crvenoj zvezdi nešto po čemu će nas pamtiti, da napravim sistem koji neće zavisiti od ručnog upravljanja, već će biti takav da sutra ko god da dođe i bude radio ovo što mi radimo danas, taj niz nastavi i da Zvezda i dalje bude najveća u ovom delu Evrope, odnosno da u omladinskom pogonu stvara igrače po kojima će biti poznata.“
Rad sa decom je izazovan, ali i više nego zahtevan. U Srbiji je ispod željenog nivoa?
"Da, to je ona priča kako se svi treneri bave tehnikom, a nikada nam deca nisu bila tehnički neobučenija. Tu je i ona druga priča da na svakom ćošku u svakoj teretani imate bar 50 igrača koji rade individualno, a onda sledi nonsens da nikada nije bilo više povređenih igrača nego što ih je danas. Mi jednostavno moramo da se upitamo na koji način i kako mi to radimo kada ta deca nisu ni tehnički obučena na zadovoljavajućem nivou niti su fizički spremna za izazove koji ih čekaju na zahtevnoj fudbalskoj sceni.“
Deca bi možda sve i naučila kada bi postojao neko ko može da ih nauči?
"Sve bi bilo jasnije kada bi eksperti gledali kako ljudi u mlađim kategorijama vode trening ili utakmicu. Dok gledate, možete samo da čujete reči pomeri se, kreni, loše stojiš i slične. Šta to dete sa 10 godina treba da radi, gde da stoji. Izgubili smo kao fudbalsko podneblje kreativnost. Deci moramo da dozvolimo da u igri sama razmišljaju, prepoznaju situaciju, razvijaju maštu. Zato i nemamo više plemenitih igrača koji dovode publiku na stadione.“
U svakom pravilu postoji i izuzetak?
"Minulog proleća izuzetak je bio Andrija Maksimović. Majstori poput njega, Ivanića ili Kataija vraćaju publiku na tribine. I jako je važno da onaj zbog koga se dolazi bude domaći igrač.“
Radite u "proizvodnji“, kada će srpski fudbal imati novog Pižona ili Piksija?
"Čika Steva Ostojić mi je pre nekoliko godina govorio da će škola Crvene zvezde opet biti prepoznatljiva kad u prvom timu zaigraju naša deca sa 17 ili 18 godina. Govorio je takođe i da to treba da bude naš osnovni cilj. Kad je to uspelo Maksimoviću, a malo kasnije i Savi Radanoviću, najmlađem debitantu u srpskom fudbalu, bio sam presrećan. Međutim, već sutradan sam naglašavao da se mi ne smemo zaustaviti na tome. Teško će se pojaviti novi Pižon, nećemo se zanositi takvom opcijom iz prostog razloga jer tržište diktira neke druge relacije. Skauti su još u Elit Ligi šampiona (juniorska) uočili vrednost nekih naših mladih igrača i tako su iz Zvezde, setite se, otišli Joveljić, Lazetić, Terzić, Jočić. Nemoguće je u Srbiji zadržati igrača do njegove 24. ili 25. godine koji bi odigrao 400 ili 500 utakmica za prvi tim. Trend tržišta tako nešto ne dopušta. Mali Andrija Maksimović odigrao je 50 utakmica i otišao. Slična sudbina čeka i sve druge iz kategorije najtalentovanijih.“
Menadžeri su očigledno nestrpljivi?
"Imate menadžere koji se bave igračima i one koji to ne čine. Lako sarađujemo sa onima koji znaju put kojim mlad igrač mora da korača. Ali ima i onih drugih koji se pojave jednom u 20 dana ili svaka dva meseca i s praga pitaju zašto moj igrač ne igra. Razlog postoji, mi smo toj deci servis 24 sata na dan, pratimo njihov razvoj, znamo čak i kad počinju da se zaljubljuju ili kad izlaze gde su izašli. To su mladi momci sa naslovih strana kojima slava lako pomuti glavu. Sve činimo da ta deca idu korak po korak, da ne preskoče neke stepenike. Trudimo se da imaju razvoj dizajniran prema njihovim individualnim sposobnostima. Neka deca sazrevaju pre, druga kasnije.“
Imate zanimljivo iskustvo iz Holandije i Belgije?
"Da, Milijaš i ja smo bili na nekom seminaru i saznali smo da oni, i ne samo oni, imaju dve selekcije U17 i U19. Zašto? Zato što sva deca u tom uzrastu ne dostižu maksimum u istom trenutku. Jedni i fizički i psihički dostižu neki vrh pre, drugi kasnije. Zato su ih i podelili. Međutim, negde u konačnom zbiru, u selekcijama U23, primer iz Danske, odnos je 50:50. Dakle, 50 odsto je onih koji su brže sazrevali i 50 odsto onih koji su uslovno kasnili na tom putu. Mi, nažalost, ovu drugu decu zapostavljamo jer se kod nas lako meša potencijal i talenat igrača sa njegovom efikasnošću. Često se događa da imate igrača koji je fizički ispred svoje generacije i koji postigne 20 golova u polusezoni. Na drugoj strani imate opet igrača koji je talentovan, ali ne može zbog svojih fizičkih sposobnosti da ispliva na vrh. Kad, međutim, za tri ili četiri godine dostigne neke parametre, on postaje bolji od onih koji su bili ispred njega. Mi se u Zvezdi upravo i borimo za tu decu, čuvamo ih i negujemo svesni da će doći i njihove vreme.“
Šta je preduslov da neko prođe na konkursu za trenera u Omladinskoj školi Crvene zvezde?
"Oni koji nisu 24 sata posvećeni poslu nemaju šta da traže kod nas. Ne trebaju nam. U Zvezdi su dobre plate, uz napomenu da uvek mogu da budu i bolje. I biće, radimo na tome da naši treneri ne bi morali da rade i dodatne poslove.“
Vratimo se najmlađim igračima uz konstataciju da nije lako biti deo Zvezde?
"Igranje u Zvezdi nosi veliki pritisak sa sobom. I pretpetlić u dresu našeg kluba nosi određeni teret jer svi žele da ga pobede i da dođu na njegovo mesto. Vremenom on toga i sam postaje svestan i sve to na neki način postaje deo karaktera tih momaka. Mi imamo mnogo igrača u ovom trenutku koji su prošli taj put. Mislim na Strahinju Erakovića, Dejana Joveljića, Marka Lazetića, Aleksu Terzića, onda Stefana Lakovića, Andreja Maksimovića, Andriju Đurića, zatim i Strahinju Stojakovića i Ognjena Mimovića. Luku i Ivana Ilića doveli smo kad su bili kadeti. Svi ostali su proveli po osam i više godina u Zvezdi, što znači da radimo sistematski, odnosno ne kupujemo kao Salcburg igrača sa 16 ili 17 godina da bismo ga posle prodali za 30 miliona. Mi se bavimo decom.“
Razbijate, kažu, i neke druge predrasude?
"Famu da brže i lakše uspevaju deca iz unutrašnjosti, kao oni se više bore za svoje mesto pod suncem metropole, i zaista smo razbili. Eraković, Lazetić, Kostov, Mijatović i da ne nabrajam dalje su deca sa beogradskog asfalta koja su prošla kompletnu našu školu i napraviće kao fudbaleri, siguran sam, ozbiljnu karijeru.“
Da li u aktuelnoj generaciji kadeta postoje dečaci koji mogu da nadmaše pobrojane?
"Teško je prognozirati. Slavni Arsen Venger je na isto pitanje, s obzirom na to da je reč o uzrastu od 14, odnosno 15 godina, odgovarao rečenicom – ja ne znam ko može, ali mogu da vam sa sigurnošću kažem ko ne može. Slično razmišljamo i mi u Zvezdi. Svesni da ne možemo imati 11 Kostova, Nedeljkovića ili Maksimovića, ali zato imamo igrače koji potpomažu razvoj onih najtalentovanijih. Oni će sutra takođe živeti od fudbala, ali nikada neće biti nivo Zvezde ili nekih top klubova. Međutim, ostaće u fudbalu čime je naša misija zatvorila krug.“
Bili ste u radnim posetama Barseloni, Salcburgu, Atletiku Madrid... Kakva su iskustva?
"Treba dodati još i Benfiku, Totenhem. Nisu to neke metodologije daleko ispred naše. Infrastrukturno i organizaciono svi oni jesu ispred nas. Salcburg ima 145 terena i neograničen budžet za svoju školu. Ili Krasnodar. Tamo sam radio pet godina i imao sam 128 trenera ispod sebe, učestvovao sam u pravljenju sistema u kome je treniralo 12.000 dečaka. Znate šta bi bilo kada biste vi mogli ovde da iz Makedonije, Bosne, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije izaberete najbolju decu, da ih selektirate i trenirate. To bi bilo ono pravo. I to bi bila ekipa koja bi sutra bila sposobna da igra četvrtfinale Lige šampiona. Ja to potpisujem. Tako zapravo funkcioniše klub u Krasnodaru. U regiji sa šest miliona ljudi, 12.000 dece radi po jedinstvenom sistemu i sve je besplatno. Treba to doživeti.“
Koliko košta fudbalsko školovanje u Zvezdi?
"I u Zvezdi je sve besplatno. Po tome smo jedinstveni ne samo u regionu. Deci se treninzi ne naplaćuju, individualni rad takođe, pripreme su besplatne. Svi imaju i besplatnu opremu u kompletu, što nema nijedan klub, ali i obavezu ukoliko nas napuštaju da zaduženu opremu i vrate.“
Zvezda u poslednje vreme afirmiše decu iz svoje škole kao na pokretnoj traci?
"Pre dve godine u prvom timu imali smo dva ili tri igrača iz naše škole, danas ih je osam ili devet. Imali smo i tri igrača koji su učestvovali i u one dve pobede Crvene zvezde u Ligi šampiona čime se posebno ponosimo. Mislim na Maksimovića, Mimovića i Gutešu. Dakle, mi svakodnevno postavljamo nove ciljeve u želji da u mnogo čemu budemo korak ispred bogatijih od nas.“
A šta bi bilo kada bi bogatiji došli u posetu Zvezdi?
"U toj priči provejava i mali apsurd. Konkretno, Salcburg ima dva igrača iz naše akademije koje su oni papreno platili. Možda bi baš zbog toga trebalo da dođu kod nas na usavršavanje i vide kako mi i u kakvim uslovima stvaramo igrače. U Lajpcigu smo opet čuli pre nekoliko godina priču kako su prodali jednog svog igrača za 15 miliona evra u Bundesligu. I to je bilo sve što su uradili za 15 godina. Ali, to nije 15 godina, to je priča o klubu koji decenijama unazad na školu troši 20 miliona godišnje. Crvena zvezda nema taj novac, takođe ni tu infrastrukturu.“
Moguće da onima u Lajpcigu nedostaju kvalitetni treneri?
"Sasvim moguće. Naravno, šalimo se. Mi i tu gledamo pre svega i samo sebe. U ovom času Zvezda ima dobre trenere, najbolje na ovim prostorima kada je u pitanju rad sa mlađim kategorijama. Ali, to nije dovoljno za Crvenu zvezdu. Naši treneri moraju da budu još bolji.“
Na "Marakani“ ste deset godina, funkciju direktora škole obavljate gotovo dve. Koliko je igrača u Vašem mandatu stiglo do prvog tima?
"Blizu dvadeset, i to je zasluga ne jednog čoveka, već velikog broja stručnih ljudi. Crvena zvezda je ogroman sistem koji smo počeli da postavljamo pre sedam godina i koji se non-stop razvija. Prvi deo mog boravka na ’Marakani’ poklapao se sa teškom situacijom. Nije bilo rezultata, plata takođe, infrastruktura je bila u jadnom stanju, mogućnost dovođenja talentovane dece svela se na minimum. Imali smo samo dobru volju, znanje i trenerski kadar.“
A onda su se stvari promenile i Zvezda kao klub posle svega ima lep benefit?
"Napravili smo prvo selekciju trenera uz ubeđenje da samo dobri treneri mogu da vrate talente u Zvezdu. Treba naglasiti i to da smo došli u klub nešto kasnije od uprave koja je veoma sposobna. U tom trenutku bio sam glavni trener Omladinske škole, zadužen za metodologiju rada, uspostavljanje sistema i odabir trenera. Vodio sam računa i o ljudima koji se bave skautingom. Zajedno sa saradnicima promovisan je sistem u koji sam bezgranično verovao. Tada sam rekao da će prva generacija od koje se nešto može očekivati biti ona rođena 2007. Bilo je to, podsećam, pre deset godina. U međuvremenu smo prodali dosta igrača rođenih 1999, 2000, 2001, zatim i neke iz generacije 2003. i 2004. Sada stiže na naplatu sistem koji smo pre deceniju ambiciozno promovisali. Samo u poslednjih sedam meseci inkasirali smo 25 miliona evra od prodaje fudbalera iz naše škole. Računam transfere Mimovića, Đurića, Maksimovića, Radulovića, Luke Ilića.“
Nekada su u fudbalskoj školi Zvezde radili bivši asovi, velika imena. Danas sa decom rade treneri za koje osim ljudi iz kluba malo ko zna.
"U pravu ste delimično. U ovom momentu, u Zvezdi radi Nenad Milijaš koji je klupska legenda, zatim Saša Linta koji je vodio i superligaške klubove poput Voždovca i kragujevačkog Radničkog, takođe i naš bivši igrač Aleksandar Jeftić. Treba znati i to da su vrata Crvene zvezde otvorena za sve bivše igrače. Imali smo i brojne razgovore, međutim većina njih izrazila je želju da odmah radi sa prvim timom. Kad smo shvatili da ne žele da se bave ličnom edukacijom i da u karijeri trenera idu stepenik po stepenik, odlučili smo da potražimo mlade stručnjake željne dokazivanja. Idemo težim, ali isplativijim putem.“
Biti trener mlađih kategorija u Zvezdi izuzetno je zahtevno?
"Nije trener mlađih kategorija onaj koji dođe i popije kafu pre treninga, odradi trening i vrati se kući. Jednostavno morate da budete ceo dan na stadionu, da ste maksimalno posvećeni poslu, da znate sve o deci, da poznajete svoju, ali i godinu dana mlađu i godinu stariju generaciju, sve igrače u Srbiji i regionu. Morate, takođe, svoju karijeru postepeno da gradite. To je jedini ispravan put. Ako vratimo film unazad i podsetimo se koji treneri danas vladaju na evropskoj sceni, videćete da su to uglavnom treneri koji su prošli sve faze trenerske karijere.“
Možda je Nenad Milijaš budući trenerski velikan?
"Njegov povratak korak nazad sutra će prerasti u dva velika koraka napred. Posle tri godine koje je proveo kao pomoćnik u stručnom štaba kod Milojevića i Stankovića vratio se u Omladinsku školu da bi do kraja savladao tajne posla kojim će se sutra, siguran sam, s velikim uspehom baviti.“
Iz kopački se očigledno ne može direktno u fotelju šefa stručnog štaba?
"Postoje neke zakonitosti. Istina je da morate da provedete pet do sedam godina u radu sa mlađim kategorijama da biste postali ime u trenerskom poslu. Kod nas ima ljudi koji ne misle tako. Kada odete na obnovu PRO licence, shvatite da 90 odsto tih ljudi nigde ne radi, da nemaju posao. Mi moramo te ljude da vratimo u omladinski pogon jer mogu puno toga dobrog da donesu sa sobom za srpski fudbal. Znam da je lakše raditi u seniorskom fudbalu gde su igrači plaćeni, gde imate jasne sisteme, ali s druge strane gomila tih trenera se izgubila jer posle dva ili tri kluba jednostavno oni više nemaju gde da rade. Za inostranstvo nemaju dovoljno znanja i onda su tu i čekaju. Šta, niko ne zna.“
Uprkos svemu, interesovanja za rad sa najmlađima nema?
"Kada se pojavila Elit jut licenca, najveća UEFA licenca za omladinski fudbal, u prvom mandatu prijavilo se samo dvoje ljudi. Velibor Đurić koji radi u FSS-u i ja. Onda je FSS i bukvalno naterao svoje instruktore da se prijave i platio im licencu. Bio je to još jedan dokaz koliko naše trenere ne interesuje omladinski fudbal. I danas je tako. Imam informacije, radim kao predavač na tim licencama, i kada pitate te ljude gde sebe vide, verujte mi, ni pet odsto ne vidi svoju trenersku budućnost u omladinskom fudbalu.“
Polako sa mape nestaju i fudbalski centri, u modi su i školice fudbala koje nisu pod kontrolom?
"Ove godine pobednik završnog turnira za pionire u istočnoj Srbiji je Budućnost Popovac. Gde su tu Radnički iz Niša i kruševački Napredak, odgovora nema. Proteklih godina FK Apolon iz Kraljeva igra završnicu u kojoj nema Slobode iz Užica ili čačanskog Borca. Ko je kriv što su Kopernikus i Real sa Nišave bolji od Radničkog. U mnogim školicama fudbala se dobro radi. U sve se uključio i FSS, omladinska komisija je počela od pre nekoliko meseci da radi na jednom jako visokom nivou. Čeka nas i kategorizacija klubova. Ali, sve to neće doneti željeni rezultat ukoliko se ne ožive veliki fudbalski centri po Srbiji.“
Kako komentarišete odluku FSS-a o pravu igranja stranaca u omladinskim ligama?
"Kao lošu za naš fudbal. Razumem vodeće klubove, oni igraju Evropu i imaju velike ambicije i ciljeve, što opravdava angažovanje stranaca. Ne vidim, međutim, čemu stranci u manjim klubovima ili omladinskoj ligi. Bila bi zanimljiva analiza koji su to igrači stranci nakon godinu ili dve u Superligi prodati i kakve su njihovim angažovanjem klubovi imali benefite. U ovom trenutku više od 50 igrača stranaca igra u Omladinskoj ligi. Ima klubova i sa pet stranaca u sastavu. Imaju kvalitet da tim ekipama osiguraju opstanak i da se suprotstave drugoj ekipi Crvene zvezde. Za neko igranje u seniorskom fudbalu malo njih ima fudbalsku vrednost.“
Zanimljivo je i da Zvezda ne igra sa najboljim timom Omladinsku ligu.
"Naši omladinci igraju u prvom timu. U ovom času to su Milosavljević, Stojković, Draškić, Kostov, Damjanović, Radanović... Imamo i igrače u Grafičaru, OFK Beogradu. To je naš put, sami smo ga izabrali. Žrtvujemo rezultat, trpimo i kritike – Zvezda dovodi najbolje, a nije prva. Ili Liga šampiona, gledajte nonsens. Zvezda igra protiv Benfike čiji je golman 2005, a naš 2009. godište. U Barseloni cela ekipa je 2006. godište, dok je većina naših igrača 2008. i 2007. Barselona je osvojila tu Ligu šampiona uz napomenu da je Zvezda od njih izgubila 2:1. Fudbalski su oni ispred nas, ali nije to tolika razlika. Nisam u njihovom sastavu video igrača poput Vase Kostova. A mi tu utakmicu igramo još bez Maksimovića koji je otišao u prvi tim. Nikada mi neće biti jasno zašto nas prati ta sklonost potcenjivanja sopstvenih vrednosti. Kad Dinamo iz Zagreba napravi transfer ili uđe u Ligu šampiona, to je neverovatan uspeh, ali kad Crvena zvezda to radi iz godine u godinu, to je onako. Neverovatni smo.“
Nekada su velika imena bila magnet za decu, šta je danas taj magnet nekom dečaku?
"Zvezda je brend i šta god ko da misli ne postoji klub u istočnoj Evropi koji je toliko zanimljiv. Mi to shvatimo kada odemo na turnire širom Evrope ili kada pričamo sa roditeljima. Ljudi znaju da Zvezda ima jasan sistem i metodologiju, odnosno cilj rada i kao plod svega toga igrači rado oblače naš dres.“
Ulažete dosta i u edukaciju trenera?
"Prošlog decembra napravljen je čak seminar u kome su se kao predavači pojavili selektor košarkaške reprezentacije Kari Pešić, naš šef struke Vladan Milojević, zatim Igor Jukić, poznati profesor koji je i kondicioni trener fudbalske reprezentacije Hrvatske, i gomila drugih stručnjaka iz drugih sportova. To se nije desilo u fudbalskoj Srbiji sigurno u poslednjih 20 godina. Tačno je, mi radimo na edukaciji naših trenera, dovodimo profesore iz inostranstva i stručnjake raznih profila iz Srbije da edukuju naše trenere.“
Propisali ste i posebne uslove koje kandidati moraju da ispune ukoliko žele da rade u Omladinskoj školi?
"Da, pod jedan, neophodno je iskustvo u radu sa najmlađima. Zatim, svi koji dođu moraju prvo da rade kao volonteri i krenu iz baznih selekcija. I da sad ne nabrajam dalje.“
Kako klub nagrađuje trenere u školi, da li i oni imaju finansijsku nadoknadu prilikom prodaje igrača sa kojim su radili?
"Mi imamo uz sebe Zvezdana Terzića, čoveka koji zna kako funkcionišu moderni klubovi i šta je potrebno da bi klub bio na vrhunskom nivou. Ono što je najbitnije, on je čovek koji se nikada ne zadovoljava postignutim, koji nas tera da budemo svaki dan bolji i bolji. U ovom momentu Crvena zvezda ima jasno razrađen sistem bonusa prilikom prodaje dece iz Omladinske škole i svi treneri koji su u tome učestvovali dobijaju nagradu.“
Kažete da ste posebno ponosni na to što je čak devet trenera u stručnom štabu prvog tima koji su prošli kroz Omladinsku školu.
"Nama je jako bitno da imamo naše trenere u stručnom štabu prvog tima. Trenutno su na tom zadatku devetorica. Pomoćni treneri su Mikić, Vujadin Savić i Rendulić, treneri golmana Gašić i Supić, kondicioni treneri Vasiljević, Todorović i Perišić, analitičari Simić i Morgan. Svi su iz Omladinske škole, a to je nama i te kako važno jer taj DNK mora da bude prisutan u svakoj klupskoj pori, od akademije do prvog tima.“
Koliko o ovom trenutku škola fudbala zapošljava ljudi?
"Blizu 80. Unutar našeg kluba postoje dva sistema, Crvena zvezda i Grafičar čiji je stručni štab formiran od trenera iz Omladinske škole Crvene zvezde.“
Uprkos iskoraku napred, dosta je igrača koji deluju kao da su preskočili neke časove u školi.
"Tačno, evo i primer. U Srbiji veoma malo pažnje se posvećuje individualnoj taktici u odbrani, čak i grupnoj taktici. Svi mi gledamo kako igrač prima loptu ili kako dribla, odnosno kakav mu je završni pas. Sada smo nešto promenili. Od naših pomoćnih trenera tražimo da ne gledaju isto što gleda i glavni trener. Konkretno, Kostu Nedeljkovića smo prodali za 10 miliona. Međutim, da smo sa Kostom radili na centaršutu, prodali bismo ga za 15 miliona. Nemoguće je da nismo za sve to vreme dok je bio kod nas uspeli da kroz individualni rad nadomestimo Kosti ono što mu je minus. To se neće ponoviti. Crvena zvezda od dolaska Marka Marina insistira na individualnom radu tokom cele godine i to već daje vidljive rezultate.“
Šta je presudno na putu od talenta do vrhunskog igrača?
"Da bi neko postao vrhunski igrač mora puno toga da se poklopi. Pre svega talenat i karakter tog deteta. Bitne su naravno motoričke sposobnosti i brzina donošenja odluka, kao i niz drugih stvari, ali ključ svega je karakter. Mi smo kod Maksimovića ili Kostova uočili taj karakter. Maksimovića možete da stavite u bilo koju sredinu, on će igrati isto.“
Da li u Omladinskoj školi Crvene zvezde postoje trenerski kadrovi koji mogu da odgovore zahtevima velikog kluba?
"Ne mogu da vam kažem da u Crvenoj zvezdi u ovom trenutku rade treneri spremni da nauče decu sve aspekte igre i u tehničkom i u taktičkom smislu, ali mogu da kažem da se trudimo da izaberemo i selektiramo najbolje, pre svega one koji hoće da budu specijalizovani baš za rad sa mlađim kategorijama.“
Zašto se srpski igrači kriju od lopte, čekaju da im dođe u noge umesto da idu na nju?
"Odgovor je zastarela metodologija rada. Pričam o pozicijama uz pitanje kad smo poslednji put napravili bočnog igrača. Kad ovo kažem, mislim i na Crvenu zvezdu. Imamo brzih igrača, ali koliko njih napada dubinu. Uradite analizu, pogledajte španske ili argentinske bočne igrači koji stalno napadaju dubinu. Naši svi traže loptu u noge. To je metodologija rada, to su šabloni. Principi su i danas isti kao i pre 50 godina. Naš problem je što smo krenuli putem pomodarstva. Kopiramo druge, a zaboravljamo reči Miljana Miljanića koji je govorio kapiraj, a ne kopiraj. U prevodu, moramo da prilagodimo našem mentalitetu metodologiju treninga. Imali smo školu koju su drugi kopirali, sada mi kopiramo. Ubili smo s predumišljajem identitet i kreativnost naših igrača.“